Erih Lesjak: Tko je Škori organizirao izbornu kampanju?

Поделите:

Prvi je krug predsjedničkih izbora prošao, rezultati su poznati pa se stoga sada mogu pisati osvrti i postavljati pitanja za nepoznanice koje su iza njih ostale. No prije toga treba se i podsjetiti kako su izbori odnosno izborna kampanja uopće i počeli?

                          Prvi je dojam u domoljubnoj javnosti bio a što se kasnije i potvrdilo, da postoji neočekivana i štoviše  paradoksalna podrška mainstream medija politički desnom predsjedničkom kandidatu Miroslavu Škori!? Na glavnu odrednicu i krešendo njegova jednoznačnog izbornog programa o potrebi „hitnih promjena“, nitko iz medija nije ga upitao kako će to provesti kad kao predsjednik Republike neće za to imati odgovarajuće ustavne ovlasti ni političku potporu Vlade  ni većinske stranke u Saboru. Te da se u medijima objasni javnosti i biračima da to u prethodno navedenom surječju mogu biti samo prazna izborna obećanja jer nitko pa ni Miroslav Škoro bez odgovarajućih ustavnih ovlasti i potpore Vlade i većinske stranke u Saboru ne može ništa promijeniti, osim takvim nerealnim obećanjima zavarati birače da mu daju glas na izborima!

                   Potom je supruga predsjedničkog kandidata i potencijalnog predsjednika Republike  Kim Ann Škoro u intervjuu medijima podučila javnost i birače da su u njezinoj domovini Americi nepristojna pitanja o rodu, vjeri i nacionalnosti. Što je točno i u SAD i u Hrvatskoj ali vrijedi samo za privatne osobe, a Kim Ann Škoro nije došla u medije kao privatna osoba nego kao supruga predsjedničkog kandidata. A za te i takve osobe u Americi, Hrvatskoj i širom demokratskog svijeta ne postoje „nepristojna“ pitanja, nego pravo i dužnost javnosti i birača da (sa)znaju sve o njihovoj obitelji i životu pa i etničkom podrijetlu! No uz pomoć medija Kim Ann Škoro nametnula je novi moralni standard da su ta i takva pitanja nepristojna, šovinistička i nacionalistička. Što je ujedno bila i poruka javnosti – srami se nepristojna, šovinistička i nacionalistička Hrvatska!

 

                     Svatko tko ne krivotvori činjenice zna da je Vučićev posjet Zagrebu bio međunarodna obveza Republike Hrvatske a ne želja ili hir predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, i da je ona na taj posjet kao realan i odgovoran političar morala pristati! Stalno se taj posjet navodi kao politički promašaj i svojevrsni „krimen“, a  nitko nema prigovora što predsjednik Andrej Plenković preko svog koalicijskog partnera u Vladi Milorada Pupovca ima stalnu ali samo slijepcima neprepoznatu političku suradnju s Aleksandrom Vučićem  koja nije jednokratni međudržavni posjet, nego  stalna i od javnosti prikrivena politička suradnja! Andrej Plenković  je preko Željka Sačića i Jospa Đakića organizirao demonstracije protiv Vučićeva posjeta Zagrebu, a tom istom Sačiću i Đakiću i manipuliranim udrugama branitelja ne smeta ta prikrivena Plenkovićeva posredstvom Pupovca stalna politička suradnja s Vučićem. Sjetimo se samo Šešeljevog paljenja hrvatske zastave u srbijanskoj Skupštini i incidenta s ministrom Aleksandrom Vulinom. Pa tko može (po)vjerovati da oni nisu dogovoreni, osim onih koji podcjenjuju  vlastitu inteligenciju.  

                    I unatoč tome što mu Ustav RH  daje određene ovlasti, Predsjednik Republike Hrvatske te ovlasti ne može u političkoj praksi provoditi ako nema za to potporu Vlade i zastupničke većine u Hrvatskom saboru, i ako ih nema one zbog toga ostaju samo „mrtvo“ slovo na papiru! A Plenkovićeva Vlada i koalicijska zastupnička većina u Saboru opstruirali su sve domaće i međunarodne inicijative predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a približavanjem predsjedničkih izbora to je dobilo dimenzije ultimativne ucjene mogućnošću uskraćivanja infrastrukturne i financijske potpore HDZ-a njezinoj predsjedničkoj kampanji čime su joj potpuno ograničene mogućnosti poduzimanja bilo kakve političke inicijative! Pa i u tome treba tražiti dio odgovora na pitanje, što predsjednica Kolinda Grabar Kitarović (ni)je učinila tijekom svog predsjedničkog mandata.

                                                                                                                                                                                 Gotovo goebbelsovski je u medijima ponavljana tvrdnja da je poraz kandidatice Kolinde Grabar Kitarović na izborima poželjan i potreban, kao argument kojim bi se na izborima za predsjednika HDZ-a mogao rušiti Andrej Plenković. Što je neviđena manipulacija i pravi apsurd kad se dobro zna da je Plenković svojom politikom dao doslovno bezbroj argumenata da ga se ponovo ne izabere za predsjednika HDZ, tako da nikakvi novi argumenti pa ni poraz Kolinde Grabar Kitarović na izborima nisu za to potrebni osim slijepcima, kukavicama i manipulatorima. K tome, dobro se zna da su Ivi Sanaderu kao predsjedniku Vlade više kao predsjednici Republike odgovarali Mesić i Josipović nego HDZ-ov predsjednički kandidati. A to političko iskustvo valjano potvrđuje pretpostavku da bi Plenkoviću  i Šeksu kao predsjednik Republike više odgovarao Zoran Milanović nego Kolinda Grabar Kitarović, koja je vodila samostalnu proatlantsku i srednjeeuropsku politiku sve dok je Plenković i Šeks nisu doslovno prisilili da od nje odustane pred ucjenom da u protivnom – neće imati infrastrukturnu i financijsku potporu HDZ-a u kampanji za predsjedničke izbore!

                        Pa može li biti slučajnost da je kandidat Miroslav Škoro dobio veliku brojku glasova birača u Slavoniji u kojoj veliki politički utjecaj imaju Vladimir Šeks i Branimir Glavaš, a dnevni list Glas Slavonije davao je u izbornoj kampanji veliku potporu kandidatu Miroslavu Škori u kontekstu činjenice da je njegovom glavnom uredniku i suvlasniku Bojanu Divjaku ujak nitko drugi doli Vladimir Šeks!? Također, jesu li slučajno ili planski s ciljem da se time našteti izbornoj kampanji kandidatice Kolinde Grabar Kitarović, pred sâm formalni početak kampanje za predsjedničke izbore iz GO HDZ-a Zagreba protustatutarno i antidemokratski isključena osmorica njegovih članova, i to većinom utemeljitelja HDZ-a?

                                                                                                                                                  U Europsko parlamentu i Europskoj komisiji Ruža Tomašić, „Hrvatski suverenisti“ i njihova politička grupacija Europski konzervativci i reformisti (ECR) koalicijski su partner antisuverenista i globalista Merkel i Macrona odnosno njihovoj Europskoj komisiji („vladi“) Ursule von der Leyen, a na predsjedničkim izborima su podržali Miroslava Škoru koji se javnosti predstavlja kao suverenist i antiglobalist! Što znači da su u Bruxellesu antisuverenisti, federalisti i globalisti; a u Hrvatskoj lažni suverenisti, pseudonacionalisti i hinjeni antiglobalisti.

KAMPANJA TRAŽI ORGANIZACIJU I NOVAC  

                        Obim, intenzitet i medijska zastupljenost izborne kampanje kandidata Miroslava Škore ukazivali su da su samo formalno točna medijska izvješća da on nema stranačku potporu i infrastrukturu, jer je bilo očigledno da bez dobre organizacije, logistike i potpore tu i takvu izbornu kampanju nije moguće voditi. Odmah to otvara i logično pitanje tko to sve plaća, jer takva kampanja nije samo organizacijski, kadrovski, informatički, medijski  itd. složen nego i vrlo skup projekt!

                                                                                                                                            Svaki izbori pa i oni za predsjednika Republike zahtijevaju veliki novac za pokrivanje troškova  izborne kampanje odnosno njezine administrativne i informatičke infrastrukture, stručnjaka i volontera te logistike. Oglasi u medijima, tiskare, panoi, plakati, bilbordi, letci, depliani,       tv-spotovi, štandovi, unajmljivanje dvorana, voditelji tribina, trolovi, domjenci, prijevoz, prostor za izborni stožer, računala, telefoni, faksovi, papir, i tako dalje. Sve to treba izravno ili neizravno platiti što nije mali novac pa je stoga logično pitanje tko će sve to platiti, na primjer za nezavisnog predsjedničkog kandidata dr. sc. Miroslava Škoru? Naime, nezavisni kandidati nemaju stranačku logističku  i financijsku potporu, pa je u kontekstu te činjenice potpuno logično pitanje hoće li on doista sve te troškove i račune podmiriti odnosno platiti svojim novcem, poglavito zato jer je izjavio u medijima da sve troškove kampanje sâm plaća? Pa onda je li u skladu s tim prije početka izborne kampanje u tu svrhu sa svog računa u banci podigao 3-4 milijuna kuna ili podigao toliki kredit, jer bez najmanje toliko novca a možda i više izborna kampanja kakva je njegova ne može se provesti!

 

                                                                                                                                              Poznato je da je gospodin Miroslav Škoro racionalan i štedljiv čovjek tako da su mala vjerojatnost i mogućnost da bi on potrošio toliki svoj novac za izbornu kampanju, za koju nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti hoće li mu donijeti pobjedu na izborima te položaj predsjednika Republike. Osim, ako javnosti pokaže i dokaže da je pred početak izborne kampanje sa svog računa u banci podigao tih minimalno potrebnih 3-4 milijuna kuna, ili da je podigao kredit u tolikom ili i većem iznosu! Hic Rhodus, hic salta! Ovdje je banka, tu su novinari i tv-kamere, pokaži i dokaži odakle je novac za kampanju!

                                                                                                                                  A ako to javnosti ne pokaže i dokaže, što se onda može pretpostaviti tko će vjerojatno biti sponzori te neizravno i prikriveno dati najveći dio novca za pokrivanje troškova njegove tzv. „nezavisne“ izborne kampanje? Jer, taj novac ne može doći „iz zraka“, i  netko ga stoga mora dati. Samo se po sebi razumije da će ga dati oni koji su politički, ekonomski, društveno, kulturalno te i međunarodno politički i ekonomski zainteresirani te imaju konkretne i grupne interese da Miroslav Škoro uđe u drugi krug izbora ili i da bude izabran za predsjednika Republike Hrvatske! DIP-u je Škoro u prvom financijskom izvješću prijavio troškove dotadašnje izborne kampanje u iznosu od 2,24 milijuna kuna, a od donatora je dobio 338.317 kuna. Odakle mu je novac kojim je pokrio tu razliku od 1.901.683,00 kuna? Je li ga digao iz banke sa svog računa? Ako nije, je li mu ga možda donio Sveti Nikola? Netko je morao dati taj novac, a Miroslav Škoro je obvezan biračima i javnosti otkriti odakle je taj novac i tko ga je dao!

                         Utemeljeno se može pretpostaviti da će najveći dio novca potrebnog za pokrivanje troškova izborne kampanje predsjedničkog kandidata Miroslava Škore neizravno  i posredno vjerojatno osigurati prikriveni sponzori kao što su to Prvo plinarsko društvo – PPD (Pavao Vujnovac i  „mentor“ mu Ivan Vrdoljak), Pevec d.d. (Mario Radić, Jurica Lovrinčević, Krešo Bubalo), Dicentra d.o.o., Crodux d.o.o. i još neki, medijski pokrivati  Z1 televizija u vlasništvu Peveca d.d. i Osječka televizija  (tzv. odnosno lažna „desničarska“ tv-emisija Bujica urednika i voditelja Velimira Bujaneca)), te i svi mainstream mediji „podmazani“ oglasima i novcem navedenog plinsko-naftnog biznisa u pozadini kojeg je ruska politika; a u globalu će sve to koordinirati i podupirati aktualni političko-gospodarsko-medijski „lobi“ Vladimira Šeksa u Osijeku.

