Bastašić: Žrtve Bilogore i Jasenovac – igra brojkama je drska podvala

Podelite:

Neka podatke o broju žrtava i njihova imena dadu potomci dželata. Ako to niste u stanju, onda budite bar toliko korektni ne tražite to od nas!

 

Dana 7. 10. 2019. navršilo se tri godine od kada je preminuo moj dragi tata, dr Milan Bastašić. Moje srce je puno sećanja na njega.

Mnogi ga se sećaju po njegovim rukopisima o stradanju srpskog naroda, posebno o žrtvama Bilogore i Jasenovca.

Njegovi rukopisi su plod njegovog dugogodišnjeg istraživanja i osobnih razgovora sa mnogim žrtvama koje su preživele stravične zločine kao i prikaz njegovog zatočeništva u logoru Jasenovac.

Ranko Radelić, predsjednik Zavičajnog udruženja „Bilogora“ iz Beograda, na njegovom poslednjem ispraćaju, 12.10.2016, rekao je sledeće:

„U subotu, kada sam saznao da je Milan umro, poslao sam tužnu vijest na stotinjak adresa i društvene mreže. Bilo je čudesno gledati već za nepunih pola sata reakciju mnoštva ljudi, a vijest je uskoro stigla do nekoliko hiljada Bilogoraca rasutih širom svijeta. Bilo je jasno da nije umrla baka ili djed od 85 godina – Umro je Milan Bastašić.

Za mnoge od nas to ime zvuči kao institucija, mjesto gdje postoji jasno mišljenje i čvrst stav i gdje treba prići otvoreno i pošteno ako se želi savjet i podrška. A cijena te mudrosti bili su životi.

Sa Milanovim odlaskom na gubitku nisu samo najrođeniji, već i svi mi sa kojima je bio blizak i svi drugi za koje je Milan i svojim riječima i samim svojim postojanjem bio istovremeno i sjećanje i spomenik i opomena, pa i savjest našeg bilogorskog i srpskog roda.”

Ja nisam sudjelovala u pisanju njegovih rukopisa niti istraživanju stradanja, ponekad sam mu znala pomoći u prepisivanju tekstova na njegov računar ili pisati po njegovom diktatu. Na prvom mestu, on je za mene bio moj tata.

Imao je vrhunsku inteligenciju, savršeno pamćenje, kao pukovnik u penziji strog i realan, pisao je o stradanju srpskog naroda realno i bez emocija.

Kao šta je toga dana Ranko Radelić rekao:

„Istorijsko pamćenje i kulturu sjećanja na naše, na pravdi boga pogubljene pretke i sunarodnike, na zavičaj iz kojeg smo silom oružja prognani, na bilogorsku pitominu sa drevnim šumama i bistrim potocima, sa bijelim crkvicama na vrhovima brežuljaka, Milan nam je i razgovorom i pisanom rječju i nerijetko oštrom kritikom predočavao kao obavezu i zadužbinu.”

Kao kćerka tog izuzetnog čoveka i kao njegov advokat u politički montiranom sudskom postupku koji se je vodio protiv njega u Hrvatskoj, a koji je bio zaključen sa odustankom od Optužnice podignute protiv njega jer nije bilo dokaza da je kriv, ne mogu da zatvorim oči pred „igrom sa brojkama o žrtvama Jasenovca“ šta je pokojni otac još za života nazivao „drskom podvalom“.

Sve češće smo svedoci čitanja raznih priča o smanjivanju broju žrtava logora Jasenovac, na koje bi moj otac, da je živ, sigurno reagovao.

Zato sam se odlučila da napišem ovih nekoliko rečenica i pošaljem njegov rad koji je bio objavljen u Zborniku sa međunarodne konferencije o Jasenovcu, a koji mi je pokojni otac poslao 7.12.2014, kada smo razgovarali o tim „drskim podvalama“.

Rad koji je bio plod njegovog  dugogodišnjeg istraživanja, napisan  jasno, realno i trezne glave bez emocija, znajući da piše historiju.

