Kako su Srbi živeli pod Turcima

Podelite:

Kako su Srbi ziveli pod Turcima

Seoska žena je nosila košulju do zemlje, opasanu tkanicom od vune, pedalj širokom, naprjed skopčanim, posrebrenim paftama. Te pafte su bile iskovane od srebra ili posrebrenog bakra, velike kao podlaktica i u obliku topolova lista. Pregače su bile dvije, jedna sprijeda a druga straga. Bile su izatkane od najljepše vune (kao ćilimčići) i bile su opervažene dugim vunenim resama, plavo obojenim. Ništa od odjela na seljanci nije bilo obojeno živim bojama. Zabun je takođe bio od sukna, na struk, bez rukava, i dolazio je do koljena. Zimi su žene na selima nosile preko odjela jelek i sukneni gunj, kao muškarci. Na glavi su žene nosile bošče a djevojke, plitke fesove s dugačkom kićankom, čak niz leđa. I varoške djevojke su nosile na glavi fesić, plitak, sa kratkom kićankom. Varoške žene su nosile na glavi kalkan. To je bila kapa, izrađena od crnog konca tako da su konci visili sprjeda do obrva a, sa strane i pozadi, do ušiju i leđa. Poslije su varoške žene odbacile kalkan i nosile manji fes koji su obavili pletenicama svoje kose. Neke su imale na fesiću prišivena biserna zrna ili dukate i to se zvalo tepeluk. Varoške kundure su bile pravljene od štavljene crne kože i bile su plitke stoga da bi se, pred sobnim vratima, mogle lako i brzo izuti. Varoške sobe su bile pokrivene ćilimima po kojima se išlo ili u čarapama ili bosonog. Za grdnu razliku od sela, varoške kuće su bile čiste. Tu čistoću su uvele sve varošanke ugledajući se na “Sarajke”.

Za vrijeme velikog posta, varošanke bi se satirale od ribanja i odluživanja posuđa u kuhinji. Ni trun mrsa nije smjeo ostati na sudovima. Tada bi se obično bakreno suđe kalaisalo a “monopol” kalaisanja u Krupi su imale kalaidžije iz Bugojna. U krupskim starim domovima, cjelog velikog posta, nije se jelo ni zejtina ni ribe osim na Cvijeti ako su pale u postu. Jela se samo biljna hrana. I najteži bolesnici su strogo postili sav veliki post. Na Veliki četvrtak su u kuhinji spremani pereci a na Veliki petak su bojena jaja u varzilu. Sa pisaljkom, umočenom u rastopljeni vosak, jaja se umjetnički šaraju. Cjeloga posta, u kandilima krupskih građanki, gori kandilo. Poneki bogomoljci su znali učiniti po trista metanija pred kandilom. Uskrs je dočekivan sa rodošću. Svi tiho idu crkvi, odmah iza ponoći. U zoru se obilazi tri puta oko crkve uz himnu: “Hristos voskrese iz mertvih…” Na sam dan Vaskresenja, rodbina se posjećuje, “obilazi”, djeca žagore po avlijama oko tucanja s jajima ali sve se vrši tiho, tako da se ne probude i uznemire uspavani građani druge vjere.

Prije nego što je izgrađena prva crkva u Krupi, građani Krupe su išli u crkvu u Buševiću. Početkom devetnaestog vjeka, bilo je u Krupskom srezu 12 parohija i to su bile: Buševićka, Suvajska, Dubovička, Radićka, Jasenička, Rujiška, Ašanska, Petrovićka, Ivanjska, Dobroselska, Zboriška i Vranogračka. Sveštenici su bili samouci, tj. naučili su čitanje i pisanje od oca. Kad nauče Časlovac i Psaltir, “školovanje” prestaje. Bio je i po neki učitelj. Četrdesetih godina devetnaestog vjeka, bio je na glasu učitelj Adam Adžija. Došao je odnekud iz Like i učio djecu. Imao je po desetak-dvadeset đaka koji su učitelju plaćali za učenje kako se pogode: godišnje dukat-dva ili su mu davali nešto u namirnicama, da im djecu bolje pazi. Neki sveštenici su znali samo čitati. Pisanju nisu bili vješti. Tako je bio stari pop Stevan Beronja iz Radića.Umro je 1887. godine u dubokoj starosti. Bješe to ugledan starac sa biblijskom bradom. Nosio se kao ostali seljaci njegove parohije samo je na glavi imao crnu kapu. Vjerovatno su tako izgledali sveštenici i prije nekoliko stotina godina. Ranije je bilo malo sveštenika jer su bila rjetka naselja. Bušević, na primjer, je imao, po pričanju moga đede, oko 1800. godine, samo osam kuća (porodičnih zadruga) a 1900. godine je porastao na 300 kuća. Istina, porodične zadruge su tada bile velike, 20, 30, a ponekad, i sa 100 duša. Na tu zadružnost ih je gonila slaba lična bezbjednost za vrjeme turske vladavine. Jedna zadruga, sa desetak ili više ljudi, ne može biti lako terorisana. Sve do okupacije 1878. godine, zadruge su se održale pa je bila rjetka kuća koja bi imala manje od dvadeset duša.

