KROATIZMI I SRPSKI JEZIK

Podelite:

Kroatizam (ili hrvatizam) po svojoj definiciji predstavlja riječ porijeklom iz hrvatskog jezika. Situacija s kroatizmima u srpskom jeziku složena je iz prostog razloga što je današnji savremeni hrvatski jezik (utemeljen na srpskom štokavskom narječju) suštinski dio srpskog jezika, pa samim tim nije jasno na osnovu kojih parametara mi neku riječ možemo proglasiti „hrvatskom“. Navešćemo dva prosta primjera. Gotovo svaki govornik srpskog jezika bez mnogo razmišljanja zaključio bi da je ‘sveučilište’ hrvatska riječ, dok je njen sinonim ‘univerzitet’ srpska. Takođe, ista većina rekla bi da je ‘kut’ kroatizam, dok bi ‘ugao’ bila srpska leksema. Ovakvi površni zaključci inicirani su nepoznavanjem vlastitog jezika i nerazmišljanjem o značenju i porijeklu riječi. Riječ ‘sveučilište’ sastavljena je od opšte zamjenice ‘sve’ i imenice ‘učilište’, koja je ranije izvedena sufiksacijom radnog glagolskog pridjeva glagola ‘učiti’. Dakle, sastavljena je od riječi koje su dio srpskog jezika, i baš zbog toga nijednom govorniku srpskog jezika nije teško da uoči njeno značenje, iako je bez obzira na to proglašava hrvatskom. ‘Univerzitet’ je internacionalizam, odomaćen na srpskoj državnoj teritoriji, pa zbog toga Srbi u njemu vide nešto blisko i svoje, iako baš ništa, jezički govoreći, nema srpsko u njoj. Ipak, budući da Hrvati koriste domaću riječ ‘sveučilište’ (čije značenje svi Srbi razumiju!), Srbi će domaću riječ otuđiti, a stranu prihvatiti kao domaću (a to je, reklo bi se, mentalitetska pravilnost i u drugim društvenim sferama našeg naciona). Situacija na relaciji ‘kut/ugao’ pokazuje jednu još alarmantniju činjenicu. Naime, u ovom slučaju obje riječi su domaćeg porijekla, ali pošto je na hrvatskoj teritoriji učestaliji oblik ‘kut’, Srbi ga proglašavaju kroatizmom i samim tim siromaše srpsko leksičko blago. Kada bismo se vodili ovom logikom, onda bismo i Lazu Kostića optužili da koristi kroatizam u svojoj čuvenoj pjesmi Santa Maria della Salute: „da u sve kute zore zarude“. Naravno, Kostić nije posegnuo ni za kakvim kroatizmom, već je naprosto njegovo leksičko poznavanje srpskog jezika opširno, uključuje i one riječi koje su na marginama razgovornog stila. Sličnih primjera je mnogo i oni odražavaju pogrešne poglede na pojam kroatizma. Međutim, priroda kroatizama mora se jasno jezički odrediti, a ne subjektivno, kako to obično biva u smiješnim sporovima oko toga koja je riječ iz sinonimskog para srpska a koja hrvatska. Nauka je i ovdje jasna. Budući da je iskonski hrvatski jezik vezan za čakavsko narječje, kroatizmima u srpskom jeziku mogle bi se eventualno nazivati riječi koje vode porijeklo iz ovog dijalekta. To su, na primjer, sljedeće riječi: „baluda, brs, bujof, drmun, frmenlin, gofac, bokun, trkor, cimbati, sjuben, inšoma…“ Ovo je samo djelić zaboravljenog čakavskog jezičkog bića, koje genetski predstavlja iskonski hrvatski jezik. Ipak, tragovi čakavizama u srpskom jeziku nisu naročito izraženi, samim tim ni istinski kroatizmi. Ne treba upadati u zabludu vjerujući da bi se jezička anarhija na nekadašnjem srpskohrvatskom području mogla okončati tako da Hrvati vaspostave čakavski govor kao književi jezik, a odbace štokavsko narječje. To se neće desiti, što najbolje pokazuje puristička kroatistička tendencija izbacivanja tuđica iz jezika, čime se želi prigrabiti što više domaćih riječi kojima bi se dao otisak hrvatske jezičke autonomije. Baš u vezi sa tom tendencijom, Srbi nikako ne smiju da upadaju u zamke olakog odbacivanja iskonskih srpskih riječi, proglašavajući ih kroatizmima, već baš suprotno, da njeguju i svakodnevno upotrebljavaju domaće riječi umjesto tuđica, a to će nesumnjivo doprinijeti očuvanju identiteta jezika. A to je opet, u krajnjoj liniji, stvar jezičke strategije, nečega što kod nas suštinski i ne postoji.

Izvor: Udruženje lektora Republike Srpske
(mapa: karta štokavskog narečja pre migracija u HH veku; Pavle Ivić)

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here