Osvald Špengler: Prusizam i socijalizam – II deo

Podelite:

Preveo Bojan Prodanović

REVOLUCIJA

1.

Niti jedan narod u istoriji nije imao tragičniji razvoj od našeg. U vremenima ozbiljnih kriza narodi su se borili ili za pobjedu ili zbog kratkotrajnih nesuglasica. Kod nas ulozi su uvijek bili ili pobjeda ili uništenje. To svjedoči naša vojna istorija od Kolina i Hohkirha do Jene i ratova za oslobođenje, kada je pokušano da se na francuskom tlu pobjede pruski saveznici predlaganjem podjele; do očajničkog momenta kod Nikolsburga kada je Bizmark razmišljao o samoubistvu; do Sedana koji je jedva odbio veliku ofanzivu armija stacioniranih na našoj granici sprječavanjem objave rata Italiji; do zastrašujućih ratnih bura na cijeloj našoj planeti, prvih udara groma čiji se zvuci već gase. Otpor je bio moguć i izvodljiv samo u državama Fridriha Velikog i Bizmarka.

U svim ovim katastrofama Germani su se borili protiv Germana. Da li su to borbe plemena protiv plemena ili suverena protiv suverena koje se često događaju, to je bitno samo za površinsku istoriju. Ispod svih ovih sukoba leži jaka nesloga koja nastanjuje svaku njemačku dušu, unutrašnja borba koja je prvu zlosutnu erupciju doživjela u gotičkom dobu, u ličnostima Fridriha Barbarose i Hajnriha Lava u vrijeme bitke kod Legnana. Da li je iko razumio ovu dihotomiju njemačke duše? Ko je u Martinu Luteru prepoznao reinkarniranog saksonskog vojvodu Vidukinda?

Kakav zagonetan nagon je terao Njemce da simpatišu i ratuju uz Napoleona kada je, sa francuskom krvlju, širio engleske ideje Evropom? Šta nas tera da zaključimo da je zagonetka Legnana potpuno slična onoj kod Lajpciga? Zašto je Napoleon smatrao uništenje malog svijeta Fridriha Velikog kao najhitniji problem, i u dubokim mislima kao nerazrješiv problem.

Sada u predvečerje zapadne kulture, možemo vidjeti da je Svjetski rat samo takmičenje između dvije germanske ideje, koje su kao i sve originalne germanske ideje prije živjele nego bile iskazivane. Prateći njegov stvarni početak u Balkanskim ratovima 1912. koji su pretpostavili njegove spoljašnje crte kao sukoba dveju velikih sila, jedne koja ja imala svakoga na svojoj strani i druge koja nije imala nikoga. Dosegao je privremene zaključke u etapi rovovskog ratovanja i uništenja velikih armija. Tokom ove faze pronađena je nova formula za nerješene dublje nesloge u njemačkim grudima. Trenutno, dužni smo da preko navike precjenjivanja ekonomskog faktora koja je vladala u devetnaestom stoljeću, okarakterišemo konflikt preko površnih pojmova “socijalizma” i “kapitalizma”. Šta se zaista dešava iza ove verbalne fasade ustvari je poslednja velika borba faustovske duše.

Ovoga momenta, iako Njemci ni sami nisu svjesni toga, Napoleonova zagonetka se ponovo pojavila. Sa ciljem uništenja ovog remek djela od države, naše najoriginalnije lične kreacije – toliko svojstvene nama da ni jedan drugi narod nije u mogućnosti da je shvati ili napravi njenu imitaciju, mrzeći je i umjesto toga voleći sve demonsko i zagonetno – engleska armija je napala Njemačku.

2.

Vjerovali ili ne, to je upravo što se dogodilo. Smrtonosti udar u ovome nije potrebno bio cilj kosmopolitskih sveštenika ili izdajnika. Mi smo ti koji su doveli do ove nesreće, mi Njemci, sa našom skoro metafizičkom voljom, našom tvrdoglavošću i nesebičnom odlučnošću, našim iskrenim i entuzijastičnim rodoljubljem. Ova naša volja je po svojoj prirodi pogodno oružje za bilo kog spoljašnjeg neprijatelja sa praktičnim osjećajem Engleza. To je nesigurno jedinjenje političkih ideja i aspiracija, koje su samo Englezi sposobni usavršiti i primjeniti. Nas je, uprkos sve naše strasti, samopožrtvovanosti i revnosti, to svrstalo među političke diletante: uticaj tog jedinjenja na naš politički život je bio razoran, otrovan, samoubilački. To je naša nevidljiva engleska armija koju je Napoleon ostavio na njemačkoj zemlji posle bitke kod Jene.

Naš nedostatak osjećaja za stvarnost, izražen kao sila Sudbine, bio je protivteža drugoj osobini njemačkog naroda i uzrokovao je da se naša spoljašnja istorija razvija kao niz konstantnih užasnih katastrofa. Taj nedostatak nas je iznevjerio na vrhuncu vladavine dinastije Hoenštaufena, kada su se slavni vladari sebe smatrali nečim što stoji iznad zahtjeva zemaljskog života. Kao i u devetnaestom stoljeću kada je dozvolio uzdizanje provincijalnih sitničara koje mi nazivamo “njemačkim Mišelima”. Mišelizam je zbir svih naših slabosti: naša neugodnost u slučajevima događaja koji zahtjevaju odgovornost i pažnju; naš nagon da kritikujemo u nezgodno vrijeme; naša potreba za opuštanjem u pogrešno vrijeme; naša potraga za idealima umjesto trenutna akcija; naše brze akcije u momentima kada se traži pažljivo sagledavanje situacije; naš narod kao grupa nezadovoljnih; naša predstavnička vijeća kao slavne pivnice. Sve ove izdaje su u suštini engleske, ali u njemačkom tijelu. Iznad svega, mi slavimo naš privatni komadić slobode i sigurnosti, i skloni smo mahanju time u onim momentima kada bi Džon Bul, sa sigurnošću, to promišljeno sakrio.

19. jul 1917. godine bio je prvi čin u drami njemačke revolucije. Više nego prosta smjena vođstva, to je bio, kako bi naši neprijatelji rekli zbog brutalnih formi koje je uzeo, coup d’etat engleskih elemenata kod nas, koji je svoju priliku vidio baš u tom vremenu. To nije bio revolt protiv moći nepodobnih, nego revolt protiv moći uopšte. Nepodobnost u svojoj kulminaciji? Bolje rečeno je da su ovi “revolucionari”, iako među njima niti jedan nije istinu govorio, posmatrali pokrete u očima onih na vlasti. Da li su, u tom vremenu, imali išta da ponude u zamjenu za te nepodobnosti osim svojih abstraktnih principa? To nije bila populistička revolucija. Narod ju je gledao sa sumnjom i strahom, ali ne i bez male doze simpatije prema ovim “Mišel elementima” koji su preduzeti protiv “onih na vrhu”. To je bila revolucija članova jednog sastanka. Pojam “većine partije” u ovom slučaju nema ništa sa velikim brojem ljudi, ovdje se radi o klubu koji se sastoji od dvije stotine članova. Matijas Ercberger je taktički bio najobdareniji demagog među njima i odlikuje se: upravljanjem skandalima, intrigama, zasjedama i bio je virtuoz dječije igre zbacivanja ministara. Nedostajao mu je dijelić engleskog parlamentarnog dara. Sve što je uradio jeste da je pozajmio njihove trikove. Privukao je gomilu bezimenih oportunista koji su služili u nekim javnim preduzećima i sl. To su kasni potomci sitničara iz revolucije od 1848. Za njih politička opozicija je Weltanschauung. U današnje vrijeme to su socijal-demokrate koji žele da funkcionišu bez gvozdene ruke Avgusta Bebela. Bebelov oštri osjećaj stvarnosti ne bi tolerisao ovakve spektakle. On bi tražio i ostvario mjesto diktatora ili na lijevici ili na desnici. On bi prevrnuo ovaj parlament i pacifiste i zanesenjake iz Lige naroda bi stavio pred streljački vod.

Ovo je, u ono vrijeme, bio pad Bastilje na njemački način.
Suverenitet patijskih vođa je engleska ideja. Da bi ovo neko ostvario potrebno je da bude Englez po instinktu i da izvježba engleski stil zavođenja javnih afera. Mirebo je ovo imao na umu kada je rekao: “Vrijeme u kome živimo je veliko, ali su ljudi veoma mali, i ja ne vidim nikoga sa kime bih mario da isplovim u inostranstvo”. 1917. godine ni jedna osoba nije imala pravo da izgovori ovu ponosnu, tužnu izjavu. Ovaj državni udar je bio potpuno negativnog karaktera. Razbio je ugnjetavanje od strane političkih moćnika, odbio je da se povinuje odlukama sa vrha, ali mu je nedostajalo mogućnosti da napravi nove odluke. Zbacio je državu i zamjenio je sa oligarhijom partijskih ćata koji su na opoziciju gledali kao na profesiju, a na odgovornu vladu kao na pretpostavku. Poljuljao je, premjestio i raspustio sve komad po komad, do zabave političkih protivnika i očaja unutrašnjih posmatrača. Isprobali su novostečenu vlast na najvažnijim zvaničnicima kao drevni poglavica pušku na svojim robovima. To je bio novi duh koji je vladao do crnoga časa poslednjeg otpora kada je država sasvim nestala.

3.

