Dani sjećanja na srpske junake i dobrovoljce – Berane 2017

Podelite:

Srpska narodna odbrana Vasojevića i Limske doline (Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912-1918, njihovih potomaka i poštovalaca Berane, Udruženje srpskih književnika u otadžbini i rasijanju Andrijevica i Srpsko istorijsko-kulturno društvo “Nikola Vasojević“ Berane.) Svake godine  organizuju tradicionalnu manifestaciju „Dani sjećanja na srpske junake i dobrovoljce – Berane 2017″

Ove 2017. godine  navršava se 200 godina od ubistva Karađorđa Petrovića, Vožda Prvog srpskog ustanaka,  170 godina od  štampanja “Gorskog vijenca“ remekdjela Petra II Petrovića Njegoša i 100 godina od prevoda “Gorskog vijenca“ sa srpskog na francuski jezik koji je  učinila naša Beranka Divna Veković.

Program manifestacije je sledeći:

9.10.2017. (Ponedeljak)

15 časova – Posjeta spomenika kralju Aleksandru I Karađorđeviću (1888–1934) u Tifranskoj klisuri kod Donjeg Zaostra, na starom putu Berane – Bijelo Polje (11 godina od obnove spomenika i 84 godine od pogibije kralja Aleksandra u Marselju). Istorijski čas: “VASOJEVIĆI I KARAĐORĐEVIĆI “. Govore Goran Kiković i Miličko Trifunović.

14.10.2017.(Subota)

18 časova – Sala Centra za kulturu- Berane

“Veče istorije, tradicije, gusala i sjećanja na naše pretke“, i predstavljanje 34. broja  časopisa “Glas Holmije“ iz Berana.

učestvuju:

mr Slobodan Čurović, profesor srpskog jezika iz Podgorice,

Goran Kiković, profesor istorije,

Branislav Otašević, književnik,

Branko Savić, predsjednik Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918., njihovih potomaka i poštovalaca iz Vojvoda Stepe-Vojvodina-Srbija,

Miličko Trifunović, predsjednik Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918., njihovih potomaka i poštovalaca iz Berana,

pjesnici: Darko Jovović, Mane Cimbaljević, Vulko Šćekić i David Lalić,

guslari: Vujadin Dobrašinović, Borivoje Deletić, Marko Novović , Slobodan Savić, Stefan i Siniša Petrić.

KUD “Kolo“-Berane.

Voditelj programa: Jelena Božović, profesorica srpskog jezika

15.10.2017. (Nedelja)

11 časova – Posjeta spomen obilježju komitskom vojvodi Petru Petroviću Azancu (1880-1917) u Azanama u Bihoru.

Govori: Goran Kiković, istoričar, pjesnici i guslari

13 časova – Posjeta Spomenicima na Polici kod Crkve Svete Trojice.

Govori: Miličko Trifunović, predsjednik Udruženja Berane, pjesnici i guslari.

Sto sedamdeset godina od štampanja “Gorskog vijenca“

Kako je ovom prilikom rekao profesor istorije Goran Kiković:

“Tačno prije 170 godina, februara 1947. u Beču, u štampariji jermenskog Manastira Mehitarista objavljeno je Njegoševo remek djelo “Gorski vijenac“.

“Gorski vijenac“ (naslov prvog izdanja  “Gorskıй vıenacъ“) je refleksivno-herojska poema u obliku narodne drame Petra II Petrovića Njegoša, nastala u doba srpskog romantizma. Djelo je objavljeno u Beču 1847. godine na srpskom narodnom jeziku i svojom pojavom predstavljalo je veliki doprinos pobjedi Vukove borbe za novi književni jezik. Tema “Gorskog vijenca“ je istraga, odnosno istrijebljenje poturica. Djelo je napisano poslije poeme “Luča mikrokozma“ (1845), a prije poeme “Lažni car Šćepan Mali“(1847, objavljene 1851).