                                                                                                                                                       A zašto će oni podupirati pa neizravno te prikriveno i dati najveći dio novca za pokrivanje troškova izborne kampanje kandidata Miroslava Škore? U navedenim tvrtkama i još nekim veliki je udio ruskog kapitala tako da su one zastupnice i promicateljice ruske energetske, financijske, trgovinske i druge gospodarske i političke strategije i interesâ u Republici Hrvatskoj. Ruske Federacije i predsjednika Vladimira Putina strateški je pak politički interes i potreba da Kolinda Grabar Kitarović kao dionik demokratskih i zapadnocivilizacijskih  te geopolitičkih i geostrateških pogleda i strategijâ SAD-a i NATO-pakta, zagovornik euroatlantskih integracija i energetske neovisnosti od Rusije, sukreatorica političke Inicijative tri mora te srednjeeuropskog pozicioniranja Hrvatske i odmicanja od tzv. „regiona“; ne bude ponovo izabrana za predsjednicu Republike Hrvatske!

 

                                                                                                                                               Time bi Rusija nakon Agrokora/Fonteks grupe, energetike – plin i nafta, banaka, turizma, plodnog zemljišta i pitke vode, medija itd.; dobila  potpunu i političku kontrolu nad Republikom Hrvatskom jer je predsjednik Vlade RH Andrej Plenković privrženik i subjekt Merkel-strategije Sjeverni plinski tok 2 i distanciranja od SAD i NATO-pakta čime je bilo iznuđeno da SAD moraju spriječiti da Izrael bojne zrakoplove proda Hrvatskoj, opstruiranje Inicijative Tri mora, Agrokor/Fonteks grupa i mnogi drugi gospodarski subjekti su u rukama ruskog kapitala i političkog utjecaja, pasivni promatrač opstrukcije izgradnje plutajućeg LNG-terminala na Krku (u Skupštini primorsko-goranske županije u tome surađuju i zajedno glasuju vijećnici SDP-a i HDZ-a!), radnici iz državâ EU nisu dobili posao izgradnje Pelješkog mosta nego Kina, a novac su dali porezni obveznici iz EU-država (!);  plutajući spremnik LNG-terminala gradi kinesko brodogradilište kao da to nije par exellence i vojno i sigurnosno pitanje, suradnja s Huaweijem „cvate“ a predsjednik Sabora Gordan Jandroković nedavnim posjetom Kini sve to proširuje i učvršćuje, i tako dalje.

             Sve su to motivi i razlozi da će navedene i druge tvrtke, gospodarstvenici i političari koji su pod utjecajem ruskog kapitala i političkih interesa; neizravno i izravno, prikriveno i otvoreno dati financijsku i drugu potporu izbornoj kampanji Miroslava Škore da bi on kao tobože desni, nacionalni i domoljubni predsjednički kandidat; Kolindi Grabar Kitarović oduzeo glasove desnog, tradicionalnog i domoljubnog odnosno da se tako nazove demokršćanskog  biračkoga tijela i tako pokušao spriječiti da ona uđe u drugi krug predsjedničkih izbora! A onda su prevaga i dominantan utjecaj pa i pobjeda ruskih interesa u energetici, trgovini, bankarstvu, turizmu, poljoprivredi, medijima, politici itd. osigurani; jer su i Miroslav Škoro i Zoran Milanović prikriveni favoriti i produžena ruka i ruskih gospodarskih i političkih interesa, pa je stoga pobjeda bilo kojeg od njih na izborima  – i trijumf politike Ruske Federacije i predsjednika Vladimira Putina!

