Dejan Mačković: Odluka Fanara izazvaće nasilje u Ukrajini!

Podelite:

Jedna legenda pripovjeda kako su monasi po smrti jednog uglednog igumana u njegovoj monaškoj ćeliji pronašli kompletno episkopsko odjejanje, sve s mitrom i drugim nakitom, a povrh tih odeždi, napisanu pristupnu episkopsku besjedu koja je počinjala s riječima: „Ovome se nisam nadao…“

Tako otprilike izgleda i reakcija crkvene javnosti na vijest da je vaseljenski patrijarh Vartolomej, s njemu odanim Sinodom, odlučio da pređe Rubikon i pocijepa naš mali, do sada mirni i pomalo dosadni pravoslavni kosmos. Primanjem i prihvatanjem obe (donedavno međusobno neprijateljske) verzije raskolničke ukrajinske jerarhije, te budućim planovima o davanju autokefalije njihovoj ujedinjenoj parasinagogi, skupljenoj s koca i konopca, patrijarh Vartolomej, čvrsto ubijeđen da ima papske prerogative, izazvao je neviđenu krizu i naširoko otvorio vrata raskolu.

Međutim, iako gotovo svi pravoslavni komentari na krize počinju riječima da je kriza zapravo dobra stvar jer „krisis“ na grčkom znači sud o nečemu, suđenje na osnovu kog resetujemo prioritete i prosuđujemo šta nam je zaista važno i bitno, a šta ne, ovaj put kriza ne samo da nije dobra, nego je tragična. Ona će definitivno izazvati nasilje, krvoproliće i smrt mnogih. U tom smislu, zloslutni poziv Fanarskog Sinoda da se uzdrži od nasilja i preuzimanja hramova je klasično pilatovsko pranje ruku pred ruljom jer su neobanderističke (ukrajinska verzija ustaštva) horde i čete ionako već duže vrijeme napadale pravoslavne vjernike, sveštenstvo i hramove.

Gotovo čitav milenijum oštrina pravoslavne kritike papstva bila je usmjerena ka papskom jurisdikcijskom primatu i činjenici da je papstvo prije svega država. Nasurpot tome, nuđena je pravoslavna teorija sabornosti prema kojoj „Patrijarh ne radi ništa bez Sabora, a Sabor ne radi ništa bez saglasnosti Patrijarha“ (prema 34. apostolskom pravilu), a koja nije nikada izdržala sud istorije. Naime, već od doba kada je u Siriji pisana kanonska zbirka, nama poznata kao Apostolska pravila, Crkva je bila u zagrljaju države, a potom i otvoreno ušla u postelju s njom. Posljedično, sve crkvene odluke, sabornost i jednoglasnost, uvijek su sprovođene s državnom vojskom i policijom. Crkvena uprava, nažalost, nikada nije mnogo marila da li je to bila Konstantinova vojska koja je u krvi ugušila Donatov raskol, ili pak policija koja je tukla monofizite koji nisu htjeli da se pričešćuju kod pravoslavnih episkopa, ili turski askeri koji su na kamilama iznijeli 9 tovara zlata i dragocjenosti iz Pećke Patrijaršije 1766. godine. Saborskim ocima je bitno samo da su odluke Sabora i Patrijaraha ispoštovane.

Na jednak način, ni patrijarh Vartolomej ne brine mnogo o tome koliko će djece ostati bez roditelja, i ko će se vratiti kući razbijene glave,ili pak koja će naoružana grupa da realizuje puškama i silom njegovo „pravo“ da daje i oduzima autokefalije kome hoće i poništava odluke „nižih“ instanci – crkava. Da nisu tragične, fanarske papske pretenzije bi bile komične. Vaseljenski patrijarh ne može da shvati da nikada ne može biti pravoslavni papa ne samo jer mu istorija, brojnost, ugled i moć to ne dozvoljavaju, nego prvenstveno jer je rimokatolička realnost daleko od naše pravoslavne.