Prateći napad engleskih pobunjenika došlo je, iz potrebe, u novembru 1918. godine do ustanka marksističkog proleterijata. Scena se sad prebacuje sa skupštine na ulice. Ohrabreni pobunom vojske, čitaoci radikalne štampe su se oteli kontroli, iako napušteni od svojih vođa, koji su bili dovoljno mudri da budu polu-uvjereni u svoje ciljeve. Prateći revoluciju glupih izbila je revolucija prostih. Ponovo nemire nije inicirao narod, niti upravljane trenirane mase. To je bila banda vođena novinarskim štetočinama. Istinski socijalisti su još uvijek bili angažovani u borbi na frontu, ili su ležali u nekoj od masovnih evropskih grobnica. Ustali su 1914. godine i sada su izdani.
To je bio najbezosjećajniji postupak u njemačkoj istoriji. Uzaludno gledamo tražeći takvo nešto u istorijama drugih zemalja. Francuz bi opravdano odbio poređenje sa 1789. godinom smatrajući to uvredom.
Da li je to bila velika njemačka revolucija?

Kako jednolična, kako slaba, kako potpuno prazna osuda je to sve bilo. Očekivali smo heroje, dobili smo bivše osuđenike, novinare i dezertere koji su skitajući vikali i krali, pijane sa svojom važnošću i nekažnjenošću, koji vladaju, svrgavaju, svađaju se i pišu poeziju. Rečeno je da takvi tipovi kaljaju svaku revoluciju. Možda je to istina. Ali u drugim revolucijama čitav narod ustaje sa takvom stihijskom silom da talog sasvim nestaje. A ovdje je samo talog krenuo u akciju. Ni znaka od velike jedinstvene mase vođene zajedničkom idejom.
Partija Avgusta Bebela imala je militantne kvalitete koji su je isticali iznad socijalizma svih drugih zemalja. Bat koraka radničkih bataljona, hladan osjećaj odlučnosti, jaka disciplina, i hrabrost umiranja za uzvišeni princip. Ipak duša partije je isparila kada su se inteligentne prošlogodišnje vođe predali prošlogodišnjim neprijateljima, reakcionarnim filistinistima. Učinili su ovo zbog straha od odgovornosti, zbog straha da će uspjeti u idealima koje su pratili četrdeset godina. Uplašili su se trenutka kada su trebali da stvore stvarnost, a ne da se bore protiv nje. Kada se to desilo, marksizam i socijalizam tj. klasna teorija i kolektivistički duh su se razdvojili po prvi put. Samo su spartasisti zadržali malu količinu jedinstva. Pametniji su izgubili vjeru u dogmu, ali im je nedostajalo hrabrosti da to iznesu otvoreno. Prema tome, mi smo svjedočili spektaklu u kome se radnička klasa razvela od ljudi sa nekoliko ideja i doktrina naučenih napamet. Vođe su ustvari bili dezerteri. Pratioci su nastavili da se gegaju dalje bez vođa. I tamo na horizontu stajala je knjiga koju pratioci nikada nisu pročitali, a vođe nikada nisu razumjele.

U revoluciji jedna klasa nikada nije sama pobjednik(uobičajena interpretacija 1789. je lažna, buržoazija je samo riječ). Prava pobjednica, i ovo ne može biti ponovljeno dovoljno puta, jeste krv, ideja je postala meso i duh, snaga koja gura tijelo naprijed. Pobjednici 1789. su sebe nazivali buržoazijom, ali svaki istinski Francuz je buržuj kako onda tako i danas. Svaki istinski Njemac je radnik. To je dio načina njegovog življenja. Marksisti su imali vlast, ali su je odbacili dobrovoljno. Pobuna je nastupila dosta kasno za svoje osude. Pobuna je bila laž.

4.

Da li mi uopšte znamo išta o revoluciji? Kada je Bakunjin bio sprječen da kruniše ustanak u Drezdenu iz 1848. godine spaljivanjem svih zgrada institucija, izjavio je: “Njemci su preglupi za takvo nešto”, i produžio dalje. Neopisiva ružnoća novembarskih dana je bez presedana. Ni jednog snažnog momenta, ništa inspirativno. Ni jednog velikog čovjeka, bez motivišućih riječi, bez britkih akcija. Samo sitničarstvo, odvratnost i glupost. Ne, mi nismo revolucionari. Nikakva uzbuna, nikakva partija, nikakva štampa ne može uskomešati anarhističku buru sa onakvom silom kao što se to desilo 1813, 1870, i 1914. godine. Ova revolucija se činila svima, osim pojedinim budalama i oportunistima, kao rušenje zgrade, a vjerovatno najviše samim socijalističkim vođama. To je jedinstvena situacija: izborili su ono za čime su žudjeli četrdeset godina, apsolutnu moć, a bili su tako ništavni. Isti oni vojnici koji su se kao heroji borili pod crno-bijelo-crvenom zastavom postali su mlitavi i nemoćni pod crvenom zastavom. Ova revolucija nije donijela hrabrost i čvrstinu svojim učesnicima, naprotiv, ona ih je te hrabrosti lišila.