Njegoš je, u “Gorskom vijencu“, ispleo čitavu crnogorsku istoriju, opjevao najvažnije događaje iz prošlosti, od vremena Nemanjićâ do početka 18. v. naslikao svakodnevni crnogorski život, njihove praznike i skupove, dao narodne običaje, vjerovanja i shvatanja, prikazao susjedne narode, Turke i Mlečane. U stvari, u “Gorskom vijencu“, u njegovih 2819 stihova (deseteraca, izuzev jedne umetnute pjesme u devetercu i jedne tužbalice u dvanaestercu), našla su mjesto tri svijeta, tri civilizacije, koje su se dodirivale i preplitale na crnogorskom tlu. Prva je crnogorska herojsko-patrijarhalna civilizacija, čiji je najviši izraz klasična Crna Gora. Druga, turska orijentalno-islamska civilizacija, i treća, zapadnoevropska civilizacija, koju oličavaju Mlečani. Toj otvorenosti prema drugim narodima i kulturama, kojoj nije stala na put ni činjenica što su ti narodi bili iskonski neprijatelji Crne Gore, treba dodati i drugu otvorenost spjeva, otvorenost prema prirodi i kosmosu. Ona dobija različite oblike, od folklornih posmatranja nebeskih prilika, preko makrokosmičkih vizija vladike Danila, do razmišljanja igumana Stefana o kosmičkom poretku, u kojima se hrišćanska tradicija dodiruje s modernim prirodnonaučnim predstavama.

U vrijeme kada je Njegoš pisao “Gorski vijenac“, Turska je nastojala da slomi svaki mogući otpor u Crnoj Gori, plašeći se novih talasa pobuna. Od svojih tajnih agenata Porta je bila dobro obaviještena o Njegoševim vezama sa Beogradom i poljskom emigracijom. Iste godine, javio se još jedan problem: godina je bila nerodna. Njive ni sjemena nisu donijelenarod je cio bez žita; ovo je gore nego kuga, piše Njegoš. U zemlji je harala glad, po selima su se javljali odmetnici, na granici prema Skadru Turci su poklanjali hranu, konje i oružje svakom ko bi htio da im priđe. Do Njegoševih ruku bilo je došlo desetak turskih barjaka namijenjenih pobunjenicima u plemenu Kuči.

Spoljni udari izazivali su snažan odjek u pjesniku. U njegovom duhu jedan za drugim iskrsavali su likovi junaka: Mićunović, Batrić, Mandušić, Martinovići, Đuraškovići, Raslapčević, Tomanović i zajedno s vladikom Danilom, igumanom Stefanom i sestrom Batrićevom, sami se pleli u vijenac slobode i otpora, koji je pjesnik posvetio Karađorđu Petroviću, u stvari, samom ustanku. Mada je radnju “Gorskog vijenca“ prenio u prošlost, Njegoš je u djelo upjevao i neke pojave iz svog vremena. U Selim-paši prepoznaju se crte savremenih turskih paša, a u Mićunovićevoj mržnji prema izdajnicima ista ona mržnja koju Njegoš osjeća prema izdajnicima Crne Gore 1846. u epskoj pjesmi “Kula Đurišića“ i satiri “Orao i svinja ili naša braća podmićena od Turaka“. Sve je u Njegoševom djelu u znaku osude 1846: mržnja Njegoševih junaka prema poturčenjacima, kletva serdara Vukote, kolo o Milošu i Kosovu. Samo je ova mržnja prenijeta u prošlost, data u poetskoj viziji crnogorske istorije početkom 18. vijeka. Građu za svoju viziju Njegoš je najviše crpio iz same istorije. Vladika Danilo i neki junaci djela istorijske su ličnosti s početka 18. vijeka. Serdar Vuk Mićunović, slavan po svom junaštvu prilikom opsade Bara, primao je od Mletačke republike mjesečnu platu od pet forinata i 40 funti dvopeka. Vojvoda Draško, spaija Draško Popović ot Oz(rini)ća — kako stoji na njegovom pečatu — i Vukota Mrvaljević takođe. Vuk Raslapčević, Janko i Bogdan Đurašković, knez Rade, serdar Vukota i Tomaš Martinović pominju se u istorijskim dokumentima. Zaharije Orfelin, srpski pisac i istoričar s kraja 18. vijeka, koji je piscu “Gorskog vijenca“ dao i druge podsticaje, bilježi i boj kod Ostroga u doba vladike Danila, kada su pod komandom Mandušića i Rogana, Crnogorci tako potukli Turke da su jedva mog bjegstvom spasisja. U jednom zapisu iz Danilovog doba takođe se nalazi da je kuća Medovića na Cetinju odlukom narodne skupštine razorena 1704., a Medovići izgonjeni. I za nekog igumana Stefana zna se, da je živio sredinom 18. vijeka.