Papstvo je sistem koji je vijekovima razrađivan, i koji se istovremeno borio sa spoljašnjim neprijateljima, ali i s brojnim unutrašnjim slabostima: nepotizmom, korupcijom, grupašenjima, nacionalizmom, ekonomskim zloupotrebama itd, sve dok nije postepeno došao u današnji funkcionalni oblik, kazneno-pravno jasno definisan, u kome Crkva može da živi i napreduje. U tom smislu, svaki eventualni pravoslavni Papa, kome bi uzor bio rimski Papa, bi bio potpuni promašaj i katastrofa, te poslednji ekser u kovčegu istorijskih Pravoslavnih crkva jer nismo niti duhovno niti sistemski, a posebno ne kadrovski, spremni za takav vid crkvene organizacije.

Pravoslavna crkva nije u stanju da se nosi sa problemima koje stvaraju lokalni episkopi, a koji se ponašaju kao pape, upravo zbog navedenih nedostataka i unutrašnje kontrole i revizije, a kamoli da imamo vaseljenskog papu. Međutim, kad bismo već jednog dana i morali da imamo pravoslavnog papu, onda to svakako ne samo da ne bi bio g. Vartolomej, nego ni bilo koji carigradski patrijarh, bez obzira šta se fanariotima pričinjava da kanoni to govore. Pravoslavni papa bi morao da iza sebe ima pravoslavnu državu, baš kao što i rimski papa ima iza sebe Državu Najsvetijeg prestola Rima – kolokvijano nazvanu Vatikan.

Upravo zbog ovog zlosretnog braka države i Istočne crkve, od koga se Zapadna crkva spasila na svoj način, mi pravoslani nismo mogli da razvijemo papstvo, u bilo kom obliku. Zato smo, nakon istovremene propasti tri imperije (Ruske, Osmanske i Austrijske), bili u potpunom rasulu i slobodnom padu tokom stotinu godina, da bismo ovih dana dotaknuli dno i konačno pali u raskol. Prvo, skoro stotinu godina nismo mogli da sazovemo Sabor. Potom su Carigrađani organizovali običnu patrijaršijsku konferenciju u seoskoj sali za priredbe đačkog doma na Kritu, na kojoj episkopi nisu mogli ni da govore, a kojoj je kao smokvin list koji prikriva sramotu dat naziv „Sabor“.

Povrh svega, nakon tog i takvog „Sabora“, na kome nismo smjeli da dotaknemo ni jedno bitno pitanje, poput recimo autokefalije, rasuli smo se u paramparčad i to krivicom Carigrada. Ovim smo dokazali sami sebi i svoj vaseljeni da je zbog istorijskih okolnosti našeg crkvenog razvoja i ustrojstva pravoslavni crkveni poredak i sabornost nemoguće održati bez konkretne podrške državne vlasti. Sada je svima jasnije, a posebno teolozima, zašto je Vatikan morao da bude država, ili zašto papa ima nadjurisdikcijiski primat. Osim ovoga, iz grčkog ponašanja jasnije nam je i kako je izgledao raskol 1054. godine.

Trenutno jedini realan izlaz iz krize jeste novi Svepravoslavni sabor, koji bi ne samo poništio poslednje odluke Carigradske crkve, nego se i jasno izjasnio o privilegijama i pravima na koje se poziva Fanar, o kojima niko 1000 godina nikad ništa nije čuo, niti su ikada korišćene. No, sve i da jesu postojale, a nisu, sad je prilika da budu poništene, jednako kako je na Fanaru „povučena“ odluka iz 1686. o jurisdikcijskom davanju Kijevske mitropolije Moskovskom patrijarhu – „jer su tad bile druge okolnosti i jer je po ikonomiji“. Novi Sabor bi morao da se pozabavi tabu temama – autokefalije, prava suđenja i revizija odluka, diptiha itd.

Osim toga, najvažnija odluka bi morala da bude da se svrgne carigradski patrijarh Vartolomej jednako kako je, upravo na Vartolomejevu inicijativu, svrgnut jerusalmski patrijarh Irinej 2004. – zbog suštinski sličnih razloga, saradnje sa stranim službama protivno interesima Crkve Božije. S jedne strane, ruska crkvena diplomatija je po svemu sudeći ostvarila podršku među brojnim pravoslavnim crkvama, te odluku o detronizaciji ne bi bilo nemoguće donijeti, no, ipak, s druge strane, sitaucija u odnosu na Jerusalimsku krizu iz 2004. je bitno drugačija jer za sada patrijarh Vartolomej uživa podršku svog Sabora arhijereja, dok Irinej to nije imao.

