ŠTA JE TO „HRVATSKI JEZIK“, a šta nije?

Podelite:

Mi vidimo da u godini 1825, Mađari nameću Hrvatima kao administrativni jezik mađarski a oni se bore da im ostave latinski, ni ne misleći na svoj narodni! Ali 1835, dolaze Mađari i da im nature mađarski jezik kao školski i obavezni. Namera je Mađarske bila ovaj put da Hrvatsku prosto napravi mađarskom provincijom. – Pred opasnošću da sasvim ne utonu, Hrvati, u jednom Napoleonskom vremenu nacionalizma (1806-1813), počnu odista da se i sami bude.

Između mađarskog, latinskog i hrvatskog izabrali srpski

Mi vidimo da u godini 1825, Mađari nameću Hrvatima kao administrativni jezik mađarski a oni se bore da im ostave latinski, ni ne misleći na svoj narodni! Ali 1835, dolaze Mađari i da im nature mađarski jezik kao školski i obavezni. Namera je Mađarske bila ovaj put da Hrvatsku prosto napravi mađarskom provincijom. – Pred opasnošću da sasvim ne utonu, Hrvati, u jednom Napoleonskom vremenu nacionalizma (1806-1813), počnu odista da se i sami bude.

Ali što je Hrvate naročito prenulo, to su ustanci Karađorđa i Miloša, koji su i po drugim slovenskim zemljama izazivali divljenje. U Hrvatskoj su bile tog vremena na vidiku, sve do početka XIX veka, samo dve klase: sveštenici romanizirani, i plemstvo mađarizirano. U borbi za jezik, idući za sveštenicima, tražili su latinski; ali pod većom vlašću plemstva, pomognutog iz Budima, morali su primiti, kao obavezan školski jezik, mađarski.

U to vreme, jedan mlad student, poreklom Nemac iz Krapine, kako je iznašao Ferdo Šišić, Ljudevit Gaj, bavio se mnogo u Gracu i Pešti u društvu srpskih omladinaca, zanešenih ustancima, a tako isto Srpskim Narodnim Pesmama, koje je Vuk Karadžić bio objavio u to vreme.

Srpski jezik kojim su srpski studenti govorili, i kojim je Vuk pisao, zaneo je Ljudevita Gaja, da je on pomišljao na žalosno stanje narodnog govora po hrvatskim krajevima. U njemu se zato rodi ideja da bi trebalo da Hrvati uzmu srpski književni govor za svoj književni jezik, znači po obrascu Vukovih narodnih pesama. Hrvatski govor je bio u Zagorju kajkavski, a po ostrvima čakavski. Gaj smisli stoga, da Hrvati prihvate srpsku štokavštinu. Tim govorom su se već služile i Dalmacija i Slavonija, zato što su ih Srbi naseljavali kroz nekoliko poslednjih stoleća. Ovo prihvatanje srpske štokavštine, mislio je Gaj, ujedinilo bi hrvatske krajeve. A kako je i cela Dubrovačka književnost pisana na srpskoj štokavštini, isto onakvoj na kakvoj su pisane i Vukove srpske pesme, usvajanje srpskog književnog jezika, značilo bi i anektirati Dubrovnik za Hrvatsku, a ne ostaviti ga Srbima. Tad je pokrenut „Hrvatski List“ sa književnnm dodatkom.

Između slovenačke kajkavštine i nerazvijene čakavštine

Da ne bude nikakve zabune, potrebno je reći da Hrvati nisu bez velikih duhovnih razloga izvršili ovaj moralni preobražaj, uzimajući tuđi književni jezik za svoj sopstveni (što je nesumnjivo bezprimeran slučaj među narodima).

Na kajkavskom govoru (kojeg opet Slovenci smatraju svojim narodnim jezikom), nisu Hrvati bili ništa važno napisali. Na čakavskom govoru, koji se jedini u filologiji smatra neosporno i isključivo hrvatskim, nisu mogli otići daleko, jer on nije pokazivao mogućnost da se dalje razvija. Dokaz, što stari hrvatski rukopis Vinodolski zakon, predstavlja ravno jezik kojim i danas govore Vindolci.

Docnije će Rački imati nameru da štampa za svoj narod „čitanku“, u kojoj bi bili srednjevekovni srpski književni spomenici, Žitija, da u nedostatku svojih sopstvenih takvih izvora, hrvatski jezik dobije izvesne klasične obrazce.