No u surječju svega prethodno navedenog nameće se pitanje: pa zar nije neočekivano i nelogično da su kandidat Miroslav Škoro i njegov iz „duboke“ sjene izborni mentor Vladimir Šeks prikriveno i izravno zastupnici ruskih gospodarskih i političkih interesa, te potencijalno i neizravno to isto preko predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića? Naime, politička je, društvena i intelektualna povijesna činjenica da današnje demokratske i nezavisne  nacionalne države hrvatskoga naroda Republike Hrvatske; nikako i nikada ne bi bilo bez neizravne i izravne, prikrivene i otvorene, tajne i javne političke, diplomatske, logističke i ine potpore te pomoći  i  Sjedinjenih Američkih Država! Bez te višestruke neizravne i izravne potpore i pomoći ne bi mogla biti provedena osloboditeljska i humanitarna vojno-redarstvena akcija „Oluja“ s ciljem povratka kućama etnički očišćenog nesrpskog stanovništva s okupiranih područje Hrvatske ni vraćeno u sastav hrvatske države okupirano Hrvatsko Podunavlje i Vukovar, na sudu u Den Haagu vrlo vjerojatno ne bi bili oslobođeni neopravdano optuženi generali Ante Gotovina i Mladen Markač a Republika Hrvatska  bila bi osuđena za tzv. „udruženi zločinački poduhvat“. Na sâm dan 4. kolovoza 1995.g. nakon što je počela osloboditeljska i humanitarna vojno-redarstvena akcija „Oluja“ koja je poduzeta s ciljem da se omogući povratak kućama tijekom 1991.-2.g. oko 150.000 etnički očišćenih nesrba s 20 posto okupiranog teritorija Republike Hrvatske, „europski partneri“ u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda u večernjim satima pokušali su zbog toga Republici Hrvatskoj izglasovati sankcije i osudu i time prisiliti predsjednika i državnik dr. Franju Tuđmana da obustavi humanitarnu akciju „Oluja“ za povratak etnički očišćenog nesrpskog stanovništva njihovim domovima i pradjedovskim ognjištima, a u tom antihumanitarnom i antihrvatskom političkom činu spriječilo ih je veto – Sjedinjenih Američkih Država! Također, bez izravne političke i diplomatske potpore i pomoći SAD Republika Hrvatska ne bi bila primljena u NATO-pakt i u Europsku uniju, što znači da bi i dalje sa Srbijom bila u „balkanskome loncu“! Arbitražni sud sa Republikom Slovenijom oko pomorske granice u Savudrijskoj vali već odavno bi bio izgubljen, da nije bilo informacije i dokaza da je Slovenija „kontaminirala“ proces što se također može zahvaliti i SAD-u.

KOME TREBA DISTANCIRANJE OD EUROATLANTSKIH INTEGRACIJA?     

          Zašto bi politička i financijska oligarhija koja vlada Hrvatskom imala potrebu da se sve to politički i društveno zaboravi, i interes da se distancira od daljnjih političkih, ekonomskih, gospodarskih, društvenih, kulturnih i inih euroatlantskih integracija Hrvatske? Zašto bi oni bili zainteresirani za odmak od daljnjih euroatlantskih integracija, te protivno i uvedenim sankcijama zbog aneksije Krima bili za intenzivnu ekonomsku, gospodarsku,  financijsku, trgovinsku pa na kraju i političku suradnju s Ruskom Federacijom, te što njih uopće povezuje i veže s Rusijom? Možda sjećanja, sentimenti, nostalgija, ideologija, politika, ekonomija, trgovina, energenti itd.; te i grupni interesi? Što to od navedenog odgovara stvarnosti?

