ĆIRILICA KOD PRAVOSLAVNIH SRBA U BIH TOKOM OSMANSKE OKUPACIJE

Podelite:
  • Matične tokove ćirilice u osmanskom periodu pratiće najdosljednije Srbi (pravoslavni – B. R.) Vezani za nju preko stare književnosti i pravoslavne crkve oni su upravo tada, negdje krajem XV i početkom XVI vijeka, poistovjetili ovo pismo sa svojim nacionalnim bićem u uvjerenju da je biblijska „sveta riječ“ – „slovo“ koje „bješe prije svega“ – bilo ispisano ćiriličnim „bukvami“.

Ispisano na ikonama i freskama, krsnim slovima, nadgrobnicima, na ktitorskim natpisima iznad ulaza u crkve, jevanđeljima, psaltirima, oktoisima, trebnicima, minejima, besjedama, pomenicima, hagiografskim i biografskim spisima, pisana ćirilična riječ kod Srba (pravoslavnih-B.R.) dobija semiotički oreol svetog i nebeskog, vanzemaljskog, kao „nebeska svijetlost“ koju u to vrijeme uporno pokušavaju da dostignu i naslikaju zografi. Pisana riječ je, dakle, bila prevashodno namijenjena posredovanju između boga i ljudi, a tek onda među ljudima.

U stilskom, paleografsko-grafičkom smislu, ćirilica u ovom vremenu nastavlja put pronađen još u srednjem vijeku. Izrazito kaliografsko ustavno pismo, čiji bi se pandan u latinici mogao smatrati kapitalom, veoma je rijetko, rezervisano jedino za reprezentativnija jevanđelja, znači najznačajnije crkvene knjige, i poneki natpis na freskama i kamenu (ktitorski natpisi u crkvama). Arhaičan, sa krupnim, čitkim i prorijeđenim slovima, držeći se načela „kosa-tanka, uspravna-debela“, čije su vertikale podsjećale na antičke stubove sa bazama i kapitelima, ćirilični ustav je bio sve nepodesniji za vrijeme o kojem govorimo. On će se u tihom hodu već ranije pretopiti u poluustav, znatno elastičnije i praktičnije pismo kojim su se brže i jednostavnije prepisivale knjige. U stilskografičkom smislu ovo pismo će i dalje biti kaliografsko, blisko ustavu ali sa nekim iskustvima brzopisa ili poslovnog pisma.

Poluustavom će se u Bosni i Hercegovini pisati gotovo sve crkvene knjige, postepeno on će se pojaviti i u naslovima ikona, pa čak i u štampanim izdanjima goraždanske štamparije. Njegov razvoj u XVII i XVIII vijeku slijediće liniju sve primjetnijeg udaljavanja od ustava i približavanja kurzivu koji se opet sve više udaljavao od srednjovjekovnog poslovnog minuskulnog pisma iz kojeg je brzopis proizašao. Upravo zbog te činjenice unutar istorije ćiriličnog pisma kod nas teško je govoriti o paralelnom postojanju ustava i poluustava u osmanskom periodu – pravilnije je uočiti cjelovito izrastanje drugog iz prvog.

 

PREPISIVANJE ĆIRILIČNIH KNJIGA U MANASTIRU TVRDOŠ

Prvi sigurno ustanovljeni prepisivači ćiriličnih knjiga u Bosni i Hercegovini u osmanskom vremenu javlja se u manastiru Tvrdoš, Trebinje. Ako je pisana riječ redovno prethodila slici, a to je stvarno tako, onda se to lijepo može ilustrovati primjerom obnove prepisivačke i slikarske vještine početkom XVI vijeka. Desilo se to u istom manastiru, Tvrdošu, u kome je Marko Stefanov Trebinjac 1509. godine prepisao Oktoih, danas u Savini, a 1510. dubrovački slikar Vicko Lovrov oslikao tvrdošku crkvu freskama „u grčkom stilu“.

Obnova prepisivačke djelatnosti javlja se dakle u južnim oblastima Hercegovine, oko Tvrdoša u kome stoluju uporni i preduzimljivi hercegovački mitropoliti i manastirski igumani, kao što su Visarion i Marko, pa i samozvani arhiepiskopi (Jovan), oni koji nisu priznavali čin ukidanja patrijaršije u Peći. Smatrali su da na to imaju pravo jer su slijedili liniju Hercegovog mitropolita Davida i „pridržavali grob sv. Save u Mileševi“.