Klasično proprište zapadno-evropskih revolucija je Francuska. Fraze koje snažno odjekuju i potoci krvi na ulicama. “Sveta giljotina”, zastrašujuće noći požara, herojske smrti na barikadama, orgije sluđenih masa – sve ove stvari govore o sadističkom mentalitetu ove rase. Čitav repertoar simboličnih rječi i dijela za savršenu revoluciju su potekli iz Pariza, a mi smo samo bili njihova loša imitacija. Francuzi su nam 1871. pokazali kako proleterska pobuna izgleda suočena sa neprijateljskom artiljerijom. A to zasigurno nije prvi put.
Englez pokušava ubjediti domaćeg neprijatelja u slabost njegovih pozicija. Ukoliko je neuspješan on jednostavno uzima mač ili pištolj u ruku, i izbjegavajući revolucionarnu melodramu, predstavlja mu izbor. On obezglavljuje kralja, a instinkt mu govori da je to potrebno kao simbol. Za njega, takav gest je besjeda bez rječi. Francuz takvo nešto čini iz osvete, zbog čistog užitka u gledanju krvave scene. On je uzbuđen pametnom idejom odrubljivanja kraljevske glave. Bez ljudskih glava nataknutih na koplje, bez aristokrata koji vise na uličnim svjetiljkama, i sveštenika poklanih od strane domaćica on bi bio frustriran. On može manje da brine o ishodu tih velikih dana. Englez želi cilj, Fancuz želi sredstva.

Šta je bila naša želja? Sve što smo mi učinili bila je parodija i jedne i druge tehnike. Stvorili smo sitničare, školarce i tračare po Vajmaru i Paulkirhu, sitne demonstracije i u pozadini naciju koja je to posmatrala u nesvjesti. Prava revolucija mora uključiti cijeli narod: jedan protest, jedan bezobrazan čin, jedan bijes, jedan cilj.
Prava njemačka socijalistička revolucija desila se 1914. godine. Desila se u zakonskom i vojnom obliku. U njenom stvarnom značaju, jedva shvatljivom prosječnoj osobi, ona će postepeno zasjeniti događaje iz 1918. i napraviti da izgledaju kao faza dugoročnog razvoja revolucije.
Ipak, opšteprihvaćeno istorijsko mišljenje neće dati značaj ovoj revoluciji, nego novembarskom ustanku. Lako je zamisliti kako je, pri idealnim uslovima, prava proleterska revolucija mogla početi na vrijeme. Ovo samo upućuje na odsjaj kukavičluka i prosječnosti onih koji sebe nazivaju borcima za proleterske ciljeve. Velike revolucije se izvode krvlju i čelikom. Šta bi velike vođe, Jakobinci na primjer, uradili u ovoj situaciji? I šta su uradili Marksisti? Imali su moć, mogli su uraditi bilo šta. Jedan veliki čovjek iz redova naroda mogao je imati cijelu naciju iza sebe. Još nikad ovako masovni pokret nije bio brutalnije uništen nesposobnošću vođa i njihovih zamjenika.
Jakobinci su bili spremni da žrtvu sve, jer su bili spremni žrtvovati sebe:”Marširajte dobrovoljci, preko krvi i suza!”, kako to reče Sen-Žist. Borili su se protiv većine svog naroda i protiv pola Evrope na frontu. Povukli su sve zajedno sa sobom. Formirali su armije ni iz čega. Pobjeđivali su bez oružja i oficira. Da su samo njihovi njemački imitatori razvili crvenu zastavu na frontu i objavili rat do smrti kapitalizmu! Da su samo dali primjer stavljajući na kocku svoje živote za borbu! Da su to učinili ne samo da bi udahnuli život umrtvljenoj vojsci i njenim oficirima, oni bi pobijedili bi na cijelom Zapadu. To je bio momenat kada bi sopstvena žrtva izvojevala pobjedu.

Ali oni su pobjegli od toga. Umjesto da stanu na čelo crvenih legiona oni su sebi našli pozicije u dobro plaćenim radničkim sovjetima. Umjesto da su dobili bitku protiv kapitalizma oni su osvojili prozorska okna i oslobodili radnje od provizija i poreza. Umjesto da prodaju živote oni su prodali uniforme. Ova revolucija je propala zbog kukavičluka. Sada je prekasno. Nikada nećemo povratiti ono što je izgubljeno u primirju. Ideal masa se degenerisao u seriju korumpiranih poslova. U čast ovim revolucionarima oni se nisu odrekli življenja na račun ostatka naroda i to seljaka, radnika i intelektualaca. Umjesto pokretanja akcije oni su vikali parole “sovjet”, “diktatura”, “republika” da su u bezmalo dvije godine postali predmet ismjevanja. Jedina “akcija” koja se desila bilo je svrgavanje monarhije. Ipak republikanska vlada nema sasvim nikakve veze sa socijalizmom.