Ali nisu Hrvati primili štokavštinu srpsku ni bez izvesnog otpora. „Hrvati uvedoše i sami jezik štokavski, akoprem ih je to stalo i stoji neizmjerno truda jer i od svagdašnjeg domaćeg govora daleko im je dosti“. (Vežić, Neven, 1855; Milosavljević, II, 28). Čak nisu oni primili jezik srpskih narodnih pesama ni bez protesta. Miškatović piše Jagiću: „Oni se nadaju odoljeti ako pravopis i gramatiku budemo imali odijeljenu od srbske… (Jagić, Spomeni mojega života, 62).

Ilirizam je hteo da Hrvati, prisvajajući sebi za književni jezik onaj kojim su dotle pisali samo Srbi, dobili su ubrzo prohtev da tako pomoću zajednice jezične nametnu onim drugim svoj duh hrvatsko-katoličko-austrijski.

Kajkavski govor kojim se govori oko Zagreba, i na kome se razvijala zagrebačka književnost sve do Ljudevita Gaja, nije održavao dovoljnu vezu ni među samim Hrvatima, pošto su čakavske oblasti od Istre na Hrvatsko Primorje do Senja i do nekih ostrva, bile bliže Srbima nego Hrvatima. Jugoslavizam je zato u prvom momentu imao da se najpre brani od Srba u tim oblastima, a tek zatim da pređe u napad.

Srpski jezik kao oružje za invaziju na Srbe preko reka Kupe, Save i Čazme

Do ovog doba, kako kaže jedan pisac, jezična linija, a to znači hrvatski moralni kontinent, išao je kao granica štokavštine prema severozapadu, Kupom, i savijala na reku Čazmu ka Dravi! Još u „Danici“ 1847, hrvatski pisac A. Tkalčević kaže da „pravi Hrvati preko Kupe stanuju“. — I sam I. Kukuljević piše da „hrvaština stupiv preko Save, a poglavito preko Kupe počima…“ (Arhiv, IX, 318; Đerić 158).

– Da Hrvati nisu uzeli srpsku štokavštinu, nego ostali na kajkavštini, menjali bi zatim sve one pogrde sa zapadnim susedima na zajedničkom jeziku kajkavskom, mesto što, na nesreću našu, menjaju danas s nama te svoje pogrde na štokavštini…

Ni Srbi nisu baš olako propuštali da ovo akaparisanje njihovog književnog jezika, jezika iz narodnih eposa, Hrvati izvrše, a da to oni ne objave kao nedozvoljeni plagijat.

Jagić, najveći hrvatski filolog, piše: „Samo se po sebi razume, da mi je bilo smešno kad se sa srpske strane prigovaralo Hrvatima (upravo Ilircima među 1834 i 1848), da su nepravedno sebi prisvojili srpski jezik kao književni – mesto da se vesele toj koncentraciji, koju je inače kod Iliraca pobudila i podupirala dubrovačka literatura“. (Jagić, Spomeni, II, 247).

Ilirizam Gajev i jugoslavizam Štrosmajerov

Kakav naš Jugosloven režimski, ili koji drugi ignorant narodnih pitanja, rekao bi da je zajednički književni jezik, ovako „postignut“ između Srba i Hrvata, ipak doneo u političkom smislu izvesnu solidarnost, približenje, osećanje zajedničkog. Ali taj Jugosloven ne bi rekao da se s njim samo solidarisao neko ko mu je pridigao kaput ili tabakeru!

– Nije ni samo to. Treba dobro znati da je štokavština srpska trebala da ubrzo zatim posluži Hrvatima, ne samo da imadnu jedan lep i logičan jezik, nego i da se postepeno pomoću njega okupe i svi drugi Štokavci, znači Srbi, oko Zagreba, kao glavnog štokavskog kulturnog centra…

Dokaz, što je već odmah jedan poznati Ilirac, Ivan Derkos, tražio otvoreno takvo grupisanje sviju štokavaca oko svog kulturnog centra Zagreba. A stari grof Janko Drašković je u taj krug oko Zagreba, naročito pozivao Bosnu, ne pominjući međutim Srbiju, niti ijednu drugu štokavsku pravoslavnu zemlju.