U toj sredini 1509. godine progovorio je prepisivač Marko Stefanov Trebinjac. Kao tvrdoški kaluđer i „podstrigač sukna“ on je 1502. godine primljen na izučavanje slikarske vještine kod dubrovačkog slikara Matka Milovića. Njegov Oktoih iz 1509. pisan je nemirnim i rustikalnim poluustavom, a ukrašen je inicijalima, jednostavnim zastavicama sa crvenim, zelenim i smeđim crtežom stilizovane palmete. Marko Trebinjac prepisao je prvih 155 strana ovog petoglasnika, a ostale, do 330 stranice, Marko Pivac. Trebinjac je kasnije prepisao i Ustav, sada u Zagrebu (Sveučilišna biblioteka, R 3361), potpisavši se dva puta kao Marko zograf i Marko dijak. Njegov zapis u Oktoihu iz 1509, lijep i pun opservacija, predstavlja Trebinjca kao nadarenog književnika i stilistu:…“zbog greha naših dostiže nas turska željezna palica koja neštedice ruši ustave pravoslavlja. I porušiše se svete crkve i izmjeniše predanja svetih ktitora; i bi nedostatak zakona i knjiga. I mnogi, od nikoga ne mučeni, odstupiše od pravoslavlja i primiše njihovu vjeru, kao što apostol prije reče: povuče ih sila i velikoslavlje. U ta vremena carstvovao je nečastivi, Trojici mrski i hrišćanima dosadni car ismailteljski Bajazid. Prepisa se ova dušispasiteljska knjiga, zvana oktoih, u ljeto 1509, krug sunaca 17, lune 6, mjeseca marta, 31. dana. Pisa smjerni svešćeni monah Marko po zapovjedi moga gospodina i učitelja arhijereja kir Visariona, pri preosvešćenom arhiepiskopu kir Jovanu u mjestu od njih sazdanom, u crkvi Uspenja presvjete Bogorodice u Trebinju. Svrši se u subotu na svetog i pravednog Lazara“.

Sve dok se ne pronađe stariji prepisivač, Marku Stefanovu Trebinjcu pripadaće čast prvog umnožavaoca knjiga u osmanskom periodu u Bosni i Hercegovini.

18. maja 1508. godine, u Mileševi ili u Sarajevu, dijak Vladislav prepisao je Žitije sv. Save Srpskog po Domentijanu, koje se čuva u Muzeju Stare crkve u Sarajevu. Nemirni poluustav ovog rukopisa, ukrašenog zaglavljima i floralnim inicijalima, sasvim je blizak duktusu Marka Stefanova Trebinjca, kao što je Vladislavljev zapis po duhu i kompoziciji veoma podudaran sa Markovim zapisom.

POP OLIVER – PREPISVAČ ĆIRILIČNIH KNJIGA U MANASTIRU PAPRAĆI

Slijedeći prepisivač javlja se u Papraći. Tu je 1513. godine pop Oliver prepisao jedno veoma lijepo jevanđelje ostavivši na posljednjem listu zapis, ljepši od onog koji je ostavio Marko Stefanov. On jednom rečenicom upečatljivo slika teške prilike oko Papraće: „Ovdje je strah, ovdje je skrb, ovdje je bijeda velika, kao što bješe raspeće Hristovo…. Nevjera bješe i bjeda ismailtelska … Posljednji grešni pop Oliver pisa“. Danas se Oliverovo jevanđelje čuva u Čajniču.

Slijedeći prepisivač pojaviće se u Sarajevu. Tu je 1516. godine prezviter Vuk prepisao Jevanđelje, te kao i njegovi prethodnici ostavio duži zapis iz koga doznajemo da je pisao u „mjestu Vrhbosni koje se zove Sarajevo“. „Tada je u te dane i u toj zemlji bilo veliko povećanje Agarjana a veliko umanjenje pravoslavne vjere“. Sada se Jevanđelje nalazi u manastiru sv. Trojice kod Pljevalja.