Sve ovo dokazuje da, suprostavljena ostatku naroda(a ispostavilo se da jeste), “sedma sila”, koja je zapravo negativan koncept, nesposobna za konstruktivno djelovanje. Dokazuje, da ako je ovo zaista bila socijalistička revolucija, tada proleterijat ne može biti njen najefektniji činilac. Nebitno šta će iz njega nastati, ovo pitanje je definitivno rješeno. Socijalna klasa koju je Avgust Bebel istrenirao za borbu pala je na ispitu. I pala je za sve vrijeme, pošto moment ovakve vrste jednom kada se izgubi, nikada se ne vraća. Velika strast se ne može zamjeniti gorčinom. Od sada postarajmo se da ne bude više iluzija među zastupnicima nekadašnjeg “socijalističkog” programa. Potpuno su se otuđili od najvrjednijih elemenata radničke klase. Nekada vođe jednog velikog pokreta pronaći će se u grlatim herojima uličnih tuča u predgrađima. Uzvišeno od smiješnog dijeli samo jedan korak.

5.

Takva je nekada bila njemačka revolucija, najavljivana u poeziji i pjevana generacijama. To je bio spektakl strahovite ironije da decenije moraju proći da bi je Njemci mogli vidjeti u pravom svjetlu. Revolucija koja je uspjela da zbaci sopstvene ciljeve, sada traga za drugima ne znajući tačno za kakvim.
Zamislimo na momenat da smo građani budućnosti koji gledaju na ove tri revolucije: časnu englesku, divnu francusku i apsurdnu njemačku revoluciju. Možemo zaključiti da su kroz ova tri događaja tri poslednja naroda zapadnog svijeta pokušala ostvariti tri idealna oblika postojanja i poznatom maniru:” Slobode, jednakosti i bratstva”. Ovi ideali se pojavljuju u političkim programima liberalnog parlamentarizma, socijal-demokratije i autoritarnog socijalizma. U svakom navedenom slučaju se čini da su ove ideje novi koncept za ove narode, dok su u stvarnosti bile najčistiji i najekstremniji izraz kompletnih njihovih svojstvenih i stalnih načina življenja.

U Antici svrha revolucije je bila da se uspostavi temelj na kome je po svaku cijenu ostvarivo preživljavanje. Uprkos spoljašnjim znacima strasne borbe koja ih je pratila, činili su samo odbrambene akcije. Niko, od Kleona pa sve do Spartaka, čak i ako pogledamo iza neposrednih kriza opšte resistematizacije društva. Tri velike zapadne revolucije su u drugu ruku u suštini bavile sa problemom moći: Da li volja pojedinca da bude potčinjena zajedničkoj volji, ili obrnuto? Jednom kada se dosegne odluka, namjera je da se ona nametne cijelom svijetu.
Engleski instinkt je odlučio da volja pripada individui. Život je igra u kojoj se svako bori za sebe, i gdje jači pobjeđuje. Englezi su se opredjelili za liberalizam, i za nejednakost među ljudima. Država više ne postoji, svako bije sopstvene bitke iz kojih će na kraju svi imati koristi.
Instinkt Francuza je odlučio da su svi ljudi jednaki, i da stoga vlast ne treba da pripadne ni jednom čovjeku. Po njima ne trebaju da postoje stvari kao što je podređenost, i iz tog razloga ni red ni država, u stvari, sasvim ništa. Ovaj teoretski ideal anarhije, u praksi je periodično potvrđivala (1791, 1851, 1871 i 1918. godine) despotska vlast generala i predsednika.

Oba ova sistema mogu se nazivati demokratijama, ali iz različitih razloga. Nijedan nema ništa sa klasnom borbomu marksističkom smislu. Engleska revolucija koja je proizvela građanina koji vodi privatan život i odgovara samo za sebe, svoje akcije je usmjerila protiv države prije nego protiv staleža. Sekularne i klerikalne snage koje su činile vlast su stavljene van snage, a na njihovo mjesto je došao oslonac na prednosti engleskog ostrvskog položaja. Imanja i danas postoje, priznata i poštovana od svih, čak i od radnika, koji ih instinktivno poštuju. Samo je francuska revolucija bila originalna klasna borba, ali to je prije bila borba između socijalnih nego između ekonomskih redova. U Francuskoj, privilegovana nekolicina se stopila sa jednoličnom masom naroda u buržoaziju.

Suprotno ovim dvjema, njemačka revolucija je izrasla iz teorije. Njemački, ili još preciznije pruski instinkt govori da snaga pripada cjelini. Pojedinac služi cjelini koja je suverena. Kralj, kao što to Fridrih Veliki pokaza, je samo prvi sluga naroda. Svaki pojedinac ima svoje mjesto u cjelini. On dobija naređenja i sluša ih. To je autoritarni socijalizam koji kao takav poznajemo još od osamnaestog vijeka. On je u suštini neliberalan i antidemokratski kada se poredi sa engleskim liberalizmom ili francuskom demokratijom. Takođe je jasno da je pruski instinkt antirevolucionaran. Zadatak pretvaranja državnog organizma iz osamnaestog u devetnaesti vijek, proces koji bi mogao biti opisan kao liberalni i demokratsi ali u potpuno pruskom smislu, je bio bio zadatak za organizaciono talentovane. Ali radikalna teoretska misao izvela je “četvrti stalež” iz građanstva, što je bilo potpuno bezosjećajno u državi radnika i seljaka. Teorija je dala ime “treći stalež” najbrojnijem dijelu populacije, onom koji sadrži šarolik sastav profesija i zanimanja, i tako izdvajajući ga kao element “klasne borbe”. I konačno, to je dovelo da ideja socijalizma bude povlastica “četvrtom staležu”.