Za vrjeme Turaka, svi seljaci su živjeli “na turskoj zemlji” po beglučkom sistemu (jer svoje zemlje, hrišćanin nije mogao imati). Po dva dana u nedelji, argatovali su spahiji na spahijskoj zemlji. Teško je opisati sve strahote što ih je narod proživio u sistemu beglučenja. I žene su morale beglučiti. Jednom, na beglučenju, bila je baka moga đede, žena popa Ninka. Ime joj je bilo Ružica, iz porodice Stojakovića. Bila je stasita i ljepa žena. Određena je bila da pomogne u kuhinji na čardaku koji je spahija imao na selu. Dok je popadija Ružica razvijala “jufke” i pekla ih na vrućem saču, bila je napadnuta od jednog silnika. Da bi izbjegla sramotu i nesreću, skočila je kroz prozor. Od tog skoka se povrjedila i patila cjelog života. Tužiti se nije imala kome. Ljudi su imali samo dva načina odbrane: hajduci ili vatra. U šumama je uvjek bilo hajduka. Čima hajduci čuju za neko zvjerstvo, silnik je plaćao glavom. Drugi način odmazde je bila “vatra”. Kad bezobrazan spahija ujesen napuni žitnice, posađeva sjeno, slamu i drugo, i nađe se tamna, burna, vjetrovita noć, onaj, u dno duše uvrjeđeni očajnik, ide sa čakmakom, kremenom i trudom, i pali sve… Turska vlast je pokušavala da to onemogući kaznama ali je to izazivalo bježanje i rasjeljavanje seljaka pa je zemlja godinama ležala neobrađena i Turci gladni.

Kao djete, slušao sam priču drevnog starca, popa Nikodima Oljače iz Ašana. On je sve kazivao, i imena ljudi i mjesta o kojima je bila rječ ali ja sam imena zaboravio. Veli:

“Oženio čovjek sina, prvenca. Kad se vjenčanje obavilo, svatovi su sjeli pred kućom za trpezu. Ali, niti je bilo kola niti pjesme. Svatovi su jeli i pili ćuteći, kao da je pogreb a ne svadba. Domaćin je, začudo, veselo nazdravljao pa najposlije reče, “Što ste zanijemili, braćo?. Pjevajte i poigrajte danas da se veselimo a sutra, šta Bog da.” Svatovi su i dalje uzimali zalogaje sa uzdasima jer su znali da noćas mlada mora spahiji da “svitli”. Spahija je bio bjesan siledžija iz Bosanskog Petrovca a ovo njegovo selo je bilo na samoj kaurskoj (austrijskoj) granici. Kad je pala noć, potjera domaćin mladence u njihovu zgradu a on uprti torbu s pogačom, sircem, pljoskom i svijećom. Na rame turi ražanj s pečenim janjetom i krenu spahijinom čardaku. Spahija je čekao. Kad je tamo došao, domaćin veselo sprti torbu, izvadi pogaču, sirac i pljosku rakije, pa sve spusti pred spahiju a ražanj prisloni uz duvar. Onda uze svjeću, zapali je na ognjištu i stade pored spahije držeći svjeću u rukama, onako kako bi mlada trebala da to radi (da “svitli”). Spahija je to posmatrao, sve iznenađeniji i mrkliji. Žestoko je potezao dim iz dugačkog fudikovog čibuka, nervozno gladeći jabuke dveju poslušnih kubura i još poslušnijih handžara, bjelokoraca, za pojasom. Spahija je plamtio. Domaćin se sledio, samo mu je svjeća, u drhtavoj ruci, veselo gorjela. Kao da se budi iz sna, promuklim glasom, progovori spahija, jedva savlađujući svoj bjes: “Ama, hej, Vlaše, bivakan, đi je mlada?”  “Kod kuće je, čestiti aga”, odgovara domaćin pogruženo a prati spahijine pokrete. “Ama, hej, beno Vlaše, ona mora menika da svitli ! Hej, beno…” i zagrcne se od bjesa. “Evo večere pred tobom, aga, a ovo ja svitlim !”, kao u bunilu, govori domaćin. Spahija gurnu nogom siniju na kojoj je bila postavljena večera, baci čibuk i trže kuburu iza pasa. Prije nego što je spahija mogao zapeti oroz na kuburi, domaćin ga je udario ražnjem po glavi. Nesreća je htjela da je ražanj bio sirov i da ga je domaćin udario sa debljim krajem.

