ŽIVI I MRTVI SARAJEVSKI SRBI U ISTOJ IZBJEGLIČKOJ KOLONI!

Podelite:
Ovih dana navršava se 23. godine od egzodusa sarajevskih Srba nakon potpisivanja
Dejtonskog sporazuma, kada je oko 150.000 Srba
trajno napustilo svoja pradjedovska ognjišta
i kada su ostavili svoje domove
i sve što su prije njih generacije
i generacije Srba vijekovima stvarale.
Februar i početak marta 1996. godine …
Srbi su napustili odbranjene opštine i naselja tadašnjeg Srpskog Sarajeva – Grbavicu, Neđariće, Ilidžu, Ilijaš, Hadžiće, Vogošću, Rajlovac … i savlađujući snježnu oluju, u izbjegličkim kolonama napuštali kuće i stanove, njive, voćnjake, očevinu i djedovinu…

Egzodus je počeo 17. februara 1996. godine. Tog dana su bile Zadušnice. Sarajevo a ni pravoslavni Srbi ne pamte crnje Zadušnice od tadašnjih.

Moji Hadžićani su u panici. Nemaju nikoga da pitaju šta se dešava, mada su svi pojedinačno donijeli odluke da neće ostati u gradu koji su cijeli rat herojski branili i odbranili. U toku skoro četverogodišnjeg rata bilo je dana kad je dnevno na sam grad padalo i preko 1000 neprijateljskih granata. A u septembru 1995. godine uslijedili su i NATO udari i bombardovanje više lokacija na podrručju Hadžića. Zločinačkim udarima i bombardovanjima bio je izložen nekadašnji predratni gigant namjenske vojne industrije Remontni zavod ondašnje Jugoslovenske narodne armije.

Narod je bio prepušten sam sebi i svako se snalazio onako kako je znao i umio. Svi su iščekivali dolazak obećanih autobusa i kamiona za evakuaciju stanovništva, ali oni nisu dolazili. Panika je nadilazila ljudski razum, jer niko nije bio spreman da sačeka muslimanske osvetnike koji su potpomognuti snagama tzv. međunarodne zajednice kidisali na prostore koji su Dejtonskim sporazumom oteti od Srba i predati muslimanima.

Takođe, u isto vrijeme ili dan dva kasnije u Ilijašu dvije hiljade ljudi na groblju pored Ilijaške pravoslavne crkve posvećene svetom proroku Iliji, opraštalo se od svojih ognjišta koja su branili i odbranili tokom posljednjeg rata.

