Борна Царевић: Уље од Палме

Поделите:

Iznimno mi je zanimljiv onaj prelijepi tramvaj u Beogradu. Nekako osebujno smrdi, škripi u krivini kao naprsla limenka i možeš u njemu sate provesti pitajući se za koju li su nepoznatu rasu napravljena njegova plastična sjedala. U biti je i malo kinky dok gledaš kak se Srbi u njemu tiskaju i sudaraju kao pretile loptice, bezuspješno pokušavajući mimoići se ili uhvatiti držaljke kojih nema. No, njih nekako nema u prometu baš onda kad ih se najviše treba, kada sniježi ili kada je pljusak. Priopćeno je preko tiska da je to u redu jer se, dapače, ova vozila a ne putnike mora čuvati od snijega i od kiše. U bajkovitome kraljevstvu iz koga potječu nema ni balkanskog snijega ni divljih balkanskih vodurina, te su ovi dječaci iz-nim-no nje-žni…
Stanovit je bio i mitski strojarski obračun sa raskršća ispred Crkve Svetoga Marka, gdje je jedan sirovi istočnoeuropski teškaš, ničim izazvan, očešao svoga nalickanoga kolegu. Ljepotan se, u svome poetskome letu preko Beograda, praćen uzdasima (“Kak je lijep, Isuse, kak je lijep!”), malo gibao u krivini, nenaviknut na divlje beogradske tračnice. Putnicima u njemu je, vjerojatno, sve ličilo na borbu transformersa. No, trapavi ČKD, bivajući prije srodnik tenka nego tramvaja, uopće nije ni znao da je bio sudionikom nekakve prometne nezgode – nezainteresirano je produžio dalje. Nesretni ljepotan, s druge strane, nije baš dobro prošao. Izbačen je iz ringa i postiđen vraćen svome kraljevstvu… Doduše, ni njegova rođena braća nisu bolje prošla na ulicama ovog divljeg grada. Kako je tisak javio, već poslije 6 mjeseci pola ih je bilo van uporabe.
* * *
U tramvaju, osobno, ne volim dodirivati bilo što, ali sa pažnjom promatram i slušam nazočne putnike. Ljepotan je toga dana bio skoro prazan te lako na licu jednoga stare dobričine zamijetih neko nezadovoljstvo. Bio je to klasični novobeogradski vojni umirovljenik, iz one generacije kojoj ništa nije bilo teško i koja se ničega nije bojala – pa ni života. Ja sam promatrao njega a on nekakvoga neodgojenoga srednjoškolca koji je, dok je predano zurio u mobitel, na jednom sjedalu sjedio a na suprotnom držao noge. Čovjek poslije nekog vremena ne izdrža, pa progovori: “Pa dobro sine, zašto prljaš to sedište…?” a ovaj nekako odsutno odgovori: “Pa… već je prljavo.” Ništa bolje ne bi opisalo trenutak u kome se ovaj grad i ovo ozemlje trenutačno nalazi. Na jednoj strani generacija koja je imala petlju naciste uhvatit za gušu i koju nije mrzilo nasipati novobeogradsku močvaru pijeskom i na tom pijesku zidati u visinu “koliko im zvižduk seže” a na drugoj strani generacija koju ne zanima niti Beograd, niti pijesak niti to što je na pijesku. Prvu su generaciju politički odavno otpisali a druga, u biti, ni na što nije usredotočena, pa joj ne možemo ni suditi ni dijeliti pouke. Možemo joj samo držati prste da i ona pronađe svoju sudbinu.
* * *
Ipak, nad onom rečenicom odsutnoga srednjoškolca dobro sam se zamislio. Ak bi improvizirani grb i motto na grbu Drugosrpijanaca moglo biti bilo što osim neke prigodne Zoranove misli, bila bi to karta predkumanovske Srbije uokvirena tekstom “Zgazi – već je prljavo.” Ništa bolje ne opisuje odnos ove nesretne skupine prema stanovništvu Srbije, a posebice prema onom delu izvan Beograda, što oni nazivaju nekakvom “unutrašnjošću”. Oni će uvijek rado govoriti o velikosrbskom nacionalizmu, o dežurno odgovornom Miloševiću i osebujno zlom Mladiću, te tim pričama opravdavati svako zlo, pljačku i nepravdu koja je narodu Srbije napravljena. Ta „ružna“, „zatucana“, „krezuba“ Srbija sama je sebi napravila bijedu, dajući potporu vazda „pogrješnim ljudima i pogrješnim vrijednostima“. Iako se ogromna većina ovih beskorisnih nesretnika svog vanjskog komada Beograda dočepala upravo pobjegavši sa nekog dalekog, siromašnog, provincijalnog teritorija, oni će veoma rado i svoje nekadašnje mještane uvrijediti