Spahija pade kao svjeća, malo zakrklja i smiri se. Domaćin jurnu napolje i dok su se zbunjeni spahijini momci snašli, domaćin je nestao u mraku. Došavši kući, zadihano naredi svojima da skupe goveda i ovce, da uzmu sve što je najpotrebnije i da tovare na konje. “Samo brzo, moramo bježati u Kaure (Austriju), ubio sam spahiju”. Čeljad, bez rječi, prionu oko spremanja. U samo svitanje, prešli su u Liku. Granični stražari, saznavši o čemu se radi, rado su ih propustili i još pomogli da svu stoku pretjeraju. Nije prošlo ni pola sata, kad dojuri oko trideset Turaka iz Bosanskog Petrovca na oznojenim konjima. Išli su po tragu ali, kad htjedoše da pređu granicu, straža ih zaustavi: “Halt!” Turci su se pravili nevješti i nastave da idu prema granici. Straža zategne orozove na svojim kremenjačama i ponovi još oštrije “Halt!” Turci su znali da Kauri, posle trećeg “halt”, pucaju, i stadoše. Jedan od Turaka povika: “Hej, bolan, sad je tamoka prešla naša raja. Ubili su čoika, moga brata. Pustite da ih vratimo jer može biti belaja!”.

Starješina straže ih obavjesti. “Ko pobjegne od zla u našu zemlju, uvjek ovdje nađe utočište kod nas”. Turci se vratiše preteći “kaurskim momcima”.

Bosanska muslimanska vlastela, nepismena, neškolovana i vjerski strahovito zatucana, primila je iz svoje religije ono što je najgore i podesila za svoje koristi. Bosanski begovat je plivao niz dvije struje: jedna, da je spas u islamu i da ograniči vlast Osmanlija iz Carigrada i da Sultan bude samo zaštitnik privilegija bosanskog begovata. Ta struje je mrzila Osmanlije kao svoju raju. Niz drugu struju plivali su oni koji su vidjeli spas islama i begovata u Bosni samo u zajednici sa Carigradom ali su izvršavali naređenja iz Carigrada samo dotle dok se ne protive njihovim interesima. Dakle, obje struje su tekle istim pravcima samo je druga struja htjela da sačuva formu a ona druga, ni to. Znale su to Osmanlije pa su mrzile obe struje kao i one njih. Otuda je, valjda, postalo ono osmanlijsko, “Krk bošnjak biradam! (četrdeset bošnjaka, jedan čovjek). Osmanlije su htjele reći da su Bošnjaci toliko glupavi da tek njih četrdeset, predstavljaju pamet jednog čovjeka.

Mučan je bio život težaka. Bezdušno pljačkan, morao je često, da od divljeg kraja, punog zvjerinja, stvara ljudsko naselje sa svojim rukama, pomoću najprimitivnijeg alata i oruđa; za šume – sikira i trnokop, za obradu zemlje – plug, zubača, srp i motika, za gradnju kuće i obora – sikira, bradva, svrdlo i dijetlo. Alat se trgao, kvario i trošio. Kovača je bilo malo a po gvožđe se moralo ići čak u Stari majdan. Najpoznatiji kovač je bio Stojaković. Kose, koje je on iskovao, su se zvale “stojakuše” i plaćale su se dukat. Svaki seljak je bio univerzalnog znanja. Bio je i zemljoradnik i graditelj i obućar a žene su bile prelje, tkalje, bojadžije, krojačice, sirarice, kuvarice, itd.

