Hrvatski istoričar Goran Šarić: Sedam razloga zašto se seoba Slovena u 7. veku nije dogodila

Podelite:
  1. Nema povijesnih zapisa suvremenika koji bi govorili o seobi.

Da se stvarno dogodila seoba tako masovnih razