Duško Bošković: Poruka kasirkama u FBiH u vezi migranata

Podelite:

Koristeći zakonom zagarantovanu slobodu kretanja po bivšoj jugoslavenskoj republici Bosni i Hercegovini, primjetio sam interesantnu pojavu na kasama kada se ispred mene u redu  nađu migranti. Kasirke obično kada naplate račun od migranata obrate se meni uvijek sa istom rečenicom. Možda ne samo meni, nisam dovoljno istražio situaciju kako bih napisao naučni rad, ali je ovo sasvim dobvoljno za jednu kratku priču. Žene kao da su na obuci za kasirke prošle još neku dodatnu obuku.

Ta rečenica glasi: „Baš mi ih je žao“, diskretnim pokretima glave pokazujući na migrante koji izlazee iz prodavnice. Kada sam čuo prvi put ovu relenicu nisam reagovao. Učili su me roditelji da ne razgovaram sa nepoznatim osobama, pa se toga držim i po stare dane. Ali kada sam istu rečenicu čuo i drugi i treći put na različitim mjestima, nisam mogao da ne odreagujem. Počeo sam zapitkivati kasirke zašto im ih je žao? Čudno su me gledale i obično odgovarale: „Pa, tako…“.

I onda sam pokušao jednoj da objasnim, pa onda drugoj i kako mi je to dosadilo da ponavljam stalno istu priču svakoj ponaosob, kucam ovaj tekst koji treba da se podijeli svim kasirkama po FBiH, a možda i šire, pa prije nego li stanu za kasu da ga pročitaju. Nije dugačak. Taman koliko traje jedna igrica na mobitelu.

U jednoj velikoj prodavnici kada je kasirka rekla famoznu rečenicu, tu je bio i momak iz sekjuritija poznatog u vrijeme Jugoslavije kao objezbjeđenje, koji je pratio da migrant ne zaboravi platiti račun. Pitao sam ga da li je bio nekada u nekoj vojsci. Momak se iznenadio pitanju, naravno da je bio, kaže. A i ja nekada pitam gluposti, jer rijetke je mašila vojska tokom razbijanja Jugoslavije. Pitam ga da li je bio kada u prekomandi i šta znači taj pojam. Momak odgovori da naravno da zna šta je to.

E vidite, ovo vam nisu migranti, ovo vam je vojska u prekomandi. Rat je na jednom kraju svijeta završen, vojska je izgubila taj rat, pa se sada pregrupisava i odlazi na novi ratni raspored. To je pješadija jedne velike vojne sile, koja još jedino na cijelom svijetu nije pokorila najveću državu na zemaljskoj kugli, kao i najmnogoljudniju, pa sada pregrupisava svoju vojsku za novi napad. To vam je profesionalna vojska koja ratuje za platu i nema šta da ih žalite. I nisu iz jedne države, iz mnogih su. To je njihov izbor, zašto žaliti ljude što su odabrali profesiju koja podrazumijeva ubijanje. Mogu i da poginu prije nego li koga ubiju, ali to je uračunato u opis tog radnog mjesta. Nikada nisam čuo nekoga da su za naše rudare rekli da mu ih je žao, a i rudari ginu na radnom mjestu, a nisu pošli nikoga da ubiju. To je za žaljenje, a ne ovo.

Na kraju krajeva, ne treba se praviti blesav i neobavješten, jer kada se uzme u obzir šta je autor „Islamske deklaracije“ opisao u toj svojoj knjizi kako se muslimani trebaju ponašati u nekoj državi dok ne postanu većina, i kada se uzme u obzir da ove migrante koji su u najvećoj mjeri muslimani u stvari šalju preko Zetre, tj. ZELene TRAnsverzale u nemuslimanske države, jasno je šta bi mogao biti još jedan od ciljeva ove „migrantske krize“, koja u stvari nije nikakva kriza nego je projekat.

Osim toga ako ovi vojno sposobni mladići, ja ne vidim nikakve druge da kolaju ovim našim terenima u manjim grupama i parovima i uglavnom svi imaju rančeve, bježe od nekakvog rata, znači da su dezerteri.

Zašto žaliti dezertere?!

Da su iz BiH pobjegli svi vojno sposobni, teško da bi se BiH uspjela odcjepiti od Jugoslavije, sigurno rat ne bi vodila nejač: žene, djeca i nemoćni.

Vjerskog rata unutar istog naroda ne bi ni bilo.

Zašto žaliti, treba se moliti da ne dođe do novog rata kojeg spremaju.

 

Duško Bošković za Vidovdan

Podelite:

1 komentar

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here