i poniziti, ne osjećajući ni za njihova stradanja bilo kakvu sućut. Republika Srpska će tako postat “Republika Šumska”, Srbi u Bosni “Bosančerosi”, Srbi na KiM “Kosovari”, Srbi u Crnoj Gori i Hercegovini “brđani” a Srbi iz Krajine “divljaci“ koji su sami krivi za sve što im je učinjeno. Tako se, npr, i jedna od najmilitantnijih predstavnica ovoga pokreta europskih nazora, govoreći o tko zna čemu, ničim izazvana, dotakla podrijetla proslavljenoga filmskoga redatelja koji se svojim izborom doselio živjeti u Srbiji. Ona ga je, opet ničim izazvana, poželjela javno istjerati iz Srbije, riječima: „On je Bosanac, mjesto mu je u Bosni. Idi u Bosnu, čovječe!“. Stanovit je i primjer upravnice jedne od financiranih udruga u kojima se Drugosrpijanci nalaze ne bi li se sklanjali od općeprisutnog srbskog onečišćenja. Iako je u centar grada uselila sišav sa čuke, ona nije imala strpljenja za dvije djevojke, koje je netko u njenom društvu želio odvesti doma u neuređeno izbjegličko naselje pokraj Zemuna. Uvrijedila ih je riječima: „Jao, djevojke… zar vam ovdje uopće donose poštu?!“ Dakle, iako su te djevojke u kolonama traktora uspjele spasiti svoje dječje živote od avionskih raketa i metaka poganih nacista, definitivno se nisu uspjele spasiti od onečišćenja koje je iz svojih usta izbljuvala Drugosrpija. I, kao što se bivši seljak želi odvojiti od svega što ga podsjeća na selo a bivši siromah od svega što ga podsjeća na siromaštvo, tak se i drugosrpijanci hitro odvajaju od svakoga sela, od svakoga podrijetla, od svake rodice i rođaka. Oni se, tako, rado proglašavaju velikim kozmopolitima i boljim znalcima New-Yorka od četiri prostitutke iz uratka „Snošaj & grad“, iako se u Zapad, u njegov sustav, kulturu i tehnologiju razumiju kao Marica u krivi pimpek. Od njih će tako doći sva mržnja i poniženje za srpsko selo i srpskoga seljaka, koji je ovo ozemlje sam izgradio, nahranio i obranio. A srpski seljak sve podnosi i trpi, pa i njih.
I kao što je onaj koji se ničega ne stidi najhrabriji, tako je i onaj kojega ništa ne obavezuje najbolji materijal za urednu službu. Onoga koji u obitelji nema nikakvo predanje, čiji se djedovi nisu tukli za život sa zvjerima i bušili plave uniforme „K und K“, izgleda da nema što obavezivati. A dovoljno je samo izaći iz Beograda, i odmah tu, iza Avale, proći bilo kojim putom u Svetoj Šumadiji, ne bi li se razumjelo kako je nastao i taj Beograd i ta Srbija. Ti mali putovi čuvaju u sebi tužne istine, surove riječi ispisane u grubom kamenu, pored uklesanih figura vojnika koji se nikada nisu vratili u svoje selo: „ЖИВИ 24 г. А ПОГИБЕ 1915.г. КАО РАТНИК У БЕОГРАДУ“; „ПОГИБЕ У ПРИШТИНИ 1915.г.“ ; „УМРО У РОБСТВУ У БРАУНАУ 1916.г.“ ; „ЖИВЕ 16 г. УМРЕ 18.1.1916.г. НА МОРУ“ ; “ТОПОВСКИ КРИК МЕ НЕ УПЛАШИ (…) СМРТ МЕ СНАЖНО ЗГРАБИЛА”.
***
No, ovih je dana Jagodina u centru povjesnih zbivanja a ne Beograd. Tako se nedavno i Drugosrpija obrušila na srbijanski „krezubi i nepismeni narod“ jer je u Jagodini stajao u redu za nekakvu izvanrednu socijalnu skrb. Takmičilo se tu tko će više i bolje pljunuti na taj svijet „bez dostojanstva“ te se ponovo prisjećalo uvijek zgodnih „devedestih“. Poantu je zaokružio nekakav nazovi-novinar, koji je poslovično zaglavljenim „caps lock“ gumbom napisao naslov: „Srpski internet BESNI zbog nove Palmine akcije“. Dragan Marković Palma je onda novinare uredno obavijestio da ta „nova“ akcija traje već skoro deceniju i pol, te da su financije za isplatu dvije ili tri tisuće dinara za najsiromašnije građane osigurane tako što općinski odbornici te članovi izvršnog vijeća i upravnih odbora ne primaju plaće ni dnevnice u Jagodini. Također, u toj općini nema ni komunalne policije da rukovodi strateškom obranom grada od umirovljenika – prodavača lubenica, te je proračun – pun. Ali za Jagodinu, izgleda, ipak nema mjesta u Drugosrpiji. Ne daju!
