Aleksandar Živković: Zavjetni smisao Pećke patrijaršije

Podelite:

Piše: Aleksandar Živković

Promjena zvaničnog imena pomjesne Svetosavske crkve ima opravdanje samo ako potvrdi svoj zavjetni smisao. Koji je to zavjetni smisao Pećke patrijaršije za Srbe uopšte, a osobito za nas Crnogorce, koji smo njeni viševjekovni zatočnici pred živim Bogom i pred svijetom?

Zašto je Sveti Vasilije Ostroški, Slava Mu i Milost, u stijeni čuvao i čuva svetost pećkog trona, zašto nas je na vjernost Pećkoj patrijaršiji zavjetovao Sveti Petar Cetinjski, kao i tolike cetinjske vladike prije njega, egzarsi Pećkog trona od vladike Vasilija Petrovića, zašto je „naš patrika iz Peći pitome“, Njegošev pjev i san? Ili su sve to sanje prošlosti, koje danas nemaju dublje značenje za naše postojanje kao duhovnih bića?

U ovom članku ćemo tragom još neobjavljenih radova našeg velikog pravoslavnog mislioca, i to mislioca prožetog njegoševskim duhom, Žarka Vidovića (1921-2016), pokušati da započnemo debatu o stvarnom smislu Pećke patrijaršije za nas u povijesti i bližoj i daljoj budućnosti.

Šta je istoriosofski posmatrano predstavljala, po mišljenju Žarka Vidovića, Pećka patrijaršija?

U kapitalnom, još neobjavljenom djelu „Njegoš i Kosovski zavet u Novom veku“, on sa pouzdanošću s kakvom za Luču Mikrokozma kaže: ako vas neko pita šta je to Nebesko carstvo Kosovskog zaveta, recite mu – to je upravo Luča Mikrokozma („malo djelce“ pisano baš ovih prvih neđelja Velikog i Časnog posta), Vidović slično kaže (parafraziram): ako vas neko pita šta je to Nebesko carstvo Srpske pravoslavne crkve, odgovorite: to je Pećka patrijaršija.

Zaokupljeni danas zemaljskim i zaboravljajući da je ono „za malena carstvo“, izgubili smo tu slobodu da se kao mladi Njegoš, kao pojedinačan Crnogorac obratimo k Svemogućem Bogu s tim pitanjem o vječnosti, o Nebeskom carstvu. I „crkvene rabote“ i kanonska pitanja (a čitajući našu štampu čini se da u Crnoj Gori nema prešnije nauke od kanonskog prava) posmatramo posvjetovnjačeno, zaslijepljeni tehničkim, materijalnim, rodovskim, stranačkim…

Iz sasvim drugog ugla treba posmatrati da bi se jasnije vidjelo. Pećka patrijaršija, piše Žarko Vidović, jeste Gordijev čvor srpske istorije. I to Gordijev čvor koji se nije smio i ne smije presjeći (u tome je, između ostalih, i Njegoševa lična drama i suština naših današnjih nedostojnih političkih igrarija), već čvor čije se niti moraju brižljivo razmotavati (i čuvati od Zloga), jer pokazuju da smo povezani u nešto mnogo više od puke krvne zajednice, stranačke pripadnosti ili državljanstva, odnosno da pripadamo jednoj duhovnoj zajednici – Nebeskom carstvu Kosovskog zavjeta.

Zavjeti su položeni prije nas, mi možemo da ih obnovimo ili odbacimo, ali smo pri svakom odbacivanju zavjeta, na dnu srca, svjesni da smo izgubili ono odakle smo i čemu smo prizvani – Nebesko carstvo. Tek kada smo u zavjetnoj zajednici jesmo Izabrani narod Božiji i samo zavjetnom zajednicom opravdavamo našu istoriju, oplemenjujemo sadašnjicu i obezbjeđujemo budućnost.

To nije ništa drugo do obožujuće Uzdizanje, u odnosu na prelesnu Gordost, kojoj se Nebo osmjehuje.

Obnoviti zavjete, uzdići se čojski, može se samo kroz pročišćenje od strasti, kroz duhovni post. Zbog toga je od najvećeg značaja da se shvati razlika između svjetovne zajednice (državne, političke, pravne) i duhovne zajednice (ohristovljene, moralno-ljubavne). Tek, ova druga zajednica zaslužuje da se nazove nacijom u hrišćanskom smislu. Naravno, svaki oblik državne zajednice može da obrazuje političku naciju, ali njeno trajanje je vremenski ograničeno, u savremenom svijetu, čak, prolazi tolikom brzinom da takve zajednice moraju da održavaju stalnu krizu identiteta, ne bi li se nekako okupljale.

Duhovna zajednica, Nebesko carstvo Pećke Patrijaršije ili zavjetna nacija, predstavlja suštu suprotnost pukoj političkoj naciji. Pećka Patrijaršija, po Žarku Vidoviću, čuva vizantijske i istočnomediteranske korijene srpske kulture. To znači da ona poštujuću svjetovnost države zasnovane na rimskom pravu, okuplja narod u duhovnu zajednicu. Umjesto kulta države kojim se završava metafizika Zapada, tačnije: države kao krunskog „zapadnog“ pojma metafizike, Pećka patrijaršija donosi topao dah izvornog Mediterana, romejskog (jelinsko-rimskog) i judejskog, ohristovljenog i iskušanog kroz vijekovno održavanje Svetosavskog i Kosovskog zavjeta.

Takva Crkva ne bori se sa državom za vlast nad podanicima, niti pravi idolatriju od naših, inače lijepih, etničkih tradicija, nego sabira sutjelesnike Božije. Kroz kult ona pravi kulturu višeg reda, moral uzdiže od vremenske običajnosti i uvodi ljubav kao osnovni kriterijum socijalnih odnosa.

Pećki patrijarsi i srpske vladike, na prvom mjestu cetinjske i karlovačke, kao i brojni manastirski Božji ugodnici, znamo iz istorije, nijesu se libili da preuzimaju svjetovnu ulogu, ali je ona uvijek bila nadmašana njihovim duhovnom zračenjem, o kome najbolje svjedoči kult Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog u Crnoj Gori i mnogo šire od nje.

Slaveći ih kroz vjeki, mi smo stalno, kao što to danas činimo crkveno-pravno, obnavljali Svetu Pećku patrijaršiju. Njihovim molitvama i molitvama svetih arhiepiskopa i patrijaraha pećkih, neka bi nas Gospod očuvao na zavjetnom putu.

Pouke.org

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here