Tri godine kasnije, 1519. godine, proradiće prva štamparija u Bosni i Hercegovini. Po nalogu Božidara Ljubavića Goraždanina, koji je u drugoj deceniji XVI vijeka bio na nekoj službi u manastiru Mileševi, inače potomka Vukosava Ljubavića, uglednog trgovca i kneza goraždanskog iz vremena oko polovine XV vijeka, njegova dva sina, Đurađ i kaluđer Todor, obreli su se 1518-1519. godine u Veneciji kako bi tu, u centru štamparstva, izučili ovaj još uvijek novi zanat i nabavili potrebnu opremu. Tu u „tuđoj zemlji“, oni su izlili „kositerova slova“, „sastavili forme“ nabavili dvorezne zastave i vinjete, te omogućili štampanje prve knjige Služabnika, završenog 1. VII 1519. godine, kada je Đurađ već bio mrtav (umro 12. marta 1519). Da li je Služabnik odštampan u Veneciji ili u Goraždu još uvijek nije jasno, ali već druga knjiga Psaltir sa posledovanijem, završena je 21. X 1521. godine u crkvi sv. Đorđa u Sopotnici kod Goražda na Drini. Treća i poslednja knjiga goraždanske štamparije, Molitvenik, odštampan je 1523. takođe u Goraždu. Todoru tada pomaže izvjesni đakon Radoje.
Nakon 1523. godine štamparija u Goraždu više nije radila. Pretpostavlja se, s razlogom, da je turska uprava našla motiv da rad na štampanju knjiga onemogući. Potomci Božidara Ljubavića prenjeli su štampariju u Vlašku, gdje su u Trgovištu „s madrami Dimitrija Ljubavića“ Božidarevog unuka, inače logoteta, odštampani 1543. Apostol i 1547. Trebnik (trudio se štampar Mojsej Dečanac).

GORAŽDANSKA ŠTAMPARIJA

Značaj goraždanske štamparije u razvoju pismenosti u Bosni i Hercegovini, pa i šire, još uvijek nije dovoljno uočen i naglašen. Godina 1519. je bez sumnje najznačajniji datum u istoriji štamparstva na ovom tlu. Goraždanska štamparija proradila je samo 79 godina nakon Gutembergove i 25 godina poslije prve ćirilske štamparije na slovenskom jugu, cetinjske-obodske.

Ne zna se u kojem su tiražu izdavane goraždanske knjige – pretpostavlja se da nije bio velik – ali sudeći po činjenici da je samo u Hilandaru sačuvano šest primjeraka Služabnika, smijemo pretpostaviti da je 1519. godine odštampano preko sto primjeraka ove knjige, a to je za prilike u kojima su nastale lijep tiraž. Možemo tek da zamislimo kakav je efekat imalo takvo izdanje u prilikama kada se knjiga rukom umnožavala. Zadivljuje veličina goraždanske knjige – Psaltir sa svojih 352 lista predstavlja do tada najveću našu štampanu knjigu. Prevazići će je tek 1538. Vukovićev Praznički minej.

Još tri Bosanca vezaće svoje ime za razvoj stare štamparije.

Dijak Jovan Maleševac koji je „umornom rukom i mutnim umom“ prepisao u Tvrdošu 1524. godine Minej, naručen od mitropolita i igumana Marka, već pominjanog, radio je oko 1561. godine u Ljubljani i Urahu sa Primožem Trubarom na štampanju misionarskih protestanskih ćiriličnih knjiga. Kada je Trubar bio napadan zbog angažovanja Jovana Maleševca i Matije Popovića, odgovorio je protivnicima da su ovi pravoslavni sveštenici iz Bosne rodom, da su tamo odgojeni i da se dobro služe svojim knjigama i jezikom. Jovan i Matija obećavali su 1561. godine Trubaru da će iz Bosne dobaviti ljude vične štamparskoj vještini, podrazumjevajući vjerovatno one koji su radili u Goraždu i Mileševi. Iste godine, Jovan je sa Trubarom i Matijom prenio na magarcu tovar ćiriličnih („uskočkih“) iz Ljubljane u Urah (grad na jugu Njemačke – B. R.).

Misionarska akcija Trubara nije imala značajnijih rezultata, te su Jovan i Matija vraćeni kući.