No, negdje se drugdje mora potražiti korijen te mržnje. Jagodinu dobro poznam. Tome gradiću nitko ne može nijekat i da je življi i bogatiji od svakog srbijanskog gradića te veličine: restoracije su pune, kavanice pune, dućani. Neki je obrt tu konstantan cijele godine, navukli su nešta fabrika, kazalište i leti igra barem jednom tjedno a jagodinska učiteljska fakulteta je prilično tražena i u okolnim gradovima. Uvečer doista možete vidjet masu roditelja i djece na šetnici, kao rijetko gdje u Srbiji. Taj aqua-park, koji je od Drugosrpijanaca nevjerojatno sodomiziran, generirao je u gradu masu pratećih sadržaja koji iz različitih zelenih parkova prelaze u kafiće, te u dućane i na kraju u stanogradnju. Na koncu je taj nekada zapušteni dio grada postao itekako poželjno mjesto za živjeti, pa sam u njemu nekolike dana uspio slušati i natjecanje najboljih srbijanskih harmonikaša, a sve pored ozloglašenoga vodopada.
Je, govori se da se jedan čovjek u Jagodini pita za sve. Možda je točno i da se bez njegove dozvole niti žarulja na ulici ne smije zamijeniti. Ali, što bi to, bolje, Jagodinci mogli dobiti od visoke europske kulture i divne demokracije koja isijava sa čela onih koji Dragana, iz Beograda, samozadovoljno, ismijavaju? Dragan je, za razliku od njih, podrepnih muva sustava, nadigrao sustav. On je sa pozicije velikospskog nacionaliste, dobitnika Slobine nagrade za obrtnika godine, suradnika Ražnatovića Arkana, postao “nezaobilazni faktor” te dobio i nagradu za “najeuropljanina” od nekakve udruge financirane direktno od EU.
Također, gospon Marković je nadigrao ne samo okupacioni sustav, no i taj parazitski kvazi-višepartijski sustav koji Srbiju uništava još od 1990.g. On ga je prevario, jer je osigurao da Jagodina ima zastupnike u srbijanskom Saboru. Podsjećam da niti jedan drugi grad u Srbiji tamo nema svoje zastupnike, ako ih beogradska centrala partije ne odobri, i da zbog toga većina srbijanskih općina nema niti jednog zastupnika. Dragan je taj sustav prevario jer je na svom terenu uništio stranke beogradskih centrala i glasove svojih sugrađana „prodao“ skupo, direktnom nagodbom za Jagodinu a ne za neku imaginarnu političku organizaciju sa sjedištem daleko od Jagodine. Rezultat je: povećan natalitet, smanjeno iseljavanje stanovništva, uvećan obrt i desetine izgrađenih javnih objekata u gradu i selima jagodinske općine. Dakle, iznimno bolji uvjeti za život.
Je, rezultat je možda i uvećano bogatstvo gospon Palme… Ali nemojmo se lažno sablažnjavati zbog toga. I Švicarska se nečuveno obogatila od prodaje oružja i granata Hitleru, te opljačkanih umjetnina i počupanih zlatnih zuba Židova, koje je vrla Europa, u naletima nadahnuća, povadila. Nisam upoznat da su joj Saveznici, nakon rata, pomogli da se oslobodi ovog bremena. Dapače. Uostalom, Švicarska ima duboku europsku kulturu, nije to barbarski Balkan koji igra kolo na plaži, fuj! Tamo svak zna za Chopina, Beethovena i Mozzarta.

Ono što Drugosrpiju najviše frustrira je to što Europa, ta njihova surova maćeha, ovaj Palmin skandal u Jagodini ležerno tolerira. I ne samo to – njega se upravo promovira da bude počasni konzul Grčke Republike! On redovito svoje suradnike vodi u ozemlje EU i europske obrtnike dovodi u Jagodinu. On otvara „srpske kuće“ po ljetovalištima u EU i nekažnjeno promovira te srbijanske gluposti unatoč svima i svemu. Ipak, za razliku od samoproglašenih experata za NGO management industry, gospon Palma ne operira imaginarijama i zvjezdanom prašinom, no pravim tvrtkama, zemljštem, novcem i utjecajem, dakle, valutom koju Europa jedino razumije i jedino priznaje. Dobar stroj treba i ulje.
Zbog toga u sudaru sa gospon Palmom, sa tom surovom istočnoeuropskom konstrukcijom, Drugosrpija, taj „srpski internet“, ostaje vječiti tužni ljepotan – nježan, neprilagođen i vječito van stroja.

Borna Carević,
Beograd, rujan 2018.g.

Поделите:

1 коментар

Оставите коментар

Please enter your comment!
Please enter your name here