I kad se ban Jelačić instalirao za bana 1848, u prisustvu patrijarha srpskog Rajačića, a zatim svečano oba nošena na rukama oko slavoluka, stajalo je i to u vezi sa aspiracijama Hrvata da se i Vojvodini nametnu za centar, najpre nacionalni, a zatim n verski (unijatski). Ovo je drugo lice Ilirstva…

Iz svega ovog što smo dovde naveli, vidi se jasno da ni Ilirizam Gajev, ni Jugoslavizam Štrosmajerov, nisu ni po čemu bili ni osećanje narodne solidarnosti sa Srbima, ni iredentistički pokret sa Srbijom i Crnom Gorom za nekakvu buduću zajedničku državu, na ruševinama habsburške monarhije.

Naprotiv, to je bila politika Beča i Vatikana obučena u jedan veoma zaslađen, i tobož romantičan, nacionalni idealizam; politika krupnih reči i šarenih slika; med iz košnice dve grupe ljudi, advokata i fratara; znači ljudi, koji za vojnički i ratnički duh Srbina, predstavljaju nešto najnerazgovetnije i najneželjnije.

A Đakovački Jugosloveni su se zaklinjali na vernost Habsburzima, neprijateljima balkanskih Slovena, istovremeno kad su proturali svoje „bratstvo“ među Srbima da otruju sve najčistije bunare naše svesti i energije. To su bili zapravo ono što se tadašnjim jezikom zvalo avangardom Beča i Rima prema Balkanu, kad je baš u njemu gorio najviši oslobodilački pokret nesrećne slovenske raje u turskom carstvu.

Izvor: Jovan Dučić, Jugoslovenska ideologija, istina o „jugoslavizmu“; Izdanje Centralnog Odbora Srpske Narodne Odbrane u Americi Čikago, Ilinoj 1942

Podelite:

3 Komentari

  1. Ako niste primetili, Piceki svakih 30 godina prerađuju „hrvatski jezik“. „Zadaća“ im je poništiti sličnost sa srpskim, te nema reči u široj upotrebi koja se ne zamenjuje, često novonastalom, rečju. Zagrebačka elita i DALJE smatra da su „Hrvati“ i Mađari odavno spojeni u jedan narod. ZAto se slobodno može reći da „Hrvati“ već dugo vremena zapravo ne postoje.

  2. je video daleko, Kopitar jos dalje, samo je Vuk video do brkova.Zato smo dosli do „upomoc, Hrvati nam ukrali jezik“ i zakonskog teranja ljudi na cirilicu.Inace, knjizevni jezik nije isto sto i govorni, a jezik srpskih narodnih pesama nije mogao da ponudi gotovo nista knjizevnom jeziku, cak ni rec drzava (Vuk je definise nemackim recima i latinskim pojmom za posed, drzavninu, nije ni cudo sto su Srbi svoju drzavu dozivljavali kao Tursku, kao nekakav namet, zato smo je tako lako utopili prvom prilikom u drugu drzavu, a evo i danas nam je drzava kriva za sve, dacemo jedan, mozda jos koji deo, a ostatak utopiti u EU)

  3. PREKO NAMETANJA LATINICE SRBI SE GURAJU NA PUT NA KOME SU NESTALI SRBI KATOLICI PREKO NJIHOVE ASIMILACIJE

    To „zakonsko teranje ljudi na ćirilicu“ neće dati nikakvog efekta po ćirilicu. Nigde u Evropi i svetu niko ne tera pod bilo kakvom prisilom ljude da koriste pismo koje nije njihovo. Samo su Srbi posle 1945. godine terani bukvalno na hrvatsku latinicu s neskrivanim ciljem: da se Srbi postepeno svi polatiniče i da tako izgube svoj kulturni i nacionalni identitet. Srbima je, u stvari, preko prisile na latinicu namenjen put ka gubljenju identiteta da bi otišli u asimilaciju u koju su prvi otišli Srbi katoličke vere.
    Srpske vlasti se s institucionalnim lingvistima danas preko zakona lažno bore za život ćirilice. Ćirilica se može vratiti u život jedino preko normiranja srpskog jezika sa stopostotnom suverenošću srpske azbuke u srpskom jeziku. Svetska praksa pokazuje da drukčije nije moguće čuvati neko pismo uvođenjem alternativnih pisama.

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here