U međuvremenu Jovan se bavio prepisivanjem knjiga. Pored trebinjskog Mineja (možemo ga smatrati nastavljačem skriptorija koga je tu osnovao Marko Trebinjac) on je 1532. i 1546. prepisao dva jevanđelja, 1531. pisao sa još dva dijka (pisara – B. R.) jedan rukopis, a 1545. godine nastavio i završio jedan Prolog. Nedavno smo Jovanovo ime bez datuma našli zapisano na primjerku cetinjskog Oktoiha pronađenom u Štekerovcima kod Glamoča. Tu Jovan veli da je Oktoih otkupio „za zdravlje živima i pomen mrtvima“, navodeći da je „rodom i plemenom Maleševac od sela Otkovaka“, koje se još i danas nalazi u blizini Glamoča gdje žive Maleševići, kako se i selo ponekad naziva.

O njegovom saradniku Matiji Popoviću još uvijek nema značajnijih podataka.

Treći Bosanac koji će se baviti štamparstvom bio je Jovan Svetogorac, Gomioničanin, rodom „od Bosne od mjesta Kamengrada“. Ovaj postriženik manastira Gomionice, kasnije hilandarski monah, radio je 1649. godine u Trgovištu u Vlaškoj na štampanju Cvijetnog trioda. Izdavanje knjige pomogla je Jelena, žena Matije Besaraba, a Jovanu je pomagao u poslu Proka tipikar. Knjiga je lijepo ukrašena crnim i crvenim inicijalima, zastavama i skromnim minijaturama.

Kratka epizoda goraždanske štamparije nije obezvrijedila prepisivački rad. Još tri i po vijeka goriće po ćelijama prepisivački žižci.

U Stocu je 1547. godine izvjesni Jovan, možda Maleševac, prepisao Apostol, a anonimni dijak piše Jevanđelje 1550. godine u Sopotnici, u istoj onoj Hercegovoj crkvi u kojoj je četvrt vijeka ranije radila Ljubavića štamparija.

Iz daleke Poljske javlja se 1551. i 1561. godine Mihailo Zborožević-Aleksandrović, potomak izbjeglica iz oblasti Papraće. On će prepisati Jevanđelje, sada u Bukureštu (Biblioteka Akademije, Ms. slav. 460) i Psaltir, i oba poslati u manastir Papraću. Bio je to vješt i nadaren kaliograf i iluminator, koji je pisao i raskošno ukrašavao svoje rukopise u duhu ruskomoldavskih skriptorija najvišeg kvaliteta.

Srpska crkva je 1557. godine postigla značajan rezultat – obnovljena je patrijaršija u Peći. Od tada će prosvjetni, kulturni i umjetnički poduhvati biti sve češći, svestraniji i organizovaniji.

Dijak Dmitar prepisao je 1564. godine u Sarajevu u kući bogatih Desisalića, Minej koji se sada čuva u zbirci Stare crkve u Sarajevu. Njegovo je djelo i Jevanđelje, sada u manastiru sv. Trojice kod Pljevalja.

Jerođakon Mardarije prepisao je 1566. godine u Zavali Bogorodičnik.

U Dubici je 1587. godine aktivan anonimni prepisivač.

PREPISIVAČ JEROMONAH TIMOTEJ GLUHI

Krajem XVI vijeka u ozrenskom manastiru radi izuzetan prepisivač, jeremonah Timotej Gluhi. Godine 1589. on je u Ozrenu prepisao Panegirik, a 1592. Metafrast. U njemu je ostavio lijep i nadahnut zapis o svojoj teškoj gluhoći. Treća Timotejeva knjiga pronađeno je nedavno u Vojvodini, kuda su dospjeli i Panegirik i Metafrast. Biće da su ozrenski monasi nakon provale Eugena Savojskog u Bosnu krajem XVII vijeka pobjegli u Srem ponijevši sa sobom i manastirske knjige. Ali, koliko je knjiga prepisao Timotej Gluhi i koliko je njih propalo u tom i narednim metežima?

U selu Roglju kod Trijebova (Mrkonjić Grad) pop Bogdan je prepisao Triod 1593. godine. Bio je živ i 1604. kada je „u Trebovu, v Vakupu blizu grada Jajca“ prepisao Mjesečnik koji je kasnije dospio u manastir Hopovo.
U Zavali, Mardarijevu prepisivačku vještinu nastavlja kaluđer Luka, koji tu 1600. godine prepisuje Minej za mart i novembar.

