Čuvari Krsta lovćenskog

Podelite:

Srbi svetitelji i oni iz roda našega koji Gospodu od pamtivjeka ugodiše za tren zadrhtaše. Kud sa Krstom sa srpskog Ararata? No ipak, bi to Božje dopuštenje kao dokaz da ono što Srbi za vječnost imaju stanuje u srcu i u riječi. Ali ne u srcima svih i ne u svačijoj riječi.

Zato je valjalo naći ko bi vojsku u takvoj borbi vodio. Baš tada negdje početkom sedamdesetih, prije nego je Lovćen pao, javio se Njegošu glasnik odozdo, kako bi drugo do pjesmom. Jedan od velmoža pesništva srpskog prenio mu je jasnu poruku :

,,A ima u nama mesta gde bi stalo

I sve što će pasti da bi iz nas sjalo

Kad s vrha tvog groba prvi kamen sruše

On će u dubinu sići naše duše.“

Tada posta očevidno da je pesnička bratija odlučila da bude vojska Njegoševa. Da zidaju bedem jeziku srpskome od kamenja koje sa vrha Lovćena silazi u dubine njihovih duša. I svaki po jedan kamen primi i ugradi ga u taj bedem . Samo se dugo nije znalo u dubinu čije duše je sišao onaj Krst sa Lovćena.

Vele neki pesnici koji tu nisu ni bili, ali to za njih i nije bitno svojstvo da bi se zvali svjedocima, da su dok je još krvario Lovćen i dok su u paganski zatvor pritvarane mošti Vladičine, iza jednog oblačka više Njeguša, čuli razgovor za koji tvrde da su ga vodili Vladika Rade i Sveti Sava. Kažu da je Vladika, zadržavši izgleda i gore prijeku katunsku sjeku, zapeo bio da siđe dolje i da pita Crnogorce i druge Srbe šta mu to od groba čine, u šta li mu mošti okivaju, sa čime će izać pred Miloša kad sa Crkvom neće i kud im je zavjet prađedovski?

Sveti Sava ipak malo blaži i smireniji, kaza da ne treba trčati i da zna i sami Vladika da se dolje vratiti ne može. No mu reče nek upre prstom na onoga ko bi sa tim Krstom zemljom srpskom hodio. Baš tada negdje sjedješe u porti Ćelija kraj Valjeva za guvnom monaha Justina dva čovjeka – mladi pesnik Matija i mladi monah Amfilohije. Bilo je tu i drugih ali za našu priču bitna su ova dvojica. Na iznenađenje Svetog Save, Njegoš prst pruži put mladoga pesnika.

-Već je pesnik. –reče Sveti Sava.

-Ne kakav će od sad biti.

-Čiji je on?- upita.

– Vukov i po ocu i po jeziku.

– A da nije mali.

– Nije on više mali.

-Ćeraju ga.

-Ćeraće se i on.

– Nije monah. – reče na samom kraju Sveti Sava kao poslednji pokušaj da pokoleba Njegoša.

Tad Vladika Rade, mudar kao što jeste, svjestan da  Bećkovića ne bi mogao obući u crnu rizu, pruži i drugi prst na mladog monaha Radovića.

-Nek podjele teret.

-Nek podjele – aminova Sveti Sava.

I tako dva pričesnika tijela i krvi Hristove iz Justinovog putira ćelijskog primiše u dubine svoje duše onaj Krst sa vrha Lovćena. I kad god su se ukrstili po jednu su Crkvu Bogu prinijeli i po jedan Krst uzvisili nad srpskom zemljom. A Matija se zacari na prestolu pesništva srpskog.

Opasan jevanđelskim imenom, mač jezika srpskog prislonio je na grm vatreni koji je sa Mojsijem govorio i ni do danas ga u korice nije vratio – vitez , čuvar zavjeta Njegoševa – Matija. Sačuvao je tim mačem sve što nam je bilo napadnuto a najviše Crnu Goru. Krčio njime i još krči put ka nebesima. Poput  svakog viteza, grešan kao čovjek, ali neustrašiv i nepokolebljiv kao ratnik Božiji.

Sve uz pomoć Boga i molitve,  brižne i očinske, onog mladog monaha sa kojim posjećivaše Justina a koji sad sjedi na tronu cetinjskih vladika. Nije mali teret bit Njegoš i Njegošev kad su ga ova dva biranika morala zajedno ponijeti.

Vele pesnici, koji tu nikada nisu ni bili, ali to i nije bitno svojstvo da bi se zvali svjedocima, da iza jednog oblačka iznad Njeguša često možemo čuti kako Vladika Rade i Sveti Sava razgovaraju o tome kako su im obojici dolje na zemlji kojom su hodili, mošti preturali, pritvarali i palili. Kako su na vračarskoj lomači palili i cetinjskim pijukom udarali žilu kucavicu srpskog naroda ne bi li prestao i nestao. I kako ti koji to rade nit su znali niti će ikad znati da ono što Srbi za vječnost imaju stanuje u srcu i u riječi. Ali ne u svačijem srcu i ne u svačijoj riječi. Jer nisu svi Matija i Amfilohije.

Tekst je preuzet sa bloga

markokovacevicblog.wordpress.com

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here