I oko drugih vjerskih objekata i na grobljima duž Srpskog Sarajeva bili su identični prizori. Oproštaj je priređen i na Krivoglavačkom groblju smještenom na uzvišici iznad istoimenog sela, zapadno od urbanog dijela Vogošće. Preživjeli Srbi su iskopavali svoje mrtve i sa sobom su ih nosili u nepoznato. Teško je bilo raspoznavati mrtve i preživjele, teškom tragedijom slomljene i unesrećene Srbe.
Srbi sarajevskih opština /Hadžići, Ilidža, Ilijaš i Vogošća/
iskopavaju svoje mrtve i nose ih sa sobom …
i tako zajedno i živi i mrtvi u istoj koloni
kreću na put neizvjesnosti i bez povratka …
Tog februara i početkom marta 1996. godine krenulo je 150.000 Srba u neopisivom sarajevskom egzodusu …
Uz srušenu ogradu i nekoliko oskrnavljenih spomenika trajno su se opraštali Srbi od svojih ognjišta. Bili su to nijemi svjedoci zločina koje su u ljeto 1995. godine počinile međunarodne snage za tzv. brze intervencije. Bile su to zločinačke snage NATO Alijanse koje su danima gađale srpske položaje.
U dva-tri naleta IFOR-ovi helikopteri brujali su iznad groblja. Padao je snijeg. Strašno je bilo hladno. Oproštaj odlazećih Srba sa grobovima najmilijih trajao je dugo. Tuga je stizala do neba, ali je niko drugi nije osjećao osim Srba u nezabilježenom egzodusu. Bol i tuga su bili nezamislivi i neopisivi.
Glavni problem predstavljala je činjenica da su takozvane međunarodne institucije naglo odlučile da muslimanske vlasti preuzmu srpske opštine i to mjesec dana prije predviđenog roka, što je dodatno ubrzalo ionako veliku tragediju sarajevskih Srba. Vogošćani i Rajlovčani nisu ni slutili da će morati da krenu već 23. februara iako je prvobitni rok utvrđen u Dejtonu bio 19. mart.
Ostaće zapamćeno da su za promjenu roka saznali iz ciničnih letaka koje su im dijelili pripadnici IFOR-a.
Uz stihove Šantićeve pjesme „Ostajte ovdje“(!?), ispisanim na tim listićima, Srbima je predočeno da federalna policija prvo ulazi baš u te opštine.
Narod je bio zatečen i zbunjen. Uslijedile su duge i besane noći u kratkom vremenskom periodu februara u hadžićkim, ilidžanskim, ilijaškim i vogošćanskim naseljima.
Ništa nije bilo od obećanog konvoja kamiona i autobusa za iseljavanje preostalog stanovništva koji je trebao da bude na lokacijama 21. i 22. februara /više od polovine stanovništva je ranije napustilo ovaj dio Sarajeva/. Prvi autobusi došli su tek nakon dva dana. Narod je sa kesama u rukama bježao spašavajući gole živote.
I riječi su se ledile u trebevićkoj i romanijskoj mećavi kroz koju se probijala nepregledna kolona vozila.
Uz put, Srbi su kamenovani na pojednim mjestima. Bješe to pozdrav “za srećan” put Srbima, upućen od bivših komšija i ratnih protivnika koji za tri i po godine rata nisu uspjeli ni pedalj da zauzmu srpskih opština. Svaki sarajevski Srbin iz izbjegličke kolone i danas, 23. godine od preživljene golgote nosi svoju muku, očaj, sjetu i zavičaj u očima kao sjećanja i uspomene.
Da su mogli umjesto budućeg života, a većina njih tada nisu znali ni kuda idu i gdje će da se skrase, najradije bi sa sobom ponijeli sve – kuće i stanove, vazduh, šumu, sarajevska brda.
Brzo kao munja prošao je mjesec i još par dana od kako sam bio na slobodi. Tada sam vrijeme mjerio na sate. Dani kao da nisu ni postojali. Nakon 1334. dana provedena u muslimanskim konc-logorima /iz muslimanskih logora smrti izašao sam na Bogojavljenje 19. januara 1996. godine/ opet sam morao da krenem u neizvijesnost. Morao sam opet tražiti novi dom. Morao sam opet sve počinjati iz početka sa nekoliko najlon kesa u koje je stala sva moja imovina i imovina mojih predaka. Sa porodicom, troje djece i suprugom nosio sam samo najlon kese u koje je stala sva naša prošlost. O budućnosti niko nije ni razmišljao.

Ali tugu sam preživio srećan, jer sam bio sa svojom porodicom. Djeca na traktoru nijemo su sve posmatrala, jer malo šta su mogla da razumuju. Bilo im je strašno hladno. Traktorista me plačljivim glasom pitao gdje treba da nas vozi. Nisam znao gdje idemo. Razmišljao sam da će me negdje neko prihvatiti, ali sve su to bile iluzije. Panika je bila jedini putokaz. Rekao sam mu da vozi sve dok ima goriva, pa gdje se zaustavimo … biće to srpska zemlja za novi početak. I bilo je tako … Kolektivni centar, jedan sobičak bez peći, bez drva … Nekoliko konzervi i tvrd hljeb bili su jedina nada da postoji život …

Prije rata, po popisu iz 1991. godine, u Sarajevu je živjelo 157.000 Srba.
Po popisu stanovništva iz 1971. godine Srbi su činili većinski narod u Sarajevu kao i decenijama ranije.
Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 2013. godine pokazuje da su Srbi po brojnosti u Sarajevu na nivou statističke greške, a da u cijeloj Federaciji BiH ima oko 4 odsto predratnih stanovnika srpske nacionalnosti.
Ostaće zabilježeno da nas više nema tamo gdje smo nekada bili i da nas više nikad neće ni biti … Sve je to život i on traje … do kada, e to niko ne zna.
ZBOGOM SARAJEVO!
Podelite:

3 Komentari

  1. Stalno se govori o egzodusu iz Hrvatske – 500 hiljada do milion Srba, što iz Krajine, što van Krajine. Međutim iz MHF je proterano isto toliko. Danas u MHF skoro da i nema Srba, a i to što ima – nema mogućnosti da se zaposli, školuje, leči. Istovremeno Muslimani i Hrvati u R.Srpskoj imaju ogromna prava.