Prepisivanjem knjiga bavio se i izvjesni Teodor koji se 1607. javlja „blizu Moštanice“.
Prva četvrtina XVII vijeka obilježena je izuzetno intenzivnom aktivnošću pravoslavne crkve na svim poljima kulture i umjetnosti. Bilo je to posljednje plodno doba stare srpske umjetnosti, nakon koga će krivulja njenog razvoja imati silazan smjer. U tom vremenu rade znameniti stvaraoci raznih umjetničkih vještina a među njima i prepisivač Averkije.

Averkije je najbolji i najplodniji prepisivač ćiriličnih knjiga u našoj zemlji u osmanskom periodu. Bio je porijeklom iz Hercegovine, ali je najveći dio života proveo u Svetoj Gori kao hilandarski monah, koji je vjerovatno samo usavršio svoj prepisivački dar. Imao je sreću da sarađuje sa Ilarionom, takođe Hercegovcem, znamenitim hilandarskim igumanom, kome se Averkije s poštom obraća u svojim pogovorima. Njegov savremenik i drug je i Georgije Mitrofanović, najveći srpski slikar svoga vremena. Ne znamo koliko je knjiga Averkije prepisao, ali su sačuvane sljedeće: Penegerik dobrunski Averkije je prepisao 1614. godine „ni za srebro ni za zlato već na poklon Bogorodici dobrunskoj“. Svoje ime duhovito je skrio u akrostihu: „Ako želiš da znaš ime onog koji je pisao a ti pogledaj na gornji stih“.

Iz 1616. godine potiče njegov Triod kablarski, u kome ponavlja skrivalicu sa akrostihom i ostavlja kratak zapis na grčkom jeziku kojim je očigledno vladao.

1618-1619. on je u Studenici, gdje piše Psaltir a 1619-1620. Tipik studenički.

Zatim ga 1623. srećemo u Hilandaru. U Kareji piše Panegirik za septembar.

Naredne, 1624. godine, u ovom manastiru piše Panegirik za oktobar, a istog datuma nastaje i njegov Panegirik za novembar.

Godine 1625. prepisan je Panegirik za decembar u čijem pogovoru Averkije navodi svoj zavičaj: „Monah Averkije od zemlje Hercega“.

Iz 1626. sačuvane su tri Averkijeve knjige: Panegirik za januar, Panegirik za februar i Zlatoust. Ovu posljednju knjigu Averkije prepisuje na molbu Antonija, gomioničkog jeremonaha koji tada luta Svetom Gorom okajavajući neke grijehe učinjene svome matičnom manastiru.

Još jedan Zlatoust Averkije prepisuje 1632. godine. To je i posljednja njegova knjiga.

Nekoliko pomena o sebi ostavio nam je jeremonah Petar iz Žitomislića. On je u ovom manastiru 1611. godineprepisao Minej za decembar a naredne godine Minej za mart. Da je „črtalac Petar“ bio znamenit kaligraf sudimo po tome što je putovao čak u Vozuću kod Zavidovića kako bi tu prepisao Lestvicu, sada u Žitomisliću. On je vjerovatno 1619. godine prepisao i Zlatoust, inače nepotpisan, a može mu se pripisati i Petrov tipikmanastira Žitomislića iz 1619.

Petrov savremenik u Žitomisliću je dijak Jefrem, koji se trudio 1613. godine oko rukopisnog Mineja. Naredne 1614. godine u Žitomisliću će prepisati Služabnik Rajković Ratko, monah Troičkog manastira kod Plevalja. On je doputovao u Žitomislić ili po izvod ili da uz Petra i Jefrema nauči prepisivačku vještinu. Jer pored njih dvojice prepisivanjem se tih godina bave još dvojica Žitomislićana: iguman Visarion prepisuje 1616. godine „Učiteljnoje jevanđelje“, koje završava iste godine neki Gavrilović. Sve govori da je skriptorij u Žitomisliću tada izuzetno aktivan i bogat dijcima.

