Da li je institucija kumstva izgubila značaj?

Podelite:

Institucija kumstva proistekla je iz poretka primanja u Crkvu, dakle, iz prakse krštavanja odraslih; kasnije će ona biti prenijeta i na krštavanje djece.

Onaj koji bi želio da postane hrišćanin, bio bi dužan da svoju želju saopšti predstojatelju Crkve, posredstvom nekog od članova Crkve, koji bi postao jemac za onoga koji želi da stupi u nju: taj hrišćanin dovodio bi kandidata pred episkopa i uzimao bi učešća u tajni krštenja. Svi su izgledi da je takva osoba, jemac, postojala još u apostolsko doba.

Tako je, dakle, kum prvobitno bio onaj ko u Crkvu dovodi njenog novog člana, ko svjedoči za njega pred crkvom. Funkcije kuma bi sa obavljanjem krštenja prestale da budu aktuelne. Međutim, duhovna veza između kuma i čovjeka koga je on priveo banji krštenja ne bi bila prekinuta. Kum je, u izvjesnom smislu, sebe mogao smatrati duhovnim roditeljem onoga koga je prihvatio.

Prilikom krštavanja odojčadi i djece nije bilo potrebe za svjedocima. Sami roditelji privodili bi svoju djecu episkopu, i vaspitanje djece se, prirodno, povjeravalo njima. Kada je u V vijeku pedobaptizam postao uobičajena pojava, institucija kumstva se već bila uobličila u potpunosti. Prirodno je da se pojavila težnja da se kumovanje primijeni i na praksu krštavanja djece.

Funkcije kumova doživjeće modifikacije prilikom prenošenja institucije kumstva sa krštenja odraslih na krštenje djece. Njihova uloga više se nije u potpunosti realizovala samim krštenjem, nego se tek aktualizovala od momenta prihvatanja djeteta iz banje krštenja. Kumovi su postajali svjedoci i jemci pred Crkvom da će djeca koju su krstili i prihvatili biti vaspitana u hrišćanskoj vjeri.

Pravilo 53. Trulskog sabora učinilo je da u crkveno zakonodavstvo definitivno uđe i ustali se učenje o duhovnom srodstvu proisteklom iz krštenja, koje će poslužiti kao osnova za razvoj vizantijskog zakonodavstva u segmentu vezanom za duhovno srodstvo kao prepreku sklapanju brakova. I Justinijanovo zakonodavstvo, i 53. pravilo Trulskog sabora imaju u vidu isključivo kumove muškog pola.

Međutim, u praksu je svakako prije VII stoljeća počeo ulaziti običaj (barem na Zapadu, jer Trulski sabor taj običaj ne spominje) uzimanja dvoje kumova različitog pola. I pored protivljenja pape Lava Velikog, i suprotno odluci Sabora u Majncu iz 888. godine, običaj uzimanja više kumova ustalio se u Katoličkoj Crkvi. Iz Katoličke Crkve ovaj će običaj prodrijeti i u Pravoslavnu Crkvu.

Jemstvo, da bi bilo realno i validno, mora, dalje, biti dato od osobe koja je kadra davati garancije, a uslov za to je punoljetstvo. Punoljetstvo predstavlja neophodni preduslov za svjesno pristupanje ovome činu i za svjesno prihvatanje obaveza koje kum preuzima na sebe. Imperativ punoljetstva dodatno se proširuje u tom smislu da se od samih kumova zahtijeva da poznaju osnovne istine hrišćanske Crkve. Drugim riječima, oni čija crkvenost nije izgrađena ne mogu biti kumovi. Na ovom uslovu u podjednakoj mjeri insistiraju i Pravoslavna i Katolička Crkva.

Kakve god da su bile realne crkvene potrebe, kumstvo je svojevremeno predstavljalo živu crkvenu instituciju. Danas je, međutim, ono izgubilo svoj značaj i čuva se samo kao nezaobilazni ritual. Ovo marginalizovanje značaja kumstva posledica je gubljenja samog njegovog smisla. Većini kumova, kao i roditeljima, krajnje su nejasne funkcije kumova, osobito one koje se tiču davanja jemstva pred Crkvom.

Nejasnost funkcije kumova dovodi do gubljenja osjećaja one odgovornosti koju kum preuzima na sebe u odnosu na kumče. Zbog toga nema ničeg iznenađujućeg u tome što se kumovi ne biraju prema kriterijumima korisnosti za Crkvu, nego se polazi od kriterijuma životne svakodnevice, zbog čega neki put bivaju izabrani i inoverci ili maloljetne osobe.

Institucija kumstva naravno, ukoliko bi bilo moguće vratiti joj pređašnji značaj i obnoviti njen autentični smisao, mogla bi da učini ogromnu uslugu crkvenom vaspitanju djece. Crkva je ta koja bi morala vršiti izbor kumova, ili, ako se prepušta roditeljima, on opet treba da se sprovodi uz saglasnost i odobrenje Crkve, a ne smije se svoditi na puko udovoljavanje roditeljskim željama; za kumove se mogu birati jedino osobe kadre da ispune obaveze koje im se povjeravaju, osobe svjesne preuzete odgovornosti. U cjelini posmatrano, da bi se obnovila institucija kumstva, neophodno je vratiti joj onaj blagodatni karakter.

(Nikola Afanasjev, prevela: Ksenija Končarević)

Sedmica.me

Podelite:

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here