Rjetko su kuće bile pokrivene šivnom (šimle, šindre) zbog skupoće čavala, koji su bili rukom kovani, a i zbog čestog napuštanja ognjišta. Uglavnom, kuće su bile pokrivane slamom na šavove i takav krov je mogao trajati po desetak godina. Pokrivalo se i sa bujadi. Pošto su se kuće slabo grijale, čeljad je izdržavala studen pokrivajući se vunenim ponjavama (guberima, šarenicama) i kožunima. Ti pokrivači su bili najvažniji dio domaćeg inventara koji nije nikad bio napuštan, naročito kad se sklanjalo u zbjegove.

Najčuveniji hajduk u krupskom kraju, polovinom devetnaestog vjeka, bio je Petar Popović Pecija. Od njegove braće su potomci današnji Popovići u Buševiću. O hajduku Peciji sam slušao mnogo priča od mnogih starih ljudi.

Petar Pecija se rodio u Buševiću oko 1826, godine. Kao momčić od 16-17 godina, čuvao je stoku sa jednim svojim stricem koga je mnogo volio. Stric ga je svačemu učio i naučio: preslicu šarati, gusle sadeljati, konja jahati i pticu u letu iz puške ubiti. Njegov stric je bio stasit čovjek. On je često odlazio od kuće da nabavlja što je zadruzi potrebno. Prolazeći kroz turska sela, jahajući na dobrom konju, nije sjahivao ni kad sretne muslimana. To se protivilo uobičajenom redu. Muslimanske kuće su imale na prozorima mušebake (drvene rešetke) kroz koje se u kuću ništa nije moglo vidjeti. Pa ipak, bilo je slučajeva kad je Vlah (hrišćanin), glavom platio samo ako je pogledao na te mušebake. Raja je trebala ići pješice i pognute glave. Jedan musliman je primjetio uzbunu u svojoj odaji kad god je Popović prolazio. Musliman odluči da se tome more stati na put. Jedne noći, dok je Popović kod tora spavao u kolibici, privukao se Turčin i opalio na Popovića koji je, za nekoliko časaka, izdahnuo. Pecija, koji je kod strica spavao, skočio je ali je ubica uspeo da pobjegne. Pecija je po stasu poznavao ubicu dok je na čistini bježao. Ubistvo njegovog najmilijeg srodnika, nije mu dalo mira. Osvetiti se ili poginuti. Čim je stao na punu snagu, sačekao je ubicu blizu njegove kuće (više Otoke) i, usrjed bjela dana, ga ubio. Kako mu nije više bilo stanka kod kuće, on se odmetne u šumu. Pecija je sam sebe oglasio za hajduka.

Nekoliko godina je krstario kroz više nahija i svetio se gdje god je čuo za kakvo nasilje. On je najviše bio sam. Kad je jednom čuo da se iz Krajine šalje u Stambol sedamnaest hrišćana na robiju, on nađe 2-3 pogodna druga i s njima zasjedne da čeka prolaz apsenika. Kad je pratnja naišla, Pecija, s družinom, pripuca. Neki Turci izginu a neki pobjegnu. Ostalo je samo roblje. Pecija oslobodi nesretnike i oni se raspu kud koji.

Godine 1858. je buknula Duljanska buna u kojoj je Pecija imao najjačeg učešća. Kad je buna u krvi ugušena, Pecija je ostao u šumi da brani nezaštićenu raju. Velika potjera je uspjela da opkoli Peciju i, sužavajući obruč, uspjela da ga živog uhvati na spavanju. Dok je bio u Bihaćkoj tamnici, mnogi Turci su dolazili da vide čuvenog hajduka Peciju za koga se pričalo da nikad nije napadao nevine ljude niti je koga pljačkao. Pecija je, po predanju, otjeran u Tursku, za njega se zainteresovao ruski konzul i uz novce je uspjeo da ga spase.

Kako li se tek živjelo u ranijim vjekovima kad je turska sila bila na zenitu.

         Zbog strašnog zuluma, mnogi Srbi iz Bosne su bježali u Liku koja je tada bila pod Austrijom. U ratovima sa Austrijom, Turci su izgubili neke pogranične oblasti što je dovelo do povlačenja stanovnika muslimanske vjere u Bosnu. Kako je tih doseljenika bilo mnogo, valjalo im je praviti mjesta u Bosni. Zna se, na primjer, da su se tri četvrtine otočkih muslimana doselili iz Like (od Komića) i da su po tome bili nazvani Komići. Zbog toga doseljavanja iz Like, jedna četvrtina Krupskog sreza, jedna polovina Bihaćkog sreza i gotovo cjeli Cazinski srez su postali naseljeni muslimanskim življem.