Neka ovaj rad bude kao opomena svima onima koji se „igraju drskim podvalama“.

 

Tanja Mehle, kćerka pokojnog dr Milana Bastašića

Milan Bastašić: Žrtve logora Bilogore i Jasenovca – drska igra brojkama

U Drugom svjetskom ratu  u opštini Grubišno Polje na Bilogori bilo je 3.108 žrtava rata. Od toga je 2.214 muških, a ženskih 894; Srba 2.694, Hrvata 165, Roma 78, Jevreja 47 i 124 ostalih. U jasenovačkoj  grupi logora ubijeno je 1.115, u gospićkoj 549, slijedi Sisak sa 104, pa ostali. Ukupno 2.007. ostale žrtve do 3.108 uključuju direktni teror i druga stratišta. Žrtava djece do 14 godina bilo je 318. Od ovog broja, na predškolsku dob otpada 60,3%! Ovo je strašan dokaz genocida, koji jasno pokazuje da je hrvatski genocid nad Srbima jedan od najstrašnijih u evropskom dvadesetom vijeku. A evo još jednoga tužnog bilogorskog podatka: muške djece, dječaka od deset do četrnaest godina u Jasenovcu je ubijeno od 1941. do 1945. osamdeset i šest (brojčani podaci Muzeja genocida u Beogradu).

Prvih dana oktobra 1942. godine, jednog utorka poslije podne, 76 srpskih dječaka, od godišta 1926. do 1933. usmenom naredbom ustaše Ricija sa balkona Sokolane u parku – logoru u Grubišnom polju, odvojeno je od majki i stavljeni su u stroj sa muškarcima. Tim postupkom svi su osuđeni na smrt, stravičnu smrt  djece u Jasenovcu. Ovo je strašan dokaz genocida, strašniji od najpoznatijeg vitlejemskog pokolja dječaka.

Jedan od njih igrom sudbine i slučaja ostao je živ i poslije dva mjeseca uobičajenih i poznatih  svakodnevnih tortura pušten je iz Jasenovca. Drugi dan postao je tifusni bolesnik. Evo, to vam saopštavam poslije šezdeset i osam godina! Taj sam ja!

Među koricama knjige „Jasenovac 1941-1945. logor smrti i radni logor“ navedeno je nekoliko upravo stravičnih istina koje daju pravu sliku života i umiranja u logoru i nedvosmisleno definišu kakav je bio i šta je bio logor Jasenovac. Evo tih istina, citiram: „U logor stižu transporti iz cijele NDH. Najviše je Srba, često sa cijelim obiteljima… Pune se barake, ali i jasenovačke ledine. Grobari imaju pune ruke posla. Ubijanje se vrši maljem, sjekirom i kamom. Krvava odijela počeše puniti magazin…. Zatočenici su stizali u masovnim transport ima bez ikakvih odluka…. Nikakva ishrana i loše zdravstveno stanje dovodili su zatočenike do samog ruba egzistencije… nečistoća je pogodovala širenju zaraznih bolesti, od kojih je, kao i od studeni, poumiralo mnogo ljudi… ako više nisu mogli raditi, jednostavno su poubijani.“ (završeni citati). Takovih poznatih primjera je bezbroj. Tražiti post festum nekakove druge, valjda uvjerljivije dokaze da bi se „dokazalo pravo stanje“ i dao na osnovu njih „odgovarajući“ naziv jasenovačkom sistemu logora, ma kako se do njih došlo i ma kako se oni nazivali, nemoralno je činjenje i podvala.

