Haradinaj odlazi – Dolazi „sporazum“ o međusobnom priznanju; Anglosaksonci sami nikoga neće napasti – „Zavadi pa vladaj“

Podelite:

Haradinaj je podnio neopozivu ostavku na mjesto premijera tzv. Kosova. Odlazi čovjek
koji je dao pun doprinos u sprečavanju postizanja sporazuma između Beograda i
Prištine, A. Vučića H. Tačija koji bi sadržao i svojevrsno „međusobno priznanje“.
To sprečavanje ogledalo se u neformiranju Zajednice srpskih opština, a formiranju
tzv. Vojske Kosovo, uvođenjem ogromne takse (100%) na robu iz Srbije i kroz mnoge
druge primjere koji su ponižavali Srbiju. E, to nije mogao ni Predsjednik Vučić
izdržati iako je za „kompromis“.

Djeluje „logično“, jer u politici često nije kao što izgleda:
Da američka administracija, Vučić i Tači imaju postignut dogovor, treba ga samo
realizovati. Toj realizaciji na „Kosovo sa zvjezdicom“ legalna prepreka je bio
premijer privremenih institucija, Ramuš Haradinaj. Njegova snaga dolazi preko
preko nezvanične Njemačke i Francuske i to je složena i suptilna snaga koja
pokušava da se suprotstavi „rješenju“ i interesima Anglosaksonaca. Haradinaja
može zamijeniti poslušni premijer koji će ukinuti takse, „samo to“ i pregovori se
nastavljaju i dogovor uz američki diktat se postiže. Budući značaj Samoopredjeljenja
i njegovog predsjednik Kurtija, nije predmet interesovanja ovog teksta.

Prepreka tom „dogovoru“ u Srbiji je srpski narod u cjelini gledano (i Srbi u
Regionu), kao i SPC, koju pokušavaju na razne načine oslabiti, pa i slomiti, kako bi
pristala, dugoročno gledano, na samouništenje. Najveća prepreka im je srpski
narod, jer on ima legitimitet da pozove Rusiju da ga zaštiti, a ona ima suvereno
pravo da se odazove na poziv bratskog naroda, (taj poziv naroda može se izraziti na
nekoliko načina).

Srpski narod u ovom vremenu ne treba da se plaši bezobzirnosti Anglosaksonaca,
koja se ogledala i kroz NATO agresiju 1995, 1999. godine. Njihova sadašnja strategija ne podrazumijeva da oni sami napadnu bilo koga, već da politikom „zavadi pa vladaj“ ostvare svoje interese. Takva strategija im priliči iz dva uzročno
posljedična razloga. Odnos snaga u svijetu je primijenjen i njihova najveća slabost je
strah od smrti, a u ratu se gleda smrti u oči. Zato su im potrebni drugi. Na našem
prostoru to su: Albanci, Bošnjaci – Muslimani, Hrvati, Makedonci i oni Crnogorci
XX vijeka koji su u pokušaju da oblikuju novi identitet. Njima je namijenjena uloga da  ginu za tuđe interese. Druga anglosaksonska ideja vodilja „cilj opravdava sredstvo“, dovela je do mnogih terorističkih aktivnosti i razbuktala podjele i sukobe u arapskom svijetu.

Ni Kina neće biti pošteđena „benignog“ uticaja Anglosaksonaca.
Koliko su vješti u svom „benignom“ djelovanju vidi se i po veoma štetnim
posljedicama koje su izazvale nametnute sankcije Rusiji. Tu štetu ne trpi samo
Rusija, već u još većoj mjeri Evropske „slobodne“ države.

Na srpski narod „benigni“ uticaj sa katastrofalnim posljedicama i za narode na
Balkanu trebalo je da izazove usvajanje Engleskog prijedloga rezolucije u SB UN o
genocidu u Srebrenici, jer bi takva rezolucija bila nepremostiva prepreka u
postizanju istinskog dogovora između Srba i Bošnjaka, Pravoslavlja i Islama.
Bošnjaci bi, inspirisani rezolucijom, tražili ukidanje Republike Srpske –
„genocidne tvorevine“, što bi moglo dovesti i do novog sukoba. S obzirom da
Engleski prijedlog rezolucije nije usvojen u SBUN, oni nastavljaju sa takvom
politikom primoravajući bošnjačke i srpske političare da se nametne zakon o
zabrani negiranja tzv. genocida (bio je ratni zločin zbog kojeg je Haški sud donio
sramno malu kaznu Hrvatu Draženu Erdemoviću, koji je priznao da je učestvovao u
strijeljanju nekoliko stotina Bošnjaka. Zločin u Srebrenici je velika i sramna
zavjera protiv Srba i Bošnjaka).

Važno bi bilo da narodi na Balkanu „ne zabijaju glavu u pijesak“ i da sveobuhvatno
sagledaju „benigni“ uticaj Anglosaksonaca.
Ukoliko se budu prisiljavali srpski političari na priznanje bilo kakvog Kosova i
nastavi stvaranje Velike Albanije, Evropom i svijetom će odjeknuti poruka:
„Jugoslavija se razbila, a ostao je najveći problem – unutrašnje komunističke i
Brozove granice“. Tada će srpski narod istinski i sa dubokim smislom otvoriti
svoje, srpsko nacionalno pitanje na Balkanu i to neće biti poput Memoranduma
Jugoslovensko-srpske akademije nauka i umjetnosti, a neko će se prisjetiti i
Osimskog i Rimskog sporazuma.

Dane Čanković

Podelite:

1 komentar

  1. Pritisak na srbe radi se i preko “proslovenskih” država, npr Češka, gde postoji Praški institut za bezbednost (naravno obilato sponzorisan američkim podrivačkim sionističkim NED-om) koji je donio izveštaj o “pogubnom” (za sionističku imperiju) uticaju RF na “Zapadni Balkan” kako nazivaju ovo što je ostalo od bivše SFRJ (bez Zlobenie, i Ustaške Nezavisne): https://docs.wixstatic.com/ugd/2fb84c_bc8b98f3fc2a40508f4a9670518757a3.pdf?index=true

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here