SAD su izdale Rusiju, ali ta vest nije za objavu

Podelite:

Nedavno je tema jednog od članaka na ovom portalu bila proširenje NATO pakta na istok i kako su Reagan i europske vođe u vrijeme pada “Berlinskog zida” Mihailu Gorbačovu obećali kako se NATO neće širiti na istok, posebno ne do granica Ruske Federacije, ali i da, navodno, “nikada nikakav službeni dogovor o tome nije potpisan”.

U današnjem izdanju američka časopis The Nation piše “kako su SAD izdale Rusiju, ali to nije vijest koja je prikladna za objavu”.

Na viđelo izlaze novi dokazi da je Washington prekršio svoje obećanje da se NATO neće proširiti “niti jedan centimetar prema istoku”, što se kasnije ipak dogodilo, sa svim posljedicama kojima svjedočimo, ali mediji kao što su The New York Times ili drugi dnevni listovi tome ne posvećuju nijedan jedini redak, piše The Nation.

Stephen F. Cohen, profesor emeritus ruskih studija i politike sa Sveučilišta New York i Princeton, s Johnom Batchelorom nastavlja svoje uobičajene tjedne razgovore o novom američko-ruskom Hladnom ratu.

Cohen se vraća na temu koju ponavlja od 1990. godine i veliku zlouporabu medija u iskrivljenom prikazivanju Rusije, ali s novim i vrlo indikativnim povijesnim i suvremenim primjerom. Postoje ti glavne epizode relevantne na tu temu.

Prva je bila kada su američke novine, osobito The New York Times, prevarile čitatelje i uvjerile ih da misle kako komunisti nikako ne bi mogli pobijediti u ruskom građanskom ratu, koji je trajao od 1918. do 1920. godine, kako je detaljno opisano u studiji Waltera Lippmanna i Charlesa Merza, koja je objavljena kao prilog u časopisu The New Republic 1920. Ova jednom kanonska studija je godinama dijeljena u školama novinarstva, ali se to više ne čini.

Druga je epizoda iz devedesetih godina, kada je gotovo cijela Amerika pisala i govorila o “reformama” ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, koji je opljačkao i uništio ruski narod, ali je to opisano kao “dobronamjeran prijelaz na demokraciju i kapitalizam” i “kakvu Rusiju želimo“.

Iz ove epizode nastaje treća i brzo se širila kroz medije od 2000. demonizacijom Vladimira Putina, Jeljcinova nasljednika, a sada svjedočimo užarenim temama kao što je “novi Hladnog rat”, slučaj “Russiagate” i tvrdnji da je “Rusija napala američku demokraciju” 2016. godine, ali još puno toga što je povezano s Rusijom. Ovakva praksa je može dovesti do najgoreg i sigurno je najopasnija, ako govorimo o medijima i njihovom pristranom izvještavanju i iskrivljivanju povijesnih činjenica i stvarnosti, piše The Nation.

Medijska zloupotreba ima razne elemente. Među njima su selektivno prenošenje činjenica, nekih nepotvrđenih i vrlo upitnih priča ili izvještavanje na temelju tih “činjenica”, pri tom pomiješano s uredničkim komentarom koji to predstavio kao “analizu”, potkrijepljenu pažljivo odabranim “stručnim izvorima”, često anonimnim. Kako bi se pojačao dojam istinitosti tvrdnje, uvijek se dodaju mišljenja pomno odabranih suradnika.

Ovaj je sustav postao praksa u kojem se isključuju sva mišljenja koja nisu u skladu s “časnim objavama” The New York Timesa. Stvorena je situacija u kojoj se objavljuju samo vijesti “pogodne za objavu”.

Kada je u pitanju Rusija, NYT često politički odlučuje što je prikladno, a što je ne. I tako imamo posljednji, ali iznimno važan primjer.

1990. godine se sovjetski vođa Mihail Gorbačov dogovorio ne samo ponovno ujedinjenje Njemačke, čija je pođela bila epicentar tadašnjeg Hladnog rata, nego i ispunjenje želja zapadnih sila, posebice Sjedinjenih Država, da će nova Njemačka biti članica NATO pakta. Već napadnut kod kuće, Gorbačov je dodatno bio oslabljen odlukom koja je vjerojatno doprinijela pokušaju puča protiv njega u kolovozu 1991.

Mihail Gorbačov je donio odluku na temelju uvjeravanja njegovih tadašnjih “zapadnih partnera” da se NATO zauzvrat neće proširiti “nijedan centimetar prema istoku”, odnosno prema Rusiji. Danas, nakon što je gotovo udvostručio svoje zemlje članice, najmoćniji vojni savez na svijetu se nalazi na zapadnim granicama Rusije.