Najznamenitiji žitomislićki kaligraf druge polovine XVII i početkom XVIII vijeka je monah Grigorije, za koga se misli da je bivši svetovnjak Hadži Gavrlo Tadić-Humković, poznati i ugledni građanin Sarajeva. Prije monašenja Gavro je putovao u Dubrovnik, Veneciju, Ugarsku i Jerusalim. Prepisao je i sa 34 minijature ilustrovao „Vodič kroz Jerusalim i sveta mjesta Palestine“ gdje daje i neka svoja lična zapažanja. Prepisao je 1712. i 1713.Arhijeratikon, Molitvenik i Čudesa Bogorodice, a 1716. Vlastarev pravilnik.

U prvoj polovini XVIII vijeka već prestarjela prepisivačka škola manastira Žitomislića, najznačajnija u Bosni i Hercegovini, polako se ugasila.

Sporadično, prepisivači se javljaju i dalje ali sve rjeđe i sa manje značajnim crkvenim knjigama.
Jeremonah Zaharije prepisao je 1628. godine u manastiru Vozući jedan Molitvenik, a u Sarajevu 1558(?)Visarion piše Otačnik.

Fočanski kaligrafi Tomo i Vasilj Todorović možda i prepisivači, potpisali su se na Zborniku iz Foče iz 1689. Fočak je i Nikolić Spasoje, koji u to vrijeme prepisuje Jevanđelje.

Vukosav Rašević-Kaluđerović prepisao je u Sarajevu 1702. godine jednu knjigu.

Nikola Vlastelinčić u Moskvi prepisuje 1715. godine Trebinjski ljetopis.

Damjan Mali, pop iz Timara kod Prijedora, prepisuje jedan bogatije ukrašen Trebnik.

Vasilije Čajničanin 1737. takođe prepisuje Trebnik.

Dijak Lazo iz Gerzova prepisuje 1737. godine Psalme Davidove i pjesme Mojsijeve. Njemu su mještani nakon smrti podigli spomenik u obliku krsta sa naivnim portretom, predstavivši ga sa knjigom u ruci.

Vučan 1740. godine prepisuje u Sarajevu Žitije kneza Lazara i Miloša Obilića.

Hadži Arsenije Troičanin, rodom iz Sarajeva, prepisao je 1743. Oktoih za Pljevalski manastir.
Nešto pismeniji i plodniji prepisivač ovog vremena bio je jeremonah, kasnije gomionički iguman, Silvestar Stanković. Pisao je zapise po knjigama i crkvenom namještaju, a 1750. „pod visokom stijenom u planini Osmači kod Banja Luke“ prepisuje Aleksandridu.

Hristifor Žitomislićanin bio je dobar kaligraf. U Sarajevu je vodio sarandar (tefter) Stare crkve, a na ikoni Deizis sa svecima, sada u Trijebnju, ostavio je 1750. godine zapis izuzetno skladne kaligrafije.
U Dobrićevu, knjige prepisuje teškom i grubom rukom Mojsije Dobrićevac, a u Trebinju Longin tipikar piše 1798. Pomenik.

Prepisivački žižci po manastirskim ćelijama sve su slabašniji ali su se teško gasili. Još i onda kada više nije bilo nikakvih razloga pojedinci su osjećali potrebu da prepišu neku knjigu. Radio je to polovinom XIX vijeka Đorđe Prodanović, Fočak, dijak i knjigovezac, ali samo po anahronoj inerciji tradicije.

Na kraju, nužno je napomenuti: ovaj pregled sačinjen je na osnovu fragmentarno sačuvanih podataka o ćirilici u Bosni i Hercegovini u osmanskom vremenu. Ograničili smo se prije svega na prepisivače i umnožavaoce knjiga, u uvjerenju da je njihov doprinos pismenosti bez sumnje najznačajniji.

Skromnost iznesene materije ne odražava pravo stanje pisane riječi u ovom periodu – ona je bila znatno rasprostranjenija, ali mi njenu pravi sliku danas veoma teško vaspostavljamo, pogotovo nakon posljednjeg rata (Drugi svijetski rat – B.R.) u kojem su manastirske biblioteke sistematski uništavane. Tada je stradala najznačajnija biblioteka u Hercegovini, u Žitomisliću, kao i druge u Zavali, Dužima, Dobrićevu, Ozrenu, Tavni, Papraći, Lomnici i Gomionici.

 

carsa

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here