Svako objektivan, odgovoran i moralan, a posebno uvređeni, drugom odrednicom naziva jasenovačkog logora, poslije ovih odavno napisanih, a nakon „distance“ u pomenutu knjigu prepisanih  konstatacija o događanjima  u tome Kompleksu logora, nađe se u šokantnom stanju. Pitam se, što u tim prepisanim istinama govori o logoru Jasenovac kao radnom logoru? Zašto se javnosti bezobzirno, tendenciozno i bez i malo obzira, a kamoli pijeteta prema žrtvama, u raznim edicijama u Hrvatskoj, kontinuirano, sistematski i bez imalo kritičnosti nameću proizvoljnosti. Blago rečeno, laže se bez srama. Svo spisateljstvo hrvatske istoriografije ovog područja i danas indoktrinirano, orkestrirano izvrće istine o izvršenom hrvatskom genocidu  nad Srbima, Romima i Jevrejima u Jasenovcu. I ne samo u Jasenovcu. Na meti su istine o golemom broju stratišta nevinih, mirnih građana tadašnje ND Hrvatske. Ovakove nedolične interpretacije jasenovačke tragedije nećete naći nigdje u izdanjima autora van Hrvatske. Čak, ili dakako, niti u djelima njemačkih i italijanskih (tadašnji fašistički okupatori) autora, kojima velikodušno, gdje god je to moguće Hrvati uvaljuju u njihovu svojinu, svoje  neprimjerene krvave zločine, kad je u pitanju, ne samo Jasenovac.

Na najvećem broju spomenika nevinim srpskim žrtvama krvavog ustaškog genocida diljem nekadašnje NDH piše: Žrtvama fašističkog okupatora  ili fašističkog terora. Na tu istorijsku i intelektualnu sramotu hrvatske istoriografije i spisateljstva za vanjsku i tuzemnu uporabu, ima dakako i reakcija u inostranstvu. Izdvajam jednu koja mi priliči na onu, i mi konja za trku imamo: italijanski fašistički novinar i pisac Krucio Malaparte, uvažavajući stavove nekih istoričara da ustaški pokret ne treba kvalifikovati kao fašistički, kaže da bi to za Pavelića i njegove sljedbenike bio kompliment, pa dodaje: „Oni su bili i ostali politički i intelektualni pigmeji“, bili su „isuviše primitivni za prave fašiste“. Eto, kao svoj svome, iskreno. Neshvatljivo je, pa makar i samo pogledom na navedene istine o životu i stradanjima zatočenika u Jasenovcu, da autor inkriminisane knjige ne shvata, ne vidi, ne uvažava činjenicu, da je  RAD U LOGORU bio u istom redu, u istoj ravni, u nizu namjena i vrednosti kao kama, malj, čekić, gvozdena šipka, glad, žeđ, studen, bolest i niz drugih evidentiranih postupaka mučenja prije usmrćenja. Sjetimo se samo „Bajera“, „Nasipa“, „Ekonomske grupe i sezonskih likvidacija“, Logora IIIC, „Ciganskog logora“. Autora mogu jedino shvatiti kao istomišljenika ustaške promidžbe o  „radnom“ logoru, koji je „dao“ „Nasip“, koji je „dao“ rezultate u Lonjskom polju, dakle dao korist hrvatskom gospodarstvu. To što je „RAD“ sa ostalim isto namjenskim činiocima imao za posljedicu preko 700.000 ugašenih života, ustaška „promidžba“ u svoje vrijeme nije spominjala. Međutim  autor pomenute knjige se sa „distance“ od šezdesetak godina bezrezervno uključuje u minimiziranje efekata i posledica navedenog reda namjenskih vrijednosti likvidacija, pa i „RADA“. Jest da je stanje rasprava  koje imamo, posao u kontinuitetu, ali ovo sa „distance“ je PONOVNI ZLOČIN NAD ŽRTVOM. Kako vidimo u svemu nema srama ni etike a kamoli pokajanja. Još je jedino  ostao po strani i nespomenut „Magnissimum Crimen“ svih ataka NA ISTINU O HRVATSKOM GENOCIDU u Sistemu logora Jasenovac, a i na njega su spremni indoktrinirani, dobro plaćeni i bez srama i intelektualnog poštenja, već etablirani hrvatski spisatelji i nazovimo istoričari.