         Krupski srez presjeca rjeka Una na dva djela. Sjeverozapadni leži na ljevoj a jugoistočni, na desnoj obali Une. Narod pravoslavni, u ta dva djela, dosta je različit po mentalitetu. Dok su oni na desnoj strani Une, mirni i staloženi, dotle su oni na ljevoj strani, više nekako bujniji i veseliji, možda zato što su se osjećali sigurnijim jer su bili blizu Srba-graničara u Austriji. Ovi drugi su tmurniji, ozbiljniji i oprezniji.

         Na ljevoj strani Une žive muslimani u najrodnijim brežuljkastim krajevima sa dosta ravnica  i rade kao težaci. Spahija tamo ima malo. Oni žive u nekom romantičnom zanosu deseterca. Pjevaju uz tamburu sa dvije žice o Turcima udbiljanima, kotoranima, Muji i Halilu, o ličkom Mustajbegu i ostalim korifejima na mrtvoj straži islama. Ima sela gdje muslimanske žene i djevojke rade zajedno, rame uz rame, sa pravoslavnim komšijama. Ne kriju se. Vjerska ubjeđenja tih krajiških muslimana bila su vrlo labava. Eto, njihove žene se nisu uvjek i dosljedno pokrivale, na ćabu ih je išlo veoma malo, hafiza nisu imali i kao ljudi, radnici, težaci, nisu imali vremena ni smisla za ono bigotno čmavanje po džamijama. Hodže su im bile zatucane i neprosvjećene, kao i oni sami. Muslimani Krupe i okoline, od svih vjerskih propisa Kurana, dva propisa su neobično strogo izvršavali: ne jesti svinjsko meso i čuvati svoje žene od ćafirskog oka. Mnogi muslimani su bili elastični kad su bili u pitanju muslimanski propisi pa su često jeli “krmetinu”. Ako ručavaju ili uzmu hranu u hrišćanskoj kući, već su jeli krmetinu jer se sva mrsna hrana spremala sa svinjskom mašću. Imao sam prilike da posmatram jednog muslimana kako jede za vrijeme Ramazana.

Bilo je pred zoru kad je polako jeo jahniju od debele ovčetine, zatim baklavu i, naposljetku, kiselo mljeko. Kad je sve to dovršio, donesoše veći ibrik kave. Nije popio ni pola ibrika, puče prangija (znak kad treba da prestanu da jedu). Ja sam očekivao da će on tada prestati da pije kavu ali on nastavi i dalje da je srče. Prođe i pola sata od prangije, on srkaše i dalje, doljevajući i pričajući. Tek kad je nestalo kave u ibriku, on presta. Ja ga upitah zašto nije prestao da pije kavu kad je prangija pukla, a on mi ovako objasni: “Vidiš, kad hodža zauči i kad prangija pukne, ko nije počeo jesti, poslije prangije ne smije ručati. Ali, ko je počeo da ruča prije prangije, ne treba da prestane da jede dok ne završi.”

            Islam se sabljom širio i onde, gdje se raširio, čvrsto se držao dok je god mogao da gospodari. Čim je vlast bila izgubljena, islam se povlačio. Tako je bilo kad su Turci prebjegli najviše u Bosnu. Poznavao sam nekog Hakiju koji je dugo godina bio brico u Krupi. On je došao iz Užica, Srbija.