Sa ovim apstrakcijama u mislima teoretičari su se sastali u novembru 1918. godine da ostvare ono što je postojalo dugo vremena. Zatrpani sloganima, nisu uspjeli da razumiju stvarno državu afera, i na kraju su uspjeli da ga unište. Ne samo da su uništili državu, srušili su i Bebelovu partiju, remek djelo istinskog socijaliste, originalnu autoritarno militarističku organizaciju, najbolje oružje koje su radnici imali u borbi da državi uliju duh novog stoljeća.
To je ono što ovu revoluciju čini tako komičnom. Sa divljenjem su uspjeli da podmetnu požar u sopstvenoj kući. Šta je njemački narod obećao sebi 1914. godine, šta je već počeo da ostvaruje, sporo i bez strasti, za šta su milioni ginuli na bojištima-svega smo toga lišeni i sve je to uništeno. I sramota je ugrađena. Niko ne zna saopštiti utisak da se stvarna revolucija odigravala. Takvo objašnjenje je bilo prijeko potrebno jer su radnici, koji su očekivali nešto znatno drugačije, gledali svoje vođe sa povećanom nevjericom. Konstantno izlajavanje parola u vazduh nije bilo rješenje.

6.
I tako je njemački Mišel, taj neiskusni liberal, postavio sebe na prevrnuti presto. Bezazleni nasljednik ove revolucionarne šale, veoma antisocijalistički po prirodi, je bio podjednako odbijen i od konzervativaca i od spartacista i bio je pun straha da ove dvije grupe ne otkriju jednog dana šta im je to zajedničko. On je Šilerov Karl Mur u ležaljci, koji toleriše sva politička vjerovanja uključujući i ona koja su pod znakom pitanja, pod pretpostavkom da ona obezbjeđuju republičko-parlamentarno-demokratski princip, i da su prepuni riječi a siromašni djelima sve dok god oni drže izvan njegovog pogleda autoritarne kvalitete: odlučnost, odvažnost i disciplinovanu poslušnost. Da bi se zaštitio, naš dragi Mišel je mahnuo na poziv jednoj istaknutoj ličnosti novembarske epizode, i nije beznačajno da je ta ličnost tvrdokorni vojnik. Nakon čega se Mišel odmah vratio svom starom nepovjerenju vojničkom duhu, bez koga bi se vajmarska farsa završila veoma brzo.
Ovaj tužni prikaz neznanja, nestručnosti, slabosti i poniznosti je dovoljan da zauvjek diskredituje parlamentarizam u Njemačkoj. Ispod crno-crveno-žute zastave, koja je postala simbol budalaštine, svjedičimo ponavljanju svih gluposti iz 1848. godine, kada je politika ličila ne na djelovanje nego na šuplju priču i teoretisanje. Liberal iz 1917. je bio u svojoj slavi. Imao je svoje primirje, svoju Ligu naroda, svoje vlade i svoj mir. Mišel je sa osmjehom skinuo svoju kapu u očekivanju da će “Džon Bul” biti prosto prekrasan. Ali se njegov osmjeh pretvorio u suze nakon što je potpisao papire: Džon Bul je koristio ludog Francuza kao svog poslovnoh menadžera.

U srcu njemačkog naroda Vajmar je proklet. Stvar čak nije ni smiješna. Ratifikacija ustava je pozdravljena sa potpunom ravnodušnošću. Njegovi autori su pomislili da sviće zora parlamentarizma, a čak i u Engleskoj dešava se njegov sumrak. Kao što i jeste, engleski sistem pretpostavlja prisustvo jakih ličnosti rasturenih između veoma starih, međusobno saglasnih, političkih grupacija. U Vajmaru, gdje su jaki karakteri očajno nedostajali, vjerovalo se da je opozicija žig parlamentarizma. I tako su oni savjesno počeli da kontriraju vladi koja uopšte nije postojala. To je ličilo na učionicu kada je nastavnik odsutan.
Budućnost će na ovo vjerovatno gledati sa dubokim prezirom. 1919. godina je pokazala najnižu tačku njemačkog dostojanstva. Frankfurtska crkva svetog Pavla je sadržala iskrene budale i akademike, cjelokupnu komičnu kolekciju intelektualaca. U Vajmaru su ljudi imali osjećaj da iza scene stoje pametni ljudi koji upravljaju. Nema razlike u tome da li su političari bili zavjerenici ili su prevareni od zavjerenika. Partije su suviše često mješale otadžbinu sa sopstvenom korišću. Ono što sada imamo jeste pre-Termidorski direktorijum. Jadni mi ako budemo morali da se vraćamo na fazu koju smo već prošli.