Zgražam se nad tom mogućnošću a moram je reći: naći će se još neka spisateljska hulja, pa će napisati: ZATOČENICI U JASENOVAČKOM LOGORU BILI SU NE SAMO STIMULIRANI, NEGO I MOTIVIRANI ZA RAD KOJI SU OBAVLJALI. Nadam se da to neću doživjeti, no, sve do sada viđeno ne ide u prilog moje nade, osim mog krsnog lista. Po navodima raznih (kako reče onaj Italijan) intelektualnih pigmeja sa „distance“ o osnovnim karakteristikama Sistema logora Jasenovac, to je bilo nekakovo ograđeno mjesto gde se moglo (nije važno kako) smjestiti oko tri tisuće ljudi. Kad se pojavio višak, a to se dešavalo često  i po nekoliko tisuća dnevno, (čitavi transporti marvenih vagona) onda se višak likvidirao efektnim kratkotrajnim postupcima (valjda nećemo reći klanjem! da se ćitatelj zgraža!) Nije važno sa „distance“ da li su se odmah  likvidirali svi pridošli ili je dio njih zamijenio neke od one tri tisuće koji su do tada radili pa su oni morali biti likvidirani. Važno je da su uglavnom tri tisuće radile, pa je to po tome bio radni logor. A onaj svakodnevni višak, nije imao mjesta i zato se svakodnevno moralo efektno rešavati to pitanje. Onda tako, usput  ispada da je to bio i logor smrti. Ovu međuzavisnost i značaj „viška“ u determinaciji „NAZIVA“ logora, ustaška „promidžba“ nije nikada objavila, ali je bila poznata INSTRUKCIJA svim odgovarajućim „nadleštvima“ u NDH (a posle i autoru pomenute knjige) da Sabirni logor Jasenovac može da primi neograničen broj nepoćudnih osoba, zatočenika.

Sa „distance“ pomenuti spisatelji prihvatili su tvrdnje, nalaze, dokumente i istraživanja komunističkog režima da su u Jasenovcu vršene masovne LIKVIDACIJE ljudi, žena, djece i starih osoba, ponekad čitavih porodica istovremeno. Ali, prihvatili su i potvrđuju iz vremena postojanja logora „Ustašku promidžbu“ da je Jasenovac bio RADNI LOGOR. Bez obzira na „distancu“, sve mi ovo ispada kao jedinstvo misli, koje malo, malo pa opet graniči sa djelom.

Izlazi iz svega da su nazovimo „neki“ uzeli sebi pravo da umjesto proživljenog života logoraša i njihove stravične smrti, koje su opisivali i opisali svjedoci fizički prisutni, mentalno prisebni i najčešće obrazovani, akademski građani, da oni napišu i u sadašnjem „ozračju“ sa „distance“ prikažu javnosti na svoj način zamišljenu i smišljenu sliku o Jasenovačkim dželatima – hrvatskim ustašama (hrvatskom vojskom kako se u Blajburgu zovu) i nevinim žrtvama – Srbima, Romima, Židovima i antifašistima. Zamislite, pa to je nečuvena drskost. Ti „neki“, kažem „neki“ jer nisu dostojni da ih spominjem među dostojnima koje oni ne samo da zanemaruju, nego ih i demantuju. Čujte vi dame i gospodo „neki“, dal, vi to sebi dozvoljavate da demantujete sjećanja preživjelih Jevreja, prvog grupnika grobara grupe „D“ Danona koji je  svakodnevno gledao stravu i užas klanja nad masovnim grobnicama, svjedočenja preživjelih koji kažu da je više od stotinu i dvadeset grobara svakodnevno jedva uspijevalo da pokopa i u Savu pobaca sve koji su toga dana bili zaklani, da demantujete svjedočenje preživjelog logoraša: neprekidna psihička i fizička tortura, neljudsko iživljavanje nad bolesnima i nemoćnima, ubijanje iz čiste zabave, vješanja i skupne likvidacije, bila su svakodnevna obilježja života u logoru, da ledina Limani prema Košutarici i Donja Gradina postaju od februara 1942. mjesta masovnih likvidacija na najbrutalniji način, klanjem ili zamlaćivanjem, da se ubija bez presuda, da dolaze kompozicije marvenih vagona koji su puni zatočenika, bez ikakovih službenih papira, kad preživjeli očevidac kaže: gledao sam rijeke Cigana, njihove žene i djecu kako su se svakog dana slijevale u Jasenovac. Dolazilisu na klanje. Da li demantujete dr Nikolu Nikolića tada lekara zatočenika, čovjeka  u ranim srednjim godinama, koji svjedoči o strahotama u logoru i posebno o likvidaciji djece u više navrata, uvijek na isti način:

„Učitelji su virili  šta će se dalje dogoditi sa djecom. Malo zatim opkolio ih je ustaški sat i počeo im žicom vezivati ruke iza leđa.Tada se zbio jedan od neopisivih i najpotresnijih događaja u logoru. Djeca su počela vrištati, vikati, dozivati učitelje, Boga, vraga, oca. Kroz tu užasnu viku, plač i vrisku čula se isto tako vika i psovke ustaša i šamaranje izbezumljene djece. Točno u 17 sati u sam sumrak 15. listopada 1942. sat je poveo djecu, već napol mrtvu od straha, prema Savi, na skelu za Gradinu. Povorka djece svezane žicom prošla je uz užasnu kuknjavu, zapomaganje, proklinjanje i psovanje kroz vrata logora, ostavivši šest dječjih leševa pred zapovjedništvom koje su brzo pokupili logoraški grobari“. Iz jednog takovog stroja mojih vršnjaka sa Bilogore, prije vezanja, izveo me jedan Jevrejin, Žiga ili Veza i odveo me na rad u sapunaru. Tako vi dakle, sa „distance“ i na svoj način o mrtvima, o nevinim žrtvama i umrlim svjedocima. Još, kako vidite živ, ostaje mi samo mogućnost da se  zgražam, ali nikome ne dozvoljavam da kaže da su  srpska muška djeca Bilogore bila rentabilna radna snaga NDH pa su zato odvedeni u navodno radni logor Jasenovac. Oni su tamo otpremljeni sa odraslim muškarcima u marvenim vagonima, toliko krcatim da se nije moglo ni čučnuti, a kamoli sjesti. Vode ni hrane nismo dobili od utorka do petka a vrata vagona se nisu otvarala. Pošto su mrtvi, neko si može dozvoliti, da i to sramno demantuje. No, pošto sam živi svjedok i još živ, moram vam reći: Muškarci sa Bilogore i Grubišnog Polja i onih semdeset i pet dječaka, među kojima i ja, oktobra 1942.godine, otjerani su u logor Jasenovac zato što su Srbi i da tamo budu ubijeni.“