U to je vrijeme bilo poznato da je predsjednik George H. W. Bush osobno uvjerio Gorbačova o neširenju NATO pakta, a jamstva je dao i tadašnji državni tajnik James Baker i ostali jednako snažni političari.

Otkako je Bushov nasljednik, predsjednik Bill Clinton, započeo proces proširenja NATO pakta, koji je još uvijek u tijeku, njegovi promotori i apologeti opetovano inzistiraju na tome da ne postoji takvo obećanje i da je sve to bio “mit” ili “nesporazum”. Štoviše, po njihovoj tvrdnji, velika ekspanzija NATO pakta je bila potrebna i to je veliki uspjeh, dok Cohen tvrdi da su to zapravo mitovi.
Nacionalni sigurnosni arhiv objavljuje dokumente

Međutim, neprocjenjivi Nacionalni sigurnosni arhiv na Sveučilištu George Washington je utvrdio povijesnu istinu i ona je objavljena 12. prosinca prošle godine, ne samo detaljnim prikazom onoga što je obećano 1990. i 1991. godina, nego i dokumente koji govore o tom pitanju.

“Istina i prekršena obećanja se uvelike razlikuju od prethodno rasprostranjenih tvrdnji. Sve zapadne sile uključene u pregovore, SAD, Velika Britanija, Francuska i Njemačka, dale su isto obećanje Gorbačovu u više navrata i na različite načine. Ako se pitamo kada je Zapad, a posebno Washington, izgubio Moskvu kao potencijalnog strateškog partnera nakon raspada Sovjetskog Saveza, tamo imamo objašnjenje”, nastavlja The Nation.
Zabranjena istina

Međutim, gotovo mjesec dana nakon objavljivanja dokumenata Nacionalnog sigurnosnog arhiva, niti The New York Times, ni The Washington Post, koji se smatraju najvažnijim i pouzdanim političkim novinama, nisu objavili nijednu riječ o ovoj objavi.

Svakako su ovi dokumenti za NYT i The Washington Post važniji nego za druge medije, jer su desetljećima najviše pisali i većina “izvješća” vezanih za Rusiju dolazi iz ta dva uredništva.

Kako objasniti činjenicu da NYT i The Washington Post nisu pisali ili na neki drugi način komentirali objavu Nacionalnog sigurnosnog arhiva? Teško se može govoriti o nedostatku prostora ili njihovoj nezainteresiranosti za Rusiju, za koju su redovito objavljivali razne priče, posebno ako govorimo o svakodnevnom bombardiranju vijestima o skandalu “Russiagate”.

S obzirom na njihove neizmjerne dnevne mogućnosti prikupljanja vijesti, zar je njima promakla ova priča? Nemoguće, još više ako uzmemo u obzir da su tri manja izdanja, The National Interest, Bloomberg i The American Conservative, sredinom prosinca objavili vijest o otkriću dokumenata i kratko komentirali značaj onoga što je objavio Nacionalni sigurnosni arhiv.

Možda NYT i The Washington Post smatraju da povijest i proces ekspanzije NATO pakta više nisu “vijest”, iako je baš ona bila glavni i eskalatorni čimbenik novog američko-ruskog Hladnog rata. Upravo ovaj proces je uzrokovao dva neizravna oružana sukoba između Sjedinjenih Država i Rusije, prvi u Gruziji 2008. i drugi u Ukrajini od 2014.

U tom kontekstu NATO jača potencijal na granicama Rusije u baltičkoj regiji, što može dovesti do stvarnog rat između nuklearnih supersila, jer može izazvati reakciju Rusije, koju se sada opisuje kao “veliku prijetnju”.

“Gotovo su isparili političari i proamerički lobisti u moskovskoj politici, kao i ranije rasprostranjen proamerički osjećaj među ruskim građanima. U najmanje jednoj generaciji ruske političke elite vlada uvjerenje da su prekršena obećanja Gorbačovu predstavljala karakterističnu američku “izdaju i prijevaru”. Oba ruska predsjednika od 2000. godine, Putin i za vrijeme Obama “resetni partner” Dmitrij Medvedev, su to više puta naglasili”, piše američki časopis.

Putin je to izravno rekao: “Nasamarili su nas u punom smislu te riječi.” Rusi mogu navesti i druge slučajeve “prijevare”, uključujući jednostrani izlazak predsjednika Georgea W. Busha 2002. godine iz Sporazuma o borbi protiv balističkih projektila i prekršena Obamina obećanja da neće koristiti rezoluciju Vijeća sigurnosti iz 2011. godine kako bi likvidirao libijskog vođu Gaddafija.