            Ne znam šta o tome govori Kuran, ali hodže su se mnogo bavile lječenjem pomoću “bacanja nuski” (pisanje zapisa), “salivanjem strahe” i “skupljanjem dahire”. Budući da nije bilo ljekara, nesretni bolesnici su išli hodžama na lječenje, pa i hrišćani. Sveštenici su korili one koji su tražili ljeka kod hodže govoreći da molitva i vjera u Boga isceljuje bolesnike. Kako je neuk i lakovjeran svjet i dalje jurio hodžama za “zapise”, počeli su i sveštenici da pišu “zapise” kad već ni molitva nije pomagala, samo da bolesnik ne ide hodži. Tako su se neki sveštenici pročuli da su čudotvorci. Đedo mi je o tome kazivao ovako: “Moj pokojni otac je čitao molitve mnogim bolesnicima i bio se pročuo tako da su i muslimani počeli da mu dolaze. Bilo ih je koji su tražili da im napiše zapise, što je on činio. Jednom prilikom došao je da obiđe svoju arhidijecezu, vladika sarajevski, porjeklom Grk. Kad mu se moj otac primakao njegovoj ruci, trgao je vladika ruku, ljutito govoreći: “Imam haber, pope, da ti citas molitvi i pises zapisi i muslimanima. Je li to istina, bre”? “Istina je,” odgovori mirno moj otac. “Istina, velis bre! Kako si smio, koga si pitao?” – vikaše vladika preteći dugačkim čibukom. “Činio sam ono što naređuje sveto Evanđelje: Boljaščim prizovite presviteri  cerkovnija da molitvu sotvorjajet…” kazivaše otac mirno kao da čita iz knjige ali ga vladika prekide, “A ti si, bre, citao molitve i muslimanima, kako si to smio”? “Dolazili su sami a ja ih nisam mogao odbiti,” reče otac. Vladika malo popusti, “Pa dobro, bre, kako si u molitvi mogao da govoris, ‘Rabu bozijem Aliji’ a on nije rab boziji”. “Nisam ni govorio ‘rab’ nego ‘sotvorenije’ božje”. “Pa dobro, a zasto si pisao zapise”? – pita dalje vladika. “Zato jer je ljepše da Turčin kazuje da ga je izlječio hodža”.

            Vladika potpuno omekani pa, pošto je primio batak, dimnicu i ostalu vladičarinu, pruži ruku za poljubac mira. Taj isti vladika je tukao nekog popa Tošu što jalovi konje i nekog popa Ostoju, koji se bavio kovanjem gvožđa. U stvari, vladika nije lično tukao nego su to činili kavazi koji su ga pratili da ga čuvaju, pale mu čibuk i vode brigu o konjima.

U Krupskom selu, okupacija (1878) je zatekla tri mosta preko Une. Drveni most u Krupi je bio iz tri djela jer je Una na tom mjestu bila presječena sa dvije ade. Za turskog vremena, most je bio uži i bio je pokriven krovom. U Otoci su bila dva mosta. Klimatske prilike Krupskog sreza su veoma povoljne. Jedne godine napadao je veliki snijeg. Drugi dan je bilo toplo i snijeg se na vrhu otopio. Iduće noći mraz napravi ledenu koricu po vrhu snijega. Sirote srne su pobadale ledenu koricu svojim tankim nožicama i upadale do trbuha u snijeg. Nemoćno mekekući, mnoge su tako žive uhvaćene.  Seljaci su ih prodavali u Krupi ili žive ili zaklane. Una teče kroz brdovite i kršne predjele i ona se nikad opasno ne izliva niti poplavlja predjele oko obala.

             Za turske vlade u Krupskom srezu niti je bilo lugara, ni cestara, ni žandara ni poreznika. U staro, vrjeme kadija i kapetan-beg, a u novije, kajmekan-beg i kadija. Ono nekoliko pandura je služilo više da dovede koga pred “vlast” nego za patrolnu službu. Ceste, kakve su bile prije više vjekova, takve su ostale do okupacije. Šumu je sjekao kako je ko htjeo. Porez je sakupljan zakupom. Bili su telali. Još za vrjeme turske vlade, telal u Krupi je bio neki Ciganin Mukan. I Švabe su ga zadržale u toj službi. Njegova dužnost je bila svedena na ništavne stvari. Izvikivao je cjene kod licitacije i drugo ništa. Vrlo rjetko se desilo da izvikuje što važnije. Tada, uz njega stoji službenik i čita po nekoliko rječi a Mukan ih ponavlja, često pogrešno pa mu se smiju.

Pravoslavni svijet je nekako liberalan u svom vjerovanju. On rado napravi crkvu ali ne smatra potrebnim  i spasonosnim da stalno u nju ide. Kad ustaje i liježe, njegova je molitva kratka. Postove održava revnosno jer smatra da je to veoma umjesno i za zdravlje i za štednju. Kriminal je bio rjetkost. Niko ne pamti da je neko iz tog kraja bio osuđen zbog krvavog zločina. Niko nije čuo da je neki hrišćanin promjenio svoju vjeru. Đedo priča da mu je neka baba Stoja donosila svijeću i cvanciku koje je po njoj poslala hanuma i poručila da moj otac, na svetoj tajni, spomene njenog oca, popa Đorđa. Ta hanuma je bila ćerka popa Đorđa iz Srbije koju su Turci odveli u harem nekog Čauševića (muslimana). I to se ponavljalo dok god je ona bila živa. Muslimani negiraju da u svom krvotoku imaju i jednu kap srpske krvi.