A sad, da naglašeno istaknem još jednu opštepoznatu istinu: žrtve su ubijane masovno, neprekidno, nisu bile dostojne ni da im ime zapišu. Tako se ni do danas ne zna niti broj usmrćenih, niti njihova imena. Isti je slučaj sa Sistemom logora Jadovno i inim masovnim stratištima. I sad slijedi nezapamćena i besprimjerna drskost. Potomci generacije Hrvata koji su to učinili Srbima, Jevrejima, Romima, pa i antifašistima, traže od potomaka žrtava da im dadu tačan broj i popis žrtava! Inače ne priznaju svoje djelo, jer kao za njega nema znanstvene osnove i dokaza! Da čovjeku mozak stane. Ako je i od Hrvata, previše je! Međutim, kako postoji i strana za odbranu istine o žrtvama, a koja je prihvatila ovu groznu podvalu i igru nepoznatim brojevima, valja se i tu zgražati. Žrtve šute, ali živi imaju moralnu obavezu, da neodložno provjere, koji su to visoko pozicionirani umovi učinili, dozvolili i danas se na taj način jalovo prepucavaju, a da nisu ni pocrvenili. Zašto na stol nije stavljeno i za raspravu umjesto pomenutih podvala brojevima postavljeno jednostavno pitanje: ZAŠTO STE NAM TO UČINILI? A što se tiče „znanstvenih“ dokaza, kakovi su to koji mogu negirati nebrojene leševe jasenovačke klaonice koje su po svojim obalama izbacile vode Save i Dunava sve do Crnog mora. Ili istinu koja leži pod zemljom mnogokilomatarskog čitavog prostora bivšeg Sistema logora JASENOVAC, LOGORA SMRTI, ne radnog logora. Neka podatke o broju žrtava i njihova imena, dadu potomci dželata. Kako su ih uspjeli poklati i  na najmonstruoznije načine oduzeti im život,a nisu ih uspjeli niti prebrojiti niti popisati. Ako to niste u stanju, onda budite bar toliko korektni, a ne manje i pristojni, ne tražite to od nas! Hvala.

Korištena literatura

  1. Milko Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1945.
  2. Dušan Babič, Zločini ustaša, Polet pres, Novi Sad,200
  3. Miloš Jevtić, Reka smisla Momčila Krkovića, Partenon Beogradska knjiga 2010.
  4. Nataša Mataušić, Jasenovac 1941-1945. logor smrti i radni logor, Spomen popdručje Jasenovac 2003.
  5. Srboljub Živanović, Jasenovac, Srpska knjiga 2008.
  6. Đuro Zatezalo, Radio sam svoj seljački i kovački posao, Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, Zagreb 2005.
  7. Grupa autora,10 odgovora Stjepanu Mesiću, Jagodina, Gambit 2007.
  8. Milan Bastašić, Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991.Udruženje logoraša Drugog svjetskog rata i Menadžer d.o.o. Banja Luka 2009.
  9. Mile Dakić, Bol u prsima, Beograd, Vedes 2010.
  10. Savo Štrbac, Hronika prognanih Krajišnika, Grafid Banja Luka 2010.
  11. Salamon Jazbec, Magnissimum Crimen, Margelov institut Zagreb 2008.
  12. Dveri srpske, godina XII,broj 46 2/2010. Beograd.
  13. Bogdan Petković, Sto trideset pet dana u logou Jasenovac, Udruženje logoraša Drugog svjetskog rata i njihovih potomaka Banja Luka 2008.
  14. Milan Bulajić, Jasenovac – ustaški logor smrti, “Srpski mit“, Muzej žrtava genocida,Beograd 1999..
  15. Huber Čedomil, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, Jasenovac 1977.
  16. Josip Jurčević , Nastanak jasenovačkog mita, Zagreb 1998.
  17. Peršen Mirko, Ustaški logori, „Stvarnost“ Zagreb 1966.
  18. Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, NIŠP „Oslobođenje“Sarajevo 1975.
  19. Nikola Nikolić, Kozaračka djeca, Jasenovački logor, „Stvarnost“ Zagreb 1980.
  20. Miloš Bjelovitić, Ilija Jarić, Gudovac 1941 – da se nezaboravi,Matica srpska Republike Srpske 2002.
  21.  Duško Tomić, Putevima smrti kozuarske djece,Nacionalni park Kozara 1990.
  22.  Dragoje Lukić, Rat i djeca Kozare, treće izmenjeno i dopunjeno izdanje, Književne novine Beograd 1990.
  23.  Đorđe Đurić, Evropom između žica, Biblioteka „Poruke“, knjiga 4, Spomen područje Jasenovac 1974.
  24. Dušan Bursać, Anđeli u paklu
  25.  Rade Milosavljević, Dečiji ustaški koncentracioni logor Jastrebarsko, Gambit Jagodina 2009.
  26.  Ilija Jakovljević, Konclogor na Savi, Konzor, Zagreb 1999.

izvor: stanjestvari.com

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here