I crnogorsko narodno predanje čuvalo je uspomenu na mnoge junake i događaje opevjane u “Gorskom vijencu“. Draško, Batrićeva smrt, Pecirepovo četovanje, Mandušićeva ljubav prema oružju, sama istraga poturica — sve se to nalazi u narodnim epskim pjesmama koje je Njegoš godinu dana ranije unio u “Ogledalo srpsko“. U spjevu Njegoš se nije držao samo predanja o događajima s početka 18. vijeka. Njegovi junaci išli su u mislima i dublje u istoriju. U kolima, služeći se narodom kao medijumom, pjesnik se vraćao u daleku prošlost. Kao i drugi romantičari, ni on istoriju nije slikao onakvom kakva je bila, već onakvom kakva je živjela u njegovom duhu. U mašti je mijenjao likove, događaje i činjenice i pretakao ih u slike koje su odgovarale njegovoj viziji narodne borbe protiv Turaka četrdesetih godina 18. vijeka. Po istoriji, obračun s poturicama u Crnoj Gori tekao je više godina. Na početku 18. vijeka pojedina crnogorska plemena trijebila su, odnosno izgonila poturčenjake iz svoje sredine. U “Gorskom vijencu“ događaji su drugačije prikazani: Njegoš je spontanom istorijskom procesu dao mitski oblik istrage. U pjesnikovoj viziji istraga je početak borbe za oslobođenje od Turaka, upravo prethodnica Prvog srpskog ustanka od 1804. I sama posveta djela heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome koji cilju dospje velikome, simbolično povezuje ova dva događaja. “Gorski vijenac“ je, kako se i u naslovu kaže “istoričesko sobitie“, jer je utemeljeno istorijskim činjenicama i u njemu nije ništa izmišljeno, kako tvrde savremeni tumači poput nekakvog profesora Novaka Kilibarde. Njegoša i njegovo najpoznatije djelo ovih dana i godina napadaju i neuki čitači prošlosti, poput izvjesnog Muhovića, koji Njegoša smatraju “krvnikom Bošnjaka“ što nije tačno, jer u doba Njegoševo nije bilo Bošnjaka, već vjekovnih okupatora Turaka Osmanlija i njihovih domaćih izroda (poturica), koji su se radije okretali Turcima negoli učešću u svetoj borbi za oslobođenje Crnogoraca od okupatora, što je u narodu primano kao “izdaja svojih“ pa je prezir i gnjev prema njima, s pravom, bio izrazito jači od prirodne mržnje prema zavojevaču.  Tu istorijsku istinu ničija izjava ili pisanija, uostalom redovno nekvalifikovanih i nedobronamjernih “savremenih tumača“ ne može osporiti. “Gorski vijenac“- srpsku bibliju svi Srbi moraju znati napamet. Slava Njegošu i “Gorskom vijencu“! -ističe  predsjednik Organizacionog odbora ove manifestacije Goran Kiković

 

 

in4s

 

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here