Politička i financijska oligarhija proizašla iz kriminalne pretvorbe i privatizacije svojim znanjem, vještinama, inventivnosti, poslovnom sposobnošću te radnom kulturom, etikom i moralom nije dorasla standardima, zahtjevima i izazovima ekonomije, tehnologije, slobodnog tržišta i kulture euroatlantskih država; u kojima ne mogu proći te i ne prolaze dogovorna ekonomija, ortački kapitalizam, korupcija, klijentelizam, kleptokracija, kakistokracija, autoritarizam i fiktivna demokracija. Unatoč tome što je Hrvatska članica Europske unije, većina proizvoda, roba i usluga nisu konkurentni na tom velikom i slobodnom tržištu! I što onda ostaje nego tržišta državâ proisteklih iz bivše Jugoslavije, dijelom iz Sovjetskog Saveza te i sama Rusija; što samo po sebi i kratkoročno i ne mora biti loše ali dugoročno vodi Hrvatsku u ekonomsku, gospodarsku i kulturnu autarkiju u kojoj ne može biti održivog i optimalnog razvitka. Jer, ekonomije i tržišta postjugoslavenskih država i Rusije nisu odgovarajući izazov i poticaj za produktivan razvitak primjeren standardima i sustavu vrijednosti zapadnih država, te egzistencijalnim i civilizacijskim potrebama hrvatskoga naroda! Naime, te su države tehničko-tehnološki, tržišno-gospodarski te radnom kulturom ipak na nešto nižoj razini kompetentnosti i kompetitivnosti od Hrvatske. Naravno, ima tu i još nekih starih poslovnih veza, poznanstava i prijateljstava iz vremena ASTRA-e, Velebita, Progresa i drugih reeksportera (pa i nekih službi odnosno „UDB-e“).

                    Dakle, sentimente, sjećanja, (jugo)nostalgiju, poznanstva, prijateljstva i slične emocionalne i sociokulturne kategorije; ipak primarno treba promatrati i prosuđivati u okviru prethodno navedenih gospodarskih, financijskih te izvozno-uvoznih potreba i interesa političke i financijske oligarhije na tržištima tzv. „regiona“ te šire i Rusije. Odatle dolazi, promiče se  i financira i tako široka i intenzivna suradnja i razmjena s državama tzv. „regiona“ na društvenoj, kulturnoj, estradnoj, medijskoj, športskoj i inoj razini. Mnogobrojne zajedničke  kazališne predstave i festivali (oživljeni Ristić-Šerbedžijin yu-projekt  Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar – KPGT), filmske koprodukcije, likovne manifestacije, nakladnički projekti, estradni, turbo-folk i cajka-subkulturni spektakli, velika zastupljenost u glavnim medijima oligarhije banalnih tema iz tzv. „regiona“, brojna športska natjecanja i tako dalje. Pa ne može nikako biti slučajnost da se športska natjecanja nazivaju „regionalne“ lige, kao da države proistekle iz bivše Jugoslavije nisu suverene i članice Ujedinjenih naroda, nego su po tome i dalje „regije“ te poodavno nepostojeće Jugoslavije!

                  Zbog svega toga daljnji politički, ekonomski, društveni, kulturni i ostali euroatlantski integracijski procesi i udaljavanje Hrvatske od tzv. „regiona“ te ruskog tržišta, energenata, banka, investicija itd.; ugrozili bi gospodarske, financijske, trgovinske  i ostale interese vladajuće političke i financijske oligarhije. Koja nije obrazovana, dorasla i sposobna biti konkurentna u euroatlantskom svijetu demokracije, slobode, vladavine prava, nezavisnih i pluralnih medija, ljudskih i građanskih prava i sloboda te tržišnog i socijalnog gospodarstva! A da bi se to spriječilo, na izborima treba pobijediti ili izravni i otvoreni kandidat financijske i političke oligarhije te državne politike Rusije (te neizravno i Kine) Zoran Milanović, ili je u prvome krugu trebao pobijediti njihov neizravni i prikriveni kandidat te „kukavičje jaje“ desnom, demokršćanskom, tradicionalnom i domoljubnom biračkome tijelu – Miroslav Škoro!

                                                                                                                         Autor: Erih Lesjak

Поделите:

Оставите коментар

Please enter your comment!
Please enter your name here