Ali prekršeno obećanje Gorbačovu se smatra izvornim grijehom Amerike, dijelom zato što je bilo prvo od mnogih drugih dvoličnosti, ali uglavnom zato što je rezultiralo vojnim okruženjem Rusije od strane zapadne vojne sile koju predvode SAD, što se nastavlja i danas.

S obzirom na navedeno, moramo ponovno pitati zašto ni The New York Times, ni The Washington Post nisu objavili arhivska otkrića? Najvjerojatnije zato što ovi dokazi iz temelja potkopavaju njihovu važnu i sveobuhvatnu priču “kako je isključivo Putinova Rusija odgovorna za novi Hladni rat i sve njegove prateće sukobe i opasnosti”, pa stoga nije poželjno preispitati američku politiku prema postsovjetskoj Rusiji od 1991. godine, posebno ne pod predsjednikom Donaldom Trumpom.

Međutim, zbog zloupotrebe medija je ugrožena nacionalna sigurnost. Ovaj primjer, iako je od posebnog značaja, nije jedini uz posljednjih nekoliko godina. U tom smislu, NYT i The Washington Post gaze vlastite novinarske standarde i njihovu navodnu predanost tome da demokracija zahtijeva potpuno informirane građane.
Jedini put do istine su alternativni mediji

Ako se Amerikanci ne mogu osloniti na NYT i The Washington Post, barem u vezi odnosa s Rusijom, gđe da traže potrebne informacije i analize? Postoje mnoge vrijedne alternativne medijske kuće, ali malo građana koji teško rade ima vremena za njihovo traženje i praćenje.

Prof. Stephen F. Cohen preporučuje Amerikancima da potraže dvije internetske stranice, koje gotovo svakodnevno izvještavaju, analiziraju i objavljuju mišljenja koja se ne mogu pročitati i naći u NYT, The Washington Postu ili većini drugih glavnih publikacija.

Jedna od stranica je “Johnson’s Russia List“, a druga “American Committee for East-West Accord“, gđe je Cohen član uprave. Amerikancima je dovoljno potražiti ove dvije stranice i pročitati vijesti koje se službeno skrivaju od javnosti. Za čitatelje koje brinu međunarodni poslovi, novi američko-ruski Hladni rat i sama Amerika, informacije koje će dobiti na ovim stranicama su neprocjenjive.

Logično

Podelite:

5 COMMENTS

  1. Nesto su se pitali i ti narodi sto su ulazili u NATO. Balticki narodi i Poljaci ne mogu da smisle Ruse jos od vremena Carske Rusije a kamo li Sovjetskog Saveza. Na Rusiju gledaju ko mi na Tursku. Zamisli sad Erdogan kaze Srbija treba da bude deo Turske jer eto mora da bude zasticena Ankara sa te strane, ili da bi Turska imala pristup Jadranskom moru. Koliko su ti argumenti validni za Tursku isto toliko su validni za Rusiju.

  2. Dobra stvar demokratije je sto demokratska vlast uvek uradi ono sto je u najboljem interesu te drzave inace ne bi pobedila na izborima. Tako je i po pitanju prosirenja NATO vodjena debata u medijima i kongresu u Americi i nisu mogli da idu protiv volje svog stanovnistva i Istocnih Evropljana.

  3. U Americi ima dosta imigranata iz Centralne Evrope i Baltickih zemalja koji su zapamtili Sovjetsko vreme, ne vole Rusiju i oblikuju spoljnu politiku (tipa Madlen Olbrajt – Cehinja i Bzezinski – Poljak) . Ta duboka drzava koju spominju rusofili je vise od polovine stanovnistva US koji ne vole Ameriku zbog Hladnog rata i zato sto misle da je Putin diktator.

    • Jenkiji ne razlikuju Krim od Koreje, niti Avstriju od Avstralije, obrazovanje im je NULA. Cvet njihovog naroda mladi studenti su svi pod tabletama tako mladi…, antidepresivi, analgetici, stimulatori…
      Neće dugo…. i ne trebaju nikome. Tramp radi dobro, ubogaljiće ih. NeKa Putin poživi.
      (jezička zamka RASputin= rasPUTIN)

      • Ma da, zemlja sa najjacim univerzitetima na svetu koja je pokupila najpametnije ljude iz celog sveta ne zna nista a Srbi i Srbija prepametni. Oni koji trebaju da znaju znaju mnogo bolje nego nasi balvani tipa Dacica i Vulina.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here