Sigurno je da će se tužna tragedija ove lažne revolucije završiti. Svijet se sprema za novu fazu svjetskog rata. Stvari se odvijaju brzo ovih dana. U našoj Narodnoj Skupštini, degenerisanom Rajhstagu, političari koriste ruševine naše razrušene zemlje da sagrade improvizovana skloništa. Uskoro, jedine aktivnosti koje će se odvijati tamo biće nacrti i prevare sa zaradama, trgovinom i zvaničnim položajima. U međuvremenu, ljudi počinju da gledaju drugačije na prošlogodišnje događaje. Upoređuju ono što je sada sagrađeno sa onim iz prošlosti. Počinju da shvataju, da u stvarnosti, ljudi nikada ne mogu birati između različitih vrsta vlada. Mogu je izabrati po spoljašnosti, ali ne po suštinskoj stvari, ne po duhu vlade. Javno mnjenje konstantno miješa ove dvije stvari. Ono što je zapisano u ustavu nikada ne bude ključna stvar. Važno je kako ljudi to shvataju. Engleski parlament vlada prema nezapisanim i, jednim dijelom, nedemokratskim zakonima koji su rezultat dugogodišnje prakse. I baš zbog toga su i uspješni.

7.

Nemojte se varati, revolucija još nije gotova. Nebitno kako vi to tumačili, sa značajem ili bez njega, kao loš ili kao uspješan početak, kao uvod u revoluciju ili kao ustanak rulje u zemlji, činjenica je da se nalazimo u sred krize. Kao i sve organsko, kao i svaka bolest, kriza će se kretati manje-više ustaljenim kursom na koji se ne može uticati nekim vještačkim načinima. U svijetlu ove činjenice etičke razlike u “zakonitom uzroku” i “izdaji” su bezvrijedne. Od sada, revolucionari i kontrarevolucionari moraju biti upućeni u ljudsku prirodu. Moraju biti sposobni da shvate i iskoriste trenutnu situaciju odlučno i trezveno. Umjesto usavršavanja umjetnosti drevne psihologije u diplomatiji i vladavini, moraju naučiti kako da se dopadnu masama, i da brže odgovaraju greškama koje će iskrsavati.

Popularne vođe, čak i oni sa prosječnom inteligencijom imaju nepogrješiv talenat za ovakve stvari. Nedostatak instinkta kod današnjih njemačkih vođa je možda najbolje objašnjen pomoću temeljitosti njihovog teoretskog treninga. Istinski popularan vladar mora imati apsolutno tačan osjećaj trajanja, tempa, ritma, krešena i dekrešenda svake situacije. Jedan pogrešan korak i izgubiće kontrolu. Na sve to, on mora da zna i koje faktore treba da kontroliše, a koje pustiti da idu svojim tokom do vremena kada će ih moći iskoristiti u širem kontekstu jednom vještom manipulacijom, usmjerivši ih pravcem kojim misli da je potrebno. Veliki revolucionari su uvijek posjedovali vještinu generala. Za vojsku, raspoloženje koje preovlađuje u jednom satu može odlučiti pobjedu ili poraz.

Teoretičaru je najvažnija stvar kod revolucije njen početak kada su snage pozicionirane čisto jedna naspram druge. Skeptik, naprotiv, voli da posmatra završnu fazu revolucije, za njega ona ima mnogo veći značaj i psihološki je mnogo više poučnija. Pitanja države nisu bila nikad komplikovanija nego danas. Izbijanje njemačke revolucije je istovremeno bila izdaja naroda neprijatelju. Kao rezultat, naš kolektivni stav prema marksizmu razlikuje se uveliko od odnosa drugih naroda. 1792. godine nacija i revolucija su predstavljali istu stvar, dok 1919. godine one stoje jedna naspram druge. Englezi su svoju revoluciju ograničili na ostrvo, Francuzi su svu vrijeme imali situaciju pod kontrolom zahvaljujući sopstvenoj hrabrosti na terenu. U našoj revoluciji svaka nova faza nastajala je pod pritiskom stranih ideja. Pariz, Njujork i London su umješani, ne sa svojim radničkim pokretima već sa svojim vojskama koje bi poslali protiv nas ukoliko bi njemačka revolucija doživjela neželjene ishode. To je način na koji su naši marksisti željeli da se to desi, i treba da budu spremni da za to snose posljedice. Pored spartakističkih ručnih bombi i rajshverskih mitraljeza možemo računati i na francusku okupacionu armiju i engleski flotu.

