ROPSTVO U SREDNJOVIJEKOVNOJ SRBIJI I BOSNI

0
4
Podelite:

Ropstvo je postojalo u srednjovijekovnoj Srbiji, kao i u Bosni. Naravno, poznat je primjer otroka, mada je njihov status još uvijek nejasan tj. ne zna se da li ih se može karakterisati kao robove ili ne. Ali trgovina robljem je postojala, najviše u Primorju. Središte trgovine je bio Dubrovnik, mada su u njoj učestvovali i još neki gradovi među kojima se ističe Kotor. Istočna obala Jadrana je bila notorna po trgovini robljem, a najčešće su Sloveni bili robovi. Od 12. do 14. vijeka trgovina je bila na vrhuncu, a najcijenjeniji robovi su bili žene i djeca, a postojale i čete takozvanih robaca, ljudi koji su hvatali druge ljude te ih prodavali kao roblje. Katolička crkva je takođe imala ulogu u svemu tome, tačnije prihvatala je ropstvo ako su robovi bili ne-katolici. Prema SVETOM Antoninu od Firence robovi se nisu mogli osloboditi čak ni prihvatanjem katoličke vjere. Naročito su teško pogođeni pripadnici crkve bosanske koji su činili najveći procenat svih jadranskih robova. Ponekad su i samu bosanski banovi prodavali robove italijanskim trgovcima.

U Dubrovnik je 66% robova stizalo iz Bosne, 7% iz oblasti Usore, 6% iz oblasti oko Sane, 5% iz Huma, 4,5% iz Travunije, 4,5% iz vrbaske oblasti, 2% iz Srema, 1,5% iz Hrvatske i 1% iz Požege. Ostatak otpada na ostale oblasti, među kojima se ističe oblast Trebinja, mada je bilo i robova koji su došli iz Ugarske. Prodavači robova su takođe dolazili iz raznih krajeva. Najviše je bilo Dubrovčana, ali je bilo i ostalih: 11 iz Huma, 4 iz Trebinja, 4 sa Pelješca, 3 iz Bosne, 2 iz Gacka, 2 iz Konavala te ostali iz Rudnika, Nevesinja, te ostalih primorskih gradova kao što su Split, Trogir it. Centar trgovine robljem u Bosni je bio trg Drijeva kod Gabele. Robovi su imali važnu ulogu u Dubrovniku, slovenski robovi su služili kao učitelji slovenskih jezika (uglavnom srpskog), a prisustvo robova je olakšalo položaj žena (plemićkih) koje nisu morale raditi kućne poslove jer su za to bili zaduženi robovi. Većina robova i jesu bile žene, koje su bile mahom pravoslavke ili pripadnice crkve bosanske. Cijena robova se kretala od 27-28 dukata za žene, a 30 dukata za muškarce. Međutim, u obzir su ulazile i godine, tako da su mlađi robovi bili skuplji, 48 dukata za mladu ženu, a 50 za mladog muškarca.

Tokom 14.vijeka trgovina se smanjuje, u mnogim gradovima su uvedeni zakoni protiv ropstva (1373. u Splitu, 1397. u Trogiru i Korčuli, 1416. u Dubrovniku). Međutim, u 15.vijeku trgovina se ponovo vraća. U ropstvo su uglavnom odvođeni siromasi, kao jedan od uzroka povratka ropstva uzima se i Crna smrt koja je pokosila radnu snagu mnogih gradova, a naravno ne smijemo zaboraviti ni turska osvajanja koja su donijela veliku patnju naroda. Nakon pada Srbije 1459. u Dubrovnik je došlo mnogo ljudi koji su bili voljni prodati sami sebe da bi se spasili Turaka. Robovi sa Balkana su odvođeni i u Italiju. Od 1388. do 1398. iz Dubrovnika je u Veneciju uvezeno 12 slovenskih robova, a u Zadru su u periodu od 1367. do 1405. prodana 92 slovenska roba. Dolaskom Turaka robovlasnički putevi su se promijenili, dosta robova je odvođeno na Bliski Istok, a ne na Jadran. Međutim, tursko robovlasništvo je druga priča, a i o tome će biti govora.

Izvor: Istorija Srba, FB nalog

Podelite:

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here