  2. Srbi sarajevskih opština Hadžići, Ilidža, Ilijaš i Vogošća iskopavaju svoje mrtve i nose ih sa sobom…

    I tako zajedno i živi i mrtvi u istoj koloni
    kreću na put neizvjesnosti i bez povratka…

    Srbstvo je ostalo nezainteresovano za podatke o tome koliko je Srba iz Sarajevo krenulo na ovaj put, koliko ih je negde stiglo i šta je sa njima na kraju bilo…

  3. Ne upuštajući se ni u kakve druge komentare o anti-semitizmu moramo da konstatujemo da je Američki jevrejski kongres objavio jedno srbofobično pismo američkom predsedniku Bilu Klintonu, preko cele stranice u „Nju Jork Tajmsu“ od 26 aprila 1993. godine, koje glasi…

    A J Congress

    SHALL WE PRAY THAT THEY ALL DIE, MR. PRESIDENT?

    An Open Letter to Bill Clinton

    Dear M. President,

    We write this Open Letter to you as friends. Your presidency has given new hope and vitality to our nation and to the world. You have challenged us to live up to our ideals, not to succumb to our fears.

    Regrettably, the courage and decency that have characterized your approach to the nation’s challenges at home have so far found no resonance in our response to massive Serbian aggression and brutality in the Balkans. We know you are distressed by Serbian aggression, and you have urged a tightening of sanctions and the enforcement of a no-fly zone. But as the genocidal shelling of Srebrenica and Sarajevo resumes, it is clear these measures will not stop the massacre.

    Slobodan Milosevic, president of Serbia, mockingly thanked you for not intervening in the slaughter. He and his Serbian allies in Bosnia believe they have been given a green light from America (European leaders gave them the green light long ago), and have resumed their onslaught on Srebrenica and Sarajevo with unrestrained brutality and fury.

    Observing the atrocities committed by the Serbs, Larry Hollingworth, the senior U. N. refugee official in Sarajevo, said of the Serbs: “I hope that their sleep is punctuated by the screams of the children and the cries of their mothers.” But what about us, Mr. President? Is our sleep disturbed by the screams of the children and the cries of their mothers?

    The question of why the worlds did nothing to prevent the Holocaust has haunted the civilized world. Tragically, we now know the answer to that question. It is for the same reason that the world is doing nothing, and that we in America are doing nothing, to stop the ethnic cleansing, the systematic rape of women and little girls, the slaughter of innocent, outrages that are now assuming genocidal proportions.

    It was cowardice, callousness, and a massive failure of the moral imagination in the Western world that made the Holocaust possible. Have we really learned nothing from that experience?

    Is the world’s most powerful nation, its only super power, helpless in the face of brutal Serbian aggression? There are those who maintain this is so. But you yourself, Mr. President, argued persuasively during the presidential campaign that stopping Serbian aggression does not require that we send large American ground forces. You maintained that air strikes, ending the arms embargo against Bosnian Muslim, and other limited measures can effectively deal with the worst of Serbian aggression.

    Later this month, there will be worldwide commemorations of the six million Jews who perished in the Holocaust, victims of the world’s indifference no less than of Nazi brutality. You, Mr. President, will personally participate in the dedication of a new U. S. Holocaust Memorial Museum. IF the memory of those victims does not move us to respond to suffering and persecution in our own time, what conceivable purpose does memory serve?

    If we cannot muster the resolve to stop the carnage in Bosnia, then at least let us not interfere by preventing Bosnian Muslims from defending themselves. Mr. President, and the arms embargo now!

    Your own team of experts who just returned from Bosnia urged that you end the embargo. They also called for military intervention to protect cities under siege swelled with surviving refugees who have already suffered beyond human endurance, and to safeguard food convoys to these starving people. Act on their recommendations, Mr. President!

    The New York Times of March 20th describes a little girl being brought into Srebrenica hospital, the lower half of her face blown away by an exploding Serbian shell. “I must confess we all hoped and prayed that she would die,” a U. N. official is quoted as saying, “and die she did.”

    Is that really the best we can do, Mr. President? Should we pray that the Muslim of Bosnia all die?

    As you have so often said, Mr. President, we can do better. And in the worlds of the sage Hillel, “If not now, when?”

    Henry Siegman, Executive Director

    Robert K. Lifton, President

    American Jewish Congress

    This Open Letter has been made possible by the generous contributions of member and friends of the American Jewish Congress. Contributions to enable us to repeat this Open Letter in other publications and to continue efforts to end the slaughter in Bosnia will be gratefully welcome (Vidi: An open letter to Bill Clinton, The New York Times, Monday, April 26, 1993, str. A16)..

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here