Đorđe Ivković: Drago Pilsel, monsinjor ustaškog antifašizma

Podelite:

Mnogi mišljahu da je sintagma „ustaški antifašizam“ shizofrena projekcija srbskih ultra-nacionalističkih paranoikusa. Crnog đavola je to izmišljotina; kamo sreće da jeste!

Ovo je kraći pregled delovanja jednog jezuitskog komandosa u Srbiji, koje je nanovo aktuelizovano nakon njegovog nedavnog gostovanja u „Ćirilici“ Milomira Marića na „Hepi“ televiziji. Tokom intervjua, Miliomir Marić je delovao kastrirano, bez trunčice prepoznatljivog sarkazma. Više je bio marioneta slična Pinokiju u rukama nadmoćnog gosta, nego novinar poznat po provokativnim pitanjima.

Drago Pilsel, trenutačno mudronosni glodur elitnog hrvatskog portala „Autograf“, neumorno širi marijansku ljubav, suočavanje sa prošlošću, razumevanje, mir, ljubav i slične šećerleme zapadnim Balkanom. „Moj je cilj bio – smerno priopćava ljubezni Drago – probuditi srce, moje i vaše, a ne povećati ego, ni vlastiti ni ičiji.“ Kak’ lijepo kazato. Pa će šire obrazložiti[1]: „Imao sam priliku razgovorati sa mladim ljudima. Kada govorim mladim ljudima, pojašnjavam im šta to znači biti zarobljenik identiteta, šta to znači dopustiti da mitovi zavladaju nama i koliko je važno otvoriti srce i prihvatiti sudbinu drugih, kao vlastitu sudbinu.“ Drago je prihvatio breme „zadaće koja stoji pred ljudima balkanskoga prostora: da se naposljetku smire i integriraju u obitelji evropskih naroda“.

Dakako, sa tako širokim vidicima, raširenog udovlja dočekan je od ovdašnje „druge Srbije“, te njegovi napisi i intervjui krase stranice „Danasa“ i „Peščanika“ etc, pa se otuda kao kancer lagano proširio i na koje-kude nacionalno odgovorna glasila, tako da se njegova marijanska plazma komotno razliva Srbijom nezamjećena ni od inače uvek budnog slobolikog čitalaštva.

Njegov ispovedni „Argentinski roman“ se široko distribuira [2] putem „Delfi“-knjižara, a građanske udruge se svojski trude da ovo pacifističko i ekumensko štivo umiveno denacifikatorskim „Vešplavom“ dopre do što šireg publikuma. Valja zato upozoriti na biografiju jezuitskog poklisara koju isti i ne krije, već se njome razmeće. On je, između ostalog, multipraktični ulični piljar porodične biografije, zlokotlokrp hrvatske istorije, politički farisej na državnoj skrbi [3] po „ministarskom diskrecionom pravu“, te evanđeoski poslenik iz koga nezadrživo izbija ustaška prostačina. Purger, filistarski ober štrumfirer. Rečju, hrvatska inačica Pere Lukovića.

Carlos Zvonimir Pilsel se rodio u Argentini, odrastao po pustolinama Patagonije, radio na naftnim bušotinama na Atlantiku, studirao u Sao Paolu teologiju oslobođenja, posvetio se Franji Asiškom. U nekom „kreščendu“ ličnog razgolićavanja Urbi et Orbi je obelodanio da je profesionalno ispipavan od franjevaca po međonožju tjekom mladenačkih ispovjedi, te čeličen uz dahtanje katoličkog Duha na uši.

Bog I Hrvati

Tako opremljen je mali gaučos oliti gaučinjo 1989. avionom JAT-a došao u Jugoslaviju, odnosno kako mu je ambasador, Slovenac, u jugoslovenskoj ambasadi u Buenos Ajresu poželeo: Srećan Vam put u Vašu domovinu Hrvatsku, i postao Drago, hrvatski branitelj.

Tek po dolasku u Jugoslaviju, kune se, shvatio da je NDH bila “zločinačka tvorevina”, utemeljena na rasnim zakonima i mržnji prema komunistima, Srbima i Jevrejima, a da su u partizanima bili i katolici, katolički sveštenici, HSS-ovci. Moje je buđenje, tvrdi Drago, bilo izuzetan bolan proces.

Kako neće biti bolno kada je odmah po početku ustaških terorističkih akcija u Hrvatskoj njegov brat, trenirani diverzant, poginuo u sukobu sa tada još postojećom JNA. Ukratko, grupa diverzanata IV brigade ZNG je „desantnim“ čamcem krenula na zadatak ka Stonu. U grupi su bili Andrés Branko Pilsel (rođen u Argentini) i Miljenko Tadić (iz Splita), Hrvati, pripadnici IV brigade, te Fernando De Lucchi i Alejandro Patrón  (Argentinci), također pripadnici iste postrojbe. S njima je nestao i pripadnik posebnih postrojbi I gardijske brigade iz Zagreba, Arnold Nožić (iz Mostara). U zoru 23. listopada 1991. Blizu otoka Šipana „niodkud“ se pojavio patrolni čamac JRM 178 i jednim hicem razneo Dragovog brata Andrés Branka i ostalu četvoricu „crnaca“.

„Hrvatski Vitez“ i antifašista Andrés –Branko Pilsel

Otac, telohranitelj Ante Pavelića, dobio je ime po Hitleru, i danas živi u Paragvaju, kuda je zbog dvostrukog ubistva utekao s drugom ženom, i zove se u celini Adolf Zvonimir Pilsel. Dedovi Jakov Pilsel, gestapovac, i Erih Pavlinc, ustaški vojnik, učvrstili su ustaški pedigre i besprekornu biografiju budućeg, kako se očekivalo, bojovnika za obnovu NDH. Stvarali su ga da bude nepokolebljiv poput noža, da bude čvršći od malja. U tu svrhu kaljen i pečaćen. On je, međutim, voleo novinarstvo i književnost, što ga je najverovatnije i spasilo od zla i odvelo ga sredinom osamdesetih kod isusovaca (= jezuiti) na teološki fakultet Colegio Maximo San Jose u mestu San Miguel. Tamo je zadivljen slušao predavanja Horhe Bergolja o Borhesu. Usavršen u ispovjedi. Otac Bergoljo je danas papa Franjo… Tata je, piše danas Drago, odrastao u okolnostima teškog rata i genocida kojeg su potaknuli nacisti i kvislinzi, ustaše… U nekoliko desetljeća obitelj prestaje biti nacistička i postaje ustaška, u kući se prestaje govoriti njemački i počinje govoriti hrvatski i gotovo svi postaju Hrvati. Englezi su uhapsili djeda s optužbom da je ratni zločinac i dvije je godine bio u zatvoru očekujući strijeljanje, ali ipak je pušten. Došli su do papira za bijeg “štakorskom rutom“  u Argentinu, i djed i baka su s ocem, bratom Otom i sestrama krenuli na put. Na brodu, te 1949. godine, djed ogorčen zatvorom i baka (Hrvatica iz Mrkonjić Grada) čija su dva brata iskasapili četnici u Bosni, odlučuju da će se družiti s Hrvatima, a ne Nijemcima. Djed i Ante Pavelić u Buenos Airesu postaju dobri prijatelji. Djed postaje simpatizer ustaškog pokreta do te mjere da su se u kući Pilselovih jednom prilikom sastali Adolf Ajhman i Ante Pavelić, a bivši ministri NDH na istom su mjestu dogovarali osnivanje hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Po dolasku u Argentinu Hrvati su bili silno zahvalni Peronu i svim vojnim antikomunističkim režimima. A pedesetih godina su posebne komisije američke vojske krstarile Južnom Amerikom i trenirale i spremale mladiće-emigrante za borbu protiv komunista u Evropi. Dragov tata se uključio u treninge. Bio je ubeđen da je samo pitanje vremena kada će Vašington navaliti i srušiti Jugoslaviju, a njih s Pavelićem na čelu vratiti u Hrvatsku. Ako je neko i posumnjao, morao je “biti kuš”, jer su Pentagon i CIA i generali davali posao, od njih je zavisio i život i status.

Može se nekako razumeti što je Drago svog brata (i njegove saborce) nazvao „vitezom“/“vitezovima“, mada bi im po nekoj prihvaćenoj kodifikaciji tačnije određenje bilo „psi rata“ (jer šta su kog vraga tražili Argentinci u jugoslovenskom građanskom ratu?). Zanimljiva je, međutim, jedna Dragova kasnija interpretacija ideološkog opredeljenja ove stradale grupe komandosa koja se jednako mogla nazvati terorističkom:

„…Očekuju me dvije važne pravne bitke u kojima ću braniti dostojanstvo Domovinskog rata, dostojanstvo mojega nestalog brata, moje osobno dostojanstvo, te ono što smatram da je dostojno braniti, a na temelju izvorišnih i drugih polazišta našega Ustava i našega pravnog poretka, naše kršćanske kulture i našega humanističkog svjetonazora. Učinit ću to kao teolog, kao novinar, ali i kao član predsjedništva Saveza antifašista u Republici Hrvatskoj čije interese uvijek branim kada javno nastupam…“

Da, dobro ste pročitali, Drago Pilsel je i svog rođenog brata, ustašu, kao i celu grupu, ne trepnuvši posthumno i zasigurno mimo njihove volje za života, prekrstio u antifašiste. Ma koliko primer izgledao pojedinačan pa s toga i marginalan, on je dobra ilustracija matrice kojom se čitava jedna nacistička, rasistička i lišena svakog dostojanstva političko-koljačka ujdurma, naknadno redizajnira u uzvišenu „borbu za slobodu“.

„Istog trena“ Drago Pilsel je napustio svećenićki poziv i zamenio brata u istoj brigadi. Tako je još jednom u nizu izgubio nevinost.

Zanimljiva je ta IV brigada ZNG. Četvrta gardijska brigada osnovana je 28. travnja 1991. godine u jeku priprema za ustrojavanje ZNG-a, nakon samog početka „agresije“ na Republiku Hrvatsku. Brigada je bila sastavljena od skupine mladih redarstvenika (njih 130) koji su izašli iz središta za izobrazbu postrojbi za posebne namjene MUP-a PJP Kumrovec. U Split su stigli 30. svibnja 1991. godine u Hotel Split. Većina je bila iz Livna, zatim iz Tomislavgrada, Kupresa, Širokog Brijega, Trebižata, Ljubuškog, Stoca i Bugojna. Prvi njen komandant bio je general Ivo Jelić [4], „klasić“ i drugar generala Ratka Mladića. O „ratnom putu“ ove brigade sa puno oduševljenja priča njen prvi komandant Ivo Jelić. Da ne bismo prenosili trećerazredni holivudski scenarij’, ukratko Jelić tvrdi da je skoro bez oružja razlupao deset puta brojnijeg neprijatelja, naoružanog tenkovima, grdnim topovima i 106 aviona. Pa podvlači:

“To smo uradili časno, poštujući sve međunarodne konvencije, dakle viteški… Za vrijeme mog zapovijedanja nikome od srpskih zarobljenika nije pala ni vlas s glave dok su bili pod Četvrtom brigadom, ali bi nastradali kad bi došli u ruke Vojne policije, u vojne zatvore Lora u Splitu ili Kuline u Šibeniku. Napominjem da je Vojna policija bila izvan moje ingerencije te je odgovarala izravno Ministarstvu obrane, koje je toleriralo takvo ponašanje.”

Pitanja se ionako množe svakom rečenicom, te ćemo se ovde malo zaustaviti. Da li je normalan čovek koji nekakvu „bitku za Zadar“ poredi sa Staljingradskom bitkom? Kako smo videli, bilo je dovoljno jedno zrno da pošalje pet pripadnika te postrojbe Bogu na istinu. Koliko je zrna trebalo da se postrojba u celini pošalje „niza stranu, plavome Jadranu“? 100, 1000, malo više? Prema hrvatskoj priči ukupno je poginulo 185 ustaša iz te satnije tjekom ratnog puta zalivenog krvlju staraca i starica iz sela dalmatinskog zaleđa. Ivo Jelić budalasto tvrdi da su štapom i praćkom rasterali vojsku koja je raspolagala svom silom tenkova, haubica i 106 aviona?! Pri tome Jelić ne osporava da je okupio družinu koja blage veze s ratom nije imala, te su se obučavali „usput“, šta god to značilo. Pa još, protiv sebe je imao oficirske „klasiće“ koji nisu bili manje sposobni od njega. Ništa se tu ne slaže. Bio bi Jeliću prevelik zalogaj i Momčilo Perišić. S obzirom na učinkovitost klanja baba i deda Četvrte brigade ZNG, kako se – o naivnog li pitanja – moglo desiti da Momčilo Perišić i Ratko Madić završe u Hagu, a Ivo Jelić se istovremeno dičio viteštvom, veličan od Hrvata? Hulja je tako ovih dana i skončala bez ovozemaljske kazne, verovatno u paklu, sem ako katolici nemaju i tamo neku vezu, štakorski kanal, te postaju kapoi kod kazana. Ustašku hulju je kao ličnog prijatelja oplakao Drago Pilsel. U jednom ranijem članku sam citirao i Maksa Luburića koji se isto dičio viteštvom. Vitez Branko Pilsel, vitez Ivo Jelić, vitez Maks Luburić. Sve hrvatski vitez do viteza. Od zla oca i od gore majke.

Ako pogledate sastav te zorne IV brigade ZNG, to je mahom primitivno ljudstvo iz Bosne i Hercegovine, vaspitavano po istom obrascu kao i Drago Pilsel. I sad, ta ustašija jelte brani demokraciju u Hrvatskoj, a oni koji krenu da brane babe i dede od takovog klanjem i paljevinom dovršetka ustaškog projekta, su agresori i zločinci?!

Lagao je dakako Ivo Jelić da njegova satnija nije činila zločine. I nikoga oni nisu pobedili, već su dobitnici na ruletu političkih nagodbi. Ali, ovde se u svoj ozbiljnosti postavlja pitanje odgovornosti nadležnih službi: Kako se u opšte moglo dogoditi, s obzirom na bezbednosne provere, da ordinarni ustaša Ivo Jelić prođe obaveštajno sito i rešeto i bude „klasić“ Ratka Mladića, te se u momentu ustaške pobune u Hrvatskoj nađe na tačnoj dispoziciji?

Tu je i zloglasni zatvor „Lora“ od koga se (i) Ivo Jelić kurvinjski distancirao. „Nije znao“ ili nije bilo „pod ingerencijom“. Ukratko ću da pomenem iskustvo jednog mog poznanika, koji je prošao „Loru“. Završio je nekakvu „srednju školu“ ne pitajte kako. Kao tinejdžer, ušao je nesmotreno u jedan lokal na rivi u dresu Crvene Zvezde. Onda su ga lokalci tukli i bacili sa 5m visine na morsko kamenje. Kako je ostao živ, nije jasno. Onda je došla milicija i sprovela ga u „Loru“. Tri dana su ga roditelji tražili, niko nije hteo da im kaže gde je. Tamo su ga tukli, tukli i opet tukli. Pa su ga terali da peva ustaške pesme pred uklesanim ustaškim znakom na zidu. On tvrdi da nije hteo. Onda su, priseća se, došli neki u crnim uniformama. Da, bilo je to upravo u vreme kada su Branko i Drago Pilsel došli u Hrvatsku, 1989. dok je SFRJ još kobajagi postojala. Tek je od ovih nastradao. Ko je kundacima lomio nesretnog mladića u cilju „ubrzane obuke“? Drago sa šnjurom oko pasa, Branko ili njihovi pajtaši? Pa i da nisu lično oni, jesu njihovi znanci i ortaci. E, vitezovi franjevački, tući bespomoćnog poluretardiranog klinca, to je mera vašeg viteštva. Moj poznanik je preživeo, koliko njih, kasnije privedenih, nije? I opet niko odgovoran, niko kažnjen, nigde stida, svi hrvatski vitezovi.

Dalje beše idila sa hepi-endom. Drago svedoči svoj (= hrvatski) antifašizam.

“Dao sam mali doprinos Domovinskome ratu, ali veliki doprinos ispravnom shvaćanju mojega patriotizma. A ono se najkraće definira željom da oko sebe širim spoznaju da nam nikakav totalitarizam ne koristi. Istinski su antifašisti, za mene, demokrati i protivnici totalitarizama, lijevog ili desnog opređeljenja. Moj se antifašizam očitovao i kad sam, kao član HHO-a, nakon Oluje pokapao ubijene Srbe u Lici ili evidentirao ratne zločine nad tim našim sugrađanima. I, ne sumnjajte u to, očitovat će se oštrim zahtjevom da se antifašisti jasno odrede u vezi sa zločinima partizana nakon sloma NDH.”

Vrhunac njegovog preobraćenja beše u „Kući cveća“…

“Dovršavajući knjigu u ljeto godine Gospodnje 2013. u Beogradu, stajao sam ispred Titova groba kamo me je dovela potreba da kritički pristupim činjenicama i mitovima, te shvatio, kao da se budim nakon dugoga sna bivajući negdje između jave i stvarnosti, s 35 godina zakašnjenja, da mi je trebala biti pružena prilika da kroz vrijeme putujem s lakšom prtljagom od one kojom su me natovarili djedovi i roditelji te primorali da koračam pod silnim teretom strahovitih povijesnih zabluda.”

Sa strane Ante Pavelića preobratiti se u „fana“ Josipa Broza! O grdne li promene! Kakva je civilizacijska razlika između pomenute dve gromade, sem što je verovatno Tito u ukupnom skoru možda veći krvnik od Pavelića?

Kako se to istovremeno Drago klanja Titovoj seni, prikazujući se tako antifašističkim revidentom i istovremeno „preti“ „oštrim zahtjevom da se antifašisti jasno odrede u vezi sa zločinima partizana nakon sloma NDH“? Čiji su ti zločinački partizani, nego Titovi? Ali, zašto samo „nakon sloma NDH“? Zar ne bi bilo logično „jasno određenje“ antifašista prema svim zločinima komunista od početka rata i na celokupnom prostoru okupirane i rasistički čerečene Kraljevine Jugoslavije?

Licemerje ovog ustaškog antifašiste međutim ima „duplo dno“. Ispred Rusa iz Jugoslavije je uteklo 170.000 Folksdojčera. Sigurno da je većini bilo jasno zbog čega moraju da beže. Ostala je nejač, stariji ljudi, žene, deca, koji ništa nisu bili krivi. 200.000 Dragovih bivših sunarodnika je, nakon likvidacije sumnjivih po kratkom postupku, potrpano u klasične koncentracione logore. Najpoznatiji je Knićanin. Taj logor „Knićanin“ je najgori ikada formiran na ovim prostorima posle Jasenovca. Zvanično stradalo je u njemu više od 12.000 nejači. Da su komunisti isti princip primenili nešto zapadnije, danas bi se o Hrvatima pisalo kao o Aboridžanima. O krivici Nemaca ne može biti dileme. Potpisnik ovih redova je svojevremeno razgovarao sa jednim starim Švabom, koji se među poslednjima i teška srca iselio u Nemačku, 1956. Taj je jednak bio onome sa čuvene fotografije gde svi nacistički pozdravljaju, samo ovaj neće. E, Albert M. je tri puta dezertirao iz Hitlerove vojske. To je približno kao da tri puta igrate „srpski rulet“ koji se od „ruskog ruleta“ razlikuje po tome što je samo jedno mesto za metke prazno. Kada je pričao o „starom kraju“, plakao je. Ali, što se rata tiče, bio je decidiran, i citiraću ga uz malo arhaičan srpski jezik: „ To što su Nemci radili u Srbiji 1941., to nije bio rat, to je bio škandal!“

Da, škandal bio, škandal i ostao. Nemačka je, „Danke Dojčland“,u sukobima na prostoru SFRJ nepogrešivo stajala na stranu svojih starih ЅЅ divizija, ne mareći što time krši član 26. sopstvenog Ustava.