Ovde vrijedi napomenuti, da je upravo patrijarh Vartolomej poslednjih nekoliko godina, očigledno pripremajući se za raskol, sistematski kadrovskom politikom neutralisao i penzionisao sve episkope i mitropolite Carigradske patrijaršije koje je ocijenio kao nepouzdane, istovremeno dovodeći novu postavku sebi lojalnih ljudi. Tako su ili sami dali ostavke, ili su manje-više pod pritiskom penzionisani grčki mitropoliti u Britaniji, Švedskoj, Njemačkoj itd. Poslednje kadrovske promjene su bile upravo ljetos, pred sam početak krize, kada je smijenjen mitropolit Švajcarske Jeremija i kada su zategnuti odnosi sa američkim arhiepiskopom Dimitrijem, koji će ubrzo biti penzionisan i protiv svoje volje. Njegovu bogatu i prestižnu katedru Amerike najvjerovatnije da će dobije mitropolit francuski Emanuil, veliki prijatelj Evropske Komisije i drugih briselskih struktura, kao nagradu za uspješno manevrisanje ukrajinskom krizom. Toliko o poštovanju kanona i predanja od strane patrijarha Vartolomeja. (Srpska crkva je, takva kakva je, sa svih svojih hiljadu mana i problema, ipak bila toliko svjesna predanja i kanona, da je „problematične“ episkope penizionisala isključivo na njihov lični zahtjev.)

Dakle, upravo zbog ovog odnosa snaga u Carigradskom saboru arhijereja, iluzorno je očekivati bilo kakav glas razuma ili otpora iz fanarskih budžaka i sokaka, iako ni svi Carigrađani nisu nekakav monolitni blok po ovom pitanju, jednako kao ni srpski episkopi, ili ukrajinski arhijereji. U tom smislu, da bi odluka Svepravoslavnog sabora imala smisla i bila uspješna, ona bi trebalo da bude praćena podrškom prvenstveno državnih turskih vlasti, što nije nemoguće obezbjediti, ne samo iz Moskve, nego čak i iz Beograda. Nakon što napravi sličan problem u Makedoniji ili u Gruziji, kako je i najavio, politički krugovi koji sada podržavaju patrijarha Vartolomeja neće imati više koristi od njega, pa ga lako mogu pustiti niz vodu, kao što su to uradili već mnogo puta sa starim i beskorisnim slugama.

U svakom slučaju, Svepravoslavni sabor koji bi brzo donio konkretne odluke je jedino moguće rješenje. Srpska pravoslavna crkva bi trebalo da bude inicijator sazivanja ovog Sabora, prvenstveno zbog svojih interesa jer ako se ovaj problem razvuče po američkom recetu na dugotrajni zamrznuti konflikt jednakih frustracija, u kome će se dve strane decenijama krviti i iscrpljivati, kakav već postoji na Kipru, Izraleu, Dejtonu, Iraku, Libiji itd, nije nerealno da očekujemo da će uskoro srpski monasi brane naše manastire od pripadnika Kosovske, Crnogorske ili Bosanske pravoslavne crkve, pri čemu će nam stanje Crkve u Makedoniji biti poslednja u nizu briga.

U takvim prilikama nije paranoično niti nemoguće zamisliti da naš samoproglašeni psevdopapa iz Istanbula Eparhiju raško-prizrensku izdvoji i dodijeli autokefalnoj Crkvi u „Sjevernoj“ Makedoniji, ili Albanskoj Arhiepiskopiji, jer se zbog boljih političkih odnosa s Albancima te pomjesne crkve mogu efikasnije brinuti o pravoslavnim crkvama i vjernicima na teritoriji Kosova. Ovde ne treba zaboraviti ni velikodušnu ponudu predsjednice Hrvatske Kolinde izrečenu ljetos Vladimiru Putinu da se Rusima vrate pravoslavni hramovi u Hrvatskoj koje je napravila ruska imigracija nakon 1918, te druge kreativne ideje koje mogu da se izrode u političkim planovima i štabovima obavještajnih službi.