Novine su nam pune boljševičkih herojskih izjava. Svaki dan možemo da biramo masakre zapadnih kapitalista koji se nalaze u novinama u kolumnama redakcije. Žurnalizam nije zamjena za pravi revolucionarni front, podržan teškom artiljerijom. Što duže žude za revolucijom to njema prijetnja postaje manja. U današnjim revolucionarnim raspravama srećemo sve više ljutnje, a sve manje uvjerenosti u ono o čemu se govori. Potrebno je naglasiti da čak ni ruski revolucionari nisu kukavičluk smatrali kao kardinalnu tačku u programu svojih neprijatelja. I ne smije biti zaboravljeno da mnogi od onih koji su učestvovali u novembarskoj pobuni su to uradili, ne zbog entuzijazma ili te političke opcije, već zbog toga što su bili hladni i očajni i što psihički nisu više mogli da podnesu napore. Odluke donesene u Versaju su uticale na to da se rat nastavi. Ali koliko još dugo će psihološki efekat ovih odluka biti ispomoć, a ne prepreka, zamislima marksista? Generalni štrajk je svoju korisnost pokazao kao vid oružja. Prošla godina je rasula svu energiju sa kojom su marksisti ušli u nju, i u ovom momentu revitalizacija nije na dnevnom redu. Apsurdni događaji u nacionalnom saboru će samo proizvesti prezir prema parlamentarizmu.

Dolazi vrijeme u svakoj revoluciji u kome će se ljudi pribrati i odlučiti za domaći mir, po svaku cijenu, kada ih ni jedna revolucionarna manjina ne može ubjediti, čak ni sa najdrastičnijim metodama, da naprave temeljite političke odluke. Kada se taj momenat dosegne, revolucija je praktično došla do svog kraja i niko nema moć da izbjegne efekte toga ili da ih odloži. Treba samo uporediti broj glasova kod jakobinskog plebiscita i glasanja kada je Bonaparta proglašen za prvog konzula i vidjeti da je francuskom narodu bilo dosta revolucije. Mi sada trčećim korakom prilazimo ovoj tački njemačke revolucije. I strpljenje njemačkog naroda će se istrošiti mnogo brže.
Ipak, nisu samo potvrđene pristalice radikalnih promjena u opasnosti da naprave grešku. Njihovi, takođe potvrđeni, neprijatelji mogu isto tako lagano napraviti grešku. Jak, ali neodlučan osjećaj razočarenja je još uvijek daleko od stvarne odluke na kapitulaciju. Osjećanje političkog neuspjeha, koje je široko rasprostranjeno u njemačkom narodu danas, je kao otvorena rana koja je osjetljiva na dodir. Ukoliko opozicija napravi i najmanji korak da revoluciju završi nasiljem, otpustili bi u ljudima neodoljiv talas gorčine i bijesa, kakav više ni radikali u sebi ne mogu da probude. Iskusićemo protest zarazne sile, naglo ubrzanje popularnog raspoloženja koje bi odlučne vođe mogle da iskoriste za drastične akcije. Tačno je da takav razvoj događaja ne bi uticao na trajanje ili suštinu istorijske pojave, on će i pored toga promjeniti formu i intenzitet do stepena odlučnosti. Stvari mogu postati veoma krvave.
Dosegli smo krucijalni momenat revolucije, vrijeme kada zagonetna misao mase može zavarati i najiskusnije posmatrače dajući iznenadan obrt događajima, kao i u prethodnim velikim revolucijama. Da li napeta tišina koja preovladava u četvrtima naše zemlje ukazuje na nesavladivu volju? Da li iritantna galama koja dopire iz nekih drugih četvrti treba biti shvaćena kao porast svijesti o krajnjem porazu? Da li je prekasno da pobunjenici nešto preduzmu? Da li je prerano za njihove protivnike?

Poznato je da određene političke strukture koje se trenutno čine nepobjedivim, poslije dvije godine, mogu srušiti pod vlastitom težinom. To je bilo 1918. godine, i biće opet,sa približno suprotim efektima, u bliskoj budućnosti. Dojučerašnji dvorjani danas mogu biti ubice kraljeva, a današnje ubice budući prinčevi. U ovakvim vremenima niko ne može biti siguran koliko dugo može izdržati osudu. Kojim vremenskim jedinicama da prilagodimo naše razmišljanje? Da li da to budu godine, mjeseci? Tempo i trajanje njemačke revolucije su određeni načinom na koji je počela. Niko nema spoznaju ovih faktora, oni postoje i upravljaju se neizbježnošću sudbine. Ko god pokuša da ih ometa poginuće. Žirondinci su izginuli jer su mislili da je vrhunac revolucije ostao iza njih. Babo je doživio takvu sudbinu jer je mislio da vrhunac tek treba da nastupi. Unutrašnja priroda revolucije ostaće netaknuta čak i ako novi ratovi izbiju, čak i ako velike ličnosti dođu do izražaja. Takve pojave mogu izazvati nagle i kompletne promjene u istorijskom prikazu njemačke revolucije, a ona je sve što se tiče običnog posmatrača, ali njihova funkcija jeda potvrde dublji i bitniji značaj. Velik čovjek je onaj ko razumije duh svog vremena, koji je sam otjelotvorenje tog duha. On ne dolazi da uništava, već da ga ispuni.
Hajdemo sada istražiti porijeklo njemačkog socijalističkog duha.

Osvald Špengler: Prusizam i socijalizam – I deo

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here