Ranije, 1941., jedna izbeglička prodica iz Baranje je u organizaciji Nedićeve kvisliške vlade, raspoređena u Drugovac, u kuću Ivkovića. Tri i po godine su tu boravili. 1995. ista porodica u traktoru krenu u bestaraga. Kuda? I starica, koja je 1941. tek  devojčica bila, reče, idemo u Drugovac, kod Ivkovića. Opet! Razlika je bila velika. Prvi put su bežali od ustaša, drugi put od ustaša. Međutim, sada su naišli umesto na domaćinsku kuću, na ruševinu. Uništili  Titovi komunisti, kojima se taze prosvetljeni ustaški jezuita Pilsel do zemlje klanja zbog postignuća.

Ako se prati Dragova eks Švabe, linija prosveljenja, naići ćete na Vlada Gotovca kao gurua, koga znamo iz grupe Savke Dabčević-Kučar i Mika Tripala, koji su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka razbuktali dotle donekle pritajeno hrvatsko ustaštvo i koji su tražili novu nezavisnu državu Hrvatsku. Jedina mana ovog hrvatskog „liberala“ je što su vremenom izrasle gore ustaše od njega.

I u porodici stvari su dobile drugu boju. Majka je oprostila Srbima što je bila ustaškinja i decu tako odgojila, a otac „kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi, a ne njemu“.

Naizgled  dramatični zaokret Draga Pilsela je prirodno stanje jezuita . Nije sigurno da je jezuitska zakletva koja se lako nalazi na Internetu zaista prava ili se radi o nekom izmišljenom/zamišljenom ritualu. No, ako se ima u vidu njihova praksa, ta „zakletva“ jeste paradigmatična… “…Sine moj, sada si naučen da igraš prikriveno – među rimokatolicima da budeš rimokatolik i da špijuniraš sopstveno bratstvo; da ne veruješ ni jednom čoveku, niti u jednog čoveka; među reformistima da budeš reformista, među hugenotima da budeš hugenota, među kalvinistima da budeš kalvinista. Među protestantima da budeš protestant i pridobijanjem njihovog poverenja da držiš čak i besedu sa njihove propovedaonice i da ih potkazuješ svom silinom svoga bića naše svete religije i našeg pape. I da si u stanju da se spustiš tako nisko da postaneš Jevrejin među Jevrejima, što će ti omogućiti da prikupiš sve informacije za svoj Red kao odani vojnik pape…“ Itd. Na „Jutjubu“ ima snimak kako fratri igraju srpsko kolce, uz šeretski komentar „krv nije voda“. Vidi se da autor „priloga“ ne razume situaciju: igraće ti fratri i „Čoček“ ako treba, samo da se „zabludeloj pastvi“ uvuku pod kožu. Samo je konačni rezultat bitan, sve ostalo savršeno beznačajno. Tako Pilsel „ima razumevanja“ za srpske rezerve prema proglašenju Alojzija Stepinca za sveca. U polemičkom napisu koji je preneo „Vidovdan“ [5], koji je, kako smo već napomenuli, prošao uz putpunu tupost čitalaštva, inače hiper-senzitivnog na zavere. Pilsel postavlja naizgled oštro pitanje „Stepinac je tolerirao genocid, jesmo li mi bolji od njega?“. Dalje nije ni malo nežan prema Stepinčevom nasledniku kardinalu Josipu Bozaniću pa i „crkvi u Hrvata“, no istodobno je pun razumevanja za delikatnu poziciju pape Franje, koji „želi celu istinu“ i tu već ne dopušta nikakvu sumnju.

„Iako su njemački biskupi tri godine prije jasno osudili nacizam i rasizam te iako Stepinac vrlo dobro zna da su temelji ustaškog pokreta rasistički, filofašistički i pronacistički on piše ovako: ”NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika (istaknuo D.P.). Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…” (Nadbiskup Stepinac u članku “S nadom u bolju budućnost”, Katolički list, broj 32/1941.).