           U Krupskoj nahiji, za turskog vremena, nije bilo škola, crkava i sveštenika. Jedan sveštenik je služio po dvije do tri nahije.  Predanje govori da su se djeca krštavala i “preko vode”. Pop bi javio u drugu nahiju dan kad će doći da krsti novorođenu djecu. Kad bi došao do skele, on bi se prevezao na drugu stranu. Bilo je slučajeva da je nabujala rjeka pokidala čamce i skelu pa se nije moglo preći na drugu stranu. U tom slučaju, roditelji, djeca i kumovi na jednoj a pop, na drugoj strani rjeke. Sporazumjevaju se preko vode. Pop viče: “Prostrite nešto na zemlju i zapalite svjeće. Metnite na tu prostirku bukare vode. Uzmite djecu u narjučje, neka im glava bude na ljevoj ruci”. Kad to završi, pop pali svjeću, meće krst preda se, stavlja, epitrahilj i čita iz Trebnika, krsteći se. I oni, sa druge strane, se krste. Pop čita glasno da ga oni, preko vode, koliko-toliko, čuju. Kad treba, pop naređuje kumovima da obilaze oko “sofre”, da djete obliju vodom, a on nastavlja da dovikuje molitve. Kad se krštenje završi, pop im dovikne da, kad se bude moglo preći preko vode, da mu donesu djecu na miropomazanije.

Sveštenici, iako neškolovani, bili su na visini vremena. Narod im se obraćao i u dobru i u zlu. Decenije bi prolazile a da nije bilo razvoda braka nigdje nadaleko. Kao interesantan slučaj, priča se kako je jedan seljak sazvao komšije i sam se pred njima “razvjenčao”. Odrezao je ženi komad bošče, bacio to u vatru, govoreći: “Ti nisi više moja žena”. Slušao sam da je bio jedan seljak koji je imao dvije žene, jednu vjenčanu a drugu ne ali su mu obe bile “žene”, jer, u staro vrjeme, nije bilo nevječanih parova.

            U Krupskoj nahiji je bilo dvanaest sveštenika ali nisu bili “teški” narodu jer su se zadovoljavali onim što im narod dobrovoljno da. Oni su obrađivali zemlju i gajili stoku kao ostali seljaci. Neškolovani, stari sveštenici su se koristili ranijim iskustvima čitavih generacija. Davali su savjete narodu. Moj đedo je bio četrnaesti sveštenik od oca na sina, u neprekidnom nizu. Otac je podučavao sina pismu i obredima. Bilo je i nepismenih sveštenika. Tako se priča za nekog popa Majkića da je mogao bez Trebnika i Službenika činodjevstvovati jer je sve znao napamet.  Crkvene knjige su bile rjetkost i bile su čuvane u naročitom kovčegu.

          Kad sveštenik umre, vladici pripadaju njegove crkvene knjige. Ponekad bi porodica otkupila te knjige ali Trebnik, skoro uvjek. Cjena je bila 2-3 dukata. Novi sveštenik je dobijao od vladike dekret koji se zvao “sinđelija”. U tom dekretu bio je vladičin potpis, ispisan ligaturom a žig je nosio grčki i turski natpis. Srpskoga natpisa nije bilo ni u devetnaestom stoleću. Sinđelija (dekret) je bila napisana mješavinom staroslovenske i srpske ćirilice.

Priredio Slobodan Osmokrović

Povezani tekstovi:

NAHIJA KRUPSKA – VILAJET BOSNA – ( Istorijsko-etnološke beleške )

Svakodnevni život Srba u Bosni pod Turcima

Bosna u vreme bivšeg Srbina Omer Paše Latasa

Kako su živeli Srbi i muslimani zajedno u Bosni u 19 veku

 

Podelite:

3 Komentari

  1. Interesantna je beleška. Robovanje u ovom najdaljem uglu Turskog carstva, u Bosanskoj Krajini, naročito u Krupskoj nahiji. U sledećim nastavcima biće osvrt na ulogu Petra Mrkonjića i Vase Pelagića koji su boravili u tim krajevima za vreme ustanka. Takođe, očekuje nas i opis života pod Austrougarskom koja nas je zajašila punih 40 godina, smenivši tursku vlast.

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here