No, osim ovih praktičnih i političkih problema oko imovine i statusa koje bismo mogli da imamo u bliskoj budućnosti, ako patrijarh Vartolomej, kao samoproglašeni psevdopapa, nastavi da dijeli autokefalije svakom probisvijetu koji to od njega zatraži, daleko opasnija je eklisiološka relativizacija i ravnodušnost prema spasenju koja će da nastane kod hiljada vjernika kada se pred običnim čovjekom odjednom ponudi lepeza pravoslavnih crkava. Ne samo da će većina poštenog svijeta na ogorčene borbe oko hramova i imovne, odmahivati rukom i sa podsmijehom – „opet se popovi tuku oko novca!“ – nego će i novostvorene crkve raznoraznim egzibicijama i snishođenjima privlačiti vjernike u cilju svog omasovljenja. Tako će se tek malobrojni pitati gdje je zaista spasenje, a još manje će biti onih koji će sa sigurnošću moći da odgovore.

Može se pretpostaviti da će novostvorena Vartolomejska pravoslavna „crkva“ u Ukrajini vrlo brzo prihvatiti novi kalendar, biti proevropski orijentisana, izrazito nacionalistička, antiruski histerična, vjerovatno daleko popustljivija prema ljudskim slabostima u pitanjima morala i sklonija „briselskim“ vrijednostima itd, te kao takva privući najveći broj vjernika koji vjeri i Crkvi prilaze kao političkom pokretu, a ne lađi vječnog spasenja. Pripadnost nekoj od Ukrajinskih crkava biće uglavnom viđena kao pripadnost nekoj od političkih partija, dok će se učestvovanje i prisustvo obredima posmatrati i vrednovati kao glasanje na izborima.

U tom smislu, ovi potezi Fanara nisu dobro viđeni ni u Vatikanu, jer se procjenjuje da će značajan dio vjernika u novoformiranu nacionalističku jedinstvenu Ukrajinsku crkvu ući ne samo od Denisenkovih raskolnika i iz sadašnje kanonske Pravoslavne crkve, nego i značajnim dijelom iz Unijatske grkokatoličke crkve. Rimokatolička crkva je imala negativna iskustva sa nacionalno nabijenim crkvenim zajednicama nastalim u euforiji jer je na sličan način Unijatska crkva u Rumuniji izgubila gotovo polovinu vjernika nakon osnivanja nacionalne Rumunske pravoslavne patrijaršije 1925. godine.

U ovakvim okolnostima, Srpska i Ruska crkva nalaze u daleko nezavidnijem položaju nego bilo koja druga crkva jer se jedino naše kanonske teritorije ne nalaze u okviru jedne države, nego u nekoliko različitih i često neprijateljski raspoloženih država. U tom smislu, Srpska crkva ima poseban interes da se ovaj problem brzo i pozitivno riješi, da li sazivanjem Svepravoslavnog sabora ili pak pozivom patrijarhu Vartolomeju da se pokaje i odbaci zlo koje je stvorio, što je teoretski uvijek moguće. No, da li je i realno?

Što činiš, čini brzo – riječi su Gospodnje.

teologija.net

Podelite:

3 Komentari

  1. Cudo da Vuklasin Milcevic nije “sasekao” i ovaj tekst. Ucutali se darvinisti, kad se Crkva Bozija cepa oni neaju sta da kazu (Jevtic, Milicevic i dr.). Vidi se da Djogo prozivljava raskol bolno, ali ovi “anatomisti” sto hirurski rezu ljudima svaku rec, traze povlacenja disertacija i sl. nesto zacutali. Eeeee, motiko zlatna li si….

    • Uzgred, ratorika i teologija Milicevica je kao kad bi kuvarici koja 4o godina kuva pasulj u vojnickoj menzi pisao recept koji sadrzi: temperaturu vode, velicinu kockica na koje se sece slanina, debljina kolut(ov)a mrkve na koju se sece i u kom pravcu kazaljki na satu/suprotnom se mesa pasulj kutljacom….niposto zaboraviti i kako se srČe pasuljko prilikom probe slano-neslano. Sve narod u redu stoji….ocu reci, sve po milion pisama, poyiva, upita kako de se tim ljudim uputi pitanje da bi se dobio odgovor…bubatorska posla.

      • (onomad su jezike polomili o “velikoj sabornosti”….koliko je velika vidi se. Nesto Zizkulasova “teologija drugosti” pretvori odjedared u teologiju PRVOSTI)

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here