Bozanić je uzurpirao homiliju koja je trebala biti posvećena mariološkim pitanjima da bi pojasnio zašto je papa Franjo izašao u susret Srpskoj pravoslavnoj crkvi i stavio proces Stepinčeve kanonizacije na čekanje. Zloupotrijebio je, kažem, jer Bozanić tvrdi da je već sve u vezi Stepinca poznato i ”dogotovljeno”. Ako je tako, zašto onda Papa prihvaća inicijativu patrijarha Irineja da se ”raspravlja o Stepincu”? Je li to samo zato da se sačuvaju ili poboljšaju ekumenski odnosi time da se dozvoli SPC-u da sagleda dokumentaciju koja je priređena za Stepinčevu beatifikaciju 1998. pa da se pristupi činu kanonizacije sa što manje svađa između Beograda i Zagreba? Mene ta argumentacija ne zadovoljava. Meni se čini da je papi Franji laknulo kada je lani u lipnju dobio pismo iz Beograda. Ima sada razlog da kantom hladne vode ohladi usijane glave hrvatskog episkopata.

Papa mora na neki način doskočiti nagomilanim problemima tzv. ”Crkve u Hrvata”, Crkve koja se nije ogradila od ustaštva kako su to činili njemački biskupi od nacizma, Crkve koja i dalje prihvaća odlikovanje koji je Stepinac dobio od ustaških vlasti i to koncem 1944. (!), dakle, ”Red za zasluge – Velered sa zviezdom“ i to: ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako u službenom glasilu NDH Narodne novine 1944. glasi odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja.Hrvatsko društvo mora smoći snage i reći do kraja istinu o toj gorkoj činjenici svoje povijesti, ali i o drugim zločinima koji su učinjeni u ime drugih ideologija. Tada će i hrvatski narod zaliječiti ljagu što su joj nanijeli neki iz njegovih redova.“

Naizgled, ali samo naizgled, pošteno. Jer, između „filofašizma“ i aktivnog delanja u genocidu ili između odlaganja Stepinčeve beatifikacije i njegovog jasnog svrstavanja među ratne zločince, duboka je i nepremostiva moralna provalija. Pilsel piše slobodnom rukom potpuno svestan da će Stepinac od strane morbidnog jezuite Franje biti proglašen za sveca. Međunarodna komisija stručnjaka za istinu o Jasenovcu, osnovana je 2000. godine. Na jednoj sednici Međunarodne komisije u Njujorku došlo se do podataka da su 1400 katoličkih sveštenika iz NDH bili direktne ubice nevinih žrtava genicida o čemu govori Dr. Srboljub Živanović, profesor londonskog univerziteta, antropolog svetskog glasa i član Međunarodne komisije stručnjaka za istinu o Jasenovcu. Njegova kazivanja prenosi “Politika” od 3. jula 2002. U NDH je pokršteno oko 250.000 pravoslavnih Srba. To je podatak koji usvaja Srbska Pravoslavna Crkva, a tu istu brojku navodi i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u pismu papi Piju XII u pismu od 18. maja 1943. godine. Pokrštavanje je vršeno nasilno, jer Srbi nisu imali izbora = mogli su ili da budu pokršteni ili da budu ubijeni. Mnogi su pobijeni posle pokrštavanja. Ustaške vlasti su donele “Zakon o preobraćenju iz jedne vjere u drugu”. Pokrštavanje pravoslavnih Srba je bilo zakonski regulisano, a iza njega su stajale i katolička crkva i katoličko-ustaška država. Nije samo Stepinac odlikovan od Pavelića. Još 129 katoličkih svećenika je poglavnik Ante Pavelić odlikovao za taj dičan rad, a među njima neki su bili nadbiskupi, neki biskupi dok je većina pripadala visokom katoličkom sveštenstvu. Primas celokupne te u kapuljače zabuljene genocidne strukture beše Alojzije Stepinac, čije ponašanje papa Franja i njegov patagonijski ortak Drago Pilsel sada hoće da svedu tek na flertovanje sa nacizmom.

(Potpisnik ovih redova imao je prilike da upozna jednu takvu žrtvu – kao dete 1941. nasilno pokršten, ali nije bilo dovoljno – 1995. je tako pokršten proteran iz Hrvatske, te sofisticirane neo-NDH. I, što je fenomen – kad dete jednom pokrste, skoro da nema vraćanja u prvu veru).

Na drugoj strani, imamo „suočavanje sa zločinima u Drugom svetskom ratu. Drago o tome govori ovako:

„Ovdje su u pitanju i mitovi. Neko vrijeme su se katolički biskupi izmotavali sa činjenicom da ako odu u Jasenovac, priznaju velikosrpsku propagandu, koja je govorila o 700.000 ubijenih u Jasenovcu, što je notorna glupost i pretjerivanje. Manje-više hrvatski i srpski povjesničari slažu se oko cifre 80.000, što je prestrašno. Stručnjaci Spomen područja Jasenovac u pobrojali do sada 83.145 žrtava.“

Toliko pobrojano verovatno jeste. No, šta ćemo sa nepobrojanima? Šta ćemo sa ustaškim logorima za decu Jastrebarsko, Sisak, Lobograd? Šta sa jamama bezdankama i crkvama prenamenjenim u krematorije za žive ljude? Ko je te žrtve popisivao? Sa kime to hoće Drago Pilsel da jednači hrvatske-katoličke zločine „koje su vršili neki među nama“? „Neki“, veli DP. Za toliku količinu zločina nije dovoljna jedna nevladina organizacija, to jedino može uz opštenarodno pregnuće. Ako baš hoće, može da se meri sa Turcima iz pomrčine srednjeg veka, sa Sinan-pašom, sa janičarima i njihovim „dankom u krvi“. Ovde, na Balkanu, u novijoj istoriji nema im ravna po zlu i bestidnosti.

A šta sa hrvatskim zločinima iz prvog svetskog rata? Šta sa pokoljima i logorima-mučilištima iz tog perioda? Arčibald Rajs (inače poreklom Nemac) zbog takvog „viteštva“ nazvao ih je najgorim zločincima.

Konačno [6], Pilsel će i za Tuđmana reći da je očijukao išpekulisao sa ustašama što i da iz sve snage hoće, ne može da porekne. Priznaće i da je „Hrvatska, bez ikakvog dvoumljenja, na neki način projekt hrvatske Udbe. Dakle, od tog trenutka ustaše figuriraju kao ravnopravni subjekti unutar Hrvatske demokratske zajednice (HDZ)“. I šta? Tu staje. Ne tiče ga se što Brionski transkripti [7] („Udariti Srbe da nestanu“) nedvosmisleno dokazuju da je nova Nezavisna država Hrvatska genocidni projekat, a da ne bude nikakve sumnje svedočio je prvi USA veleposlanik u Zagrebu Piter Galbrajt koji se sa Tuđmanom pogađao koliki procenat Srba sme ostati u Hrvatskoj, dok se ostali moraju ukloniti „jer predstavljaju rak na trbuh Hrvatske države“. U Hagu se proces oko tog genocidnog zločina voljom i tužilaštva i sudija i mračnih likova u pozadini suda, završio urnebesnom sprdnjom u dramoletu oko nekakvih „topničkih dnevnika“.

No kada činjenice stavite pred franjevački nos g. Pilsela, iz njega počinju da vrcaju bale pobesnelog ustaškog pseta. On,( gle!), „ne dozvoljava da se o novoj Hrvatskoj govori kao o ustaškoj zemlji ili paradigmi!“ Otvoreno iznositi takve činjenice je „nešto prestrašno“ nešto što si dozvoljavaju samo srpski „lunatici koji tvrde da postoji zavjera Vatikana protiv Srbije i da je u toj zavjeri RKC dala pobiti milijun Srba, naročito onih famoznih 700.000 u Jasenovcu?“ /Citirano iz pisma upućenog potpisniku ovih redova/ Ama nemoj! Jok, nema zav(j)ere! I kako da se govori o novoj NDH? Kao o „mladoj demokraciji“ sa čekićem za poslednje ćirilično slovo i balističkim raketama za dalje? I nije „se dalo pobiti milijun Srba“, nego više – mali je Jasenovac bio za takovo poduzeće i kratak je jedan rat za toliku klanicu. Što se ne pobije da se pokrsti ili prot(j)era. Da krišćaske li devstvenosti i celomudrenosti! Da viteštva i savesti! Da duhovnog li pročišćenja i oslobađanja tereta nacističko-ustaškog domaćeg vospitanija!

I tako, pročišćeni Drago, obrisanih bala besnila sa obraza i brade, krenu u novi život sa novim drugosrbijanskim prijateljima, pun optimizma.

„Mi sa nadom gledamo u taj proces i vjerujemo da će i ovdje konačno doći do neke modernizacije i do procesa suočavanja, kojeg organizacije civilnog društva, poput REKOM-a, kojeg sam član, ili , DOCUMENTA sa kojima surađujem, provode. U Srbiji su to gospođa Nataša Kandić, gospođa Sonja Biserko i mnogi drugi dobri ljudi (sic!). Naprosto, cijelo društvo je otišlo puno dalje nego, na njihovu sramotu, što su otišle vjerske zajednice, ne samo pravoslavna i katolička, nego i islamska, pa čak i židovska.“

Čudim se, kako nije pomenuo stanovitog Dinka Gruhonjića? U glavnom, našla krpa zakrpu. Gde će ustaša, nego među svoje. To su njemu „divni ljudi“, taj degenerisani ljudski otpad, srbomrzna šoder-elita koju pristojni ljudi zaobilaze. Cirkus nakaza. Kripto-naci zločinci u misli, reči i pokušaju. Zbilja je velika razlika u pogibiji brata Draga Pilsela i brata Sonje Biserko – prvi poginuo u čamcu, drugi u autu, o istom poslu. Kaj se čuditi da u tom društvu, naš srceparatelni-franjevačko-komunistički gaučos, nastavlja sa ofenzivnim d(j)elovanjem:

„Mislim da je glas građanske, demokratske, ljudsko-pravaške i antifašističke javnosti u Srbiji, u nekom trenutku, malo zastao, da bi ljudi trebali obnoviti napor jer je čudno da mi iz Hrvatske povremeno čujemo kao da je glas četnika jači od glasa antifašista. To nas zbunjuje i obeshrabruje…U Srbiji je činjenica da približavanjem EU, dakle, tim procesima rukovode ratni zločinci i ljudi koji su duboko bili kompromitirani u četničkim ili agresorskim strukturama. To jako nervira bivše glasače Demokratske stranke, koji su užasno razočarani.”

Eto, izlajao se. Četnici su naravno bili jedini autentični antifašisti. Oni koji su pak pomagali ili lično učestvovali u ustaškom pokretu sredinom i potkraj HH veka, bili su, jesu i biće ustaški antifašisti. Koliko je zaista D.P. pošten, mogli smo nazreti već na početku ovog teksta. Ako je za „demokraciju“, zašto se odmah nije odredio prema CIA i generalima USA koji su regrutovali i dobro plaćali bivše esesovce „radi borbe protiv komunizma“? D.P. je sam izjavio da je protiv i levog i desnog ekstremizma. Pa ako je tako, zar nije logično da jedna demokratska zemlja i sila, kakvom se gradi USA, traži borce protiv komunističkog totalitarizma među demokratski orjentisanim ljudima, a ne među nacistima, i najgorima među njima – koljačima baba, deda i dece, iz obitelji Pilsel? Ili imamo posla sa osveženim i redizajniranim nacizmom? Ama, puno ga ne uzrujava ni „Vatikanska ruta“ oliti „štakorski kanal“, kojim vatikanski dušebrižnici nisu spasavali poštene ljude, već krvave zločince. Pa ako neko pokuša da obelodani šta je Kurija radila, delo se stavi na Index librorum prohibitorum (Radi orijentacije: Na ILP nikad nisu došli Marks i Darvin, ali jeste Magnum Crimen).

Tako postaje jasno zašto su mu poslednjih godina roditelji „omekšali“ glede svog ultra-nacizma. Jednostavno, ostvarili su im se vlažni koljački sni. Ejakulirali. Imaju pravo na penzionerski odušak. Nastaviće mlađi. Uporedite sladunjavost D.P. s početka sa psinom koju je pokazao pri kraju, pa cenite o kakvoj se anti-ljudskoj pokvarenosti radi. Može se razumeti i Dragovo poklonjenje Titu. Ono je dvostrano. Najpre, zahvaljuje mu jer je za NDH učinio više od Pavelića. Drugo, tako „bije žicu“ na rezonaciji ovdašnjih ustaških antifašista, u daljem teritorijalnom i biološkom nadiranju. Od Hrvata/ustaša načiniti antifašiste i demokrate i, obrnuto, Srbe među kojima nikada ne beše nacista, sistematskim blaćenjem četnika, đenerala Mihailovića ili Nedića, “prekvalifikovati” u fašiste. Što u to ime besprizorno gazi po dečjim kostima svojih bivših sunarodnika Folksdojčera, što se odriče mnogo čega u šta se do juče kleo, to je samo pragmatika. Drago Pilsel je izabran od Vatikana zato što je, nesporno, genetski zločinac. Kad im je trebao Luburić, njega su koristili. Sada im treba neko „skloniji novinarstvu i književnosti“. Suptilniji, nežnijeg srca.

Ako neko pomisli da je ovaj jedini, grdno se vara. Samo primera radi, pogledajte opus Miroslava Keveždija, isto „isusovca“. Stigao je do mog Drugovca. Pa premerite.

…..

[1] http://www.slobodnaevropa.org/content/intervju-drago-pilsel-od-ustase-do-antifasiste/25249275.html

[2] http://blog.palanacke.com/drustvo/gradjanska-inicijativa-pancevo-promocija-argentinskog-romana-draga-pilsela/

[3] http://www.index.hr/vijesti/clanak/porezni-obveznici-financirali-pilsela-da-hvali-josipovica-sad-mu-objavljuje-memoare/803938.aspx

[4] http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/199389/general-bojnik-ivo-jelic-tuman-i-milosevic-sreli-su-se-42-puta-dogovarajuci-stvaranje-velike-hrvatske-i-velike-srbije

[5] https://www.vidovdan.org/slobodna-zona/item/71017-drago-pilsel-stepinac-je-tolerirao-genocid-jesmo-li-mi-bolji-od-njega

[6] http://www.avaz.ba/clanak/194910/drago-pilsel-generacije-rodene-poslije-raspada-jugoslavije-su-materijal-za-nove-ratove?url=clanak/194910/drago-pilsel-generacije-rodene-poslije-raspada-jugoslavije-su-materijal-za-nove-ratove

[7] http://www.nspm.rs/dokumenti/tudjmanovi-brionski-transkripti-udariti-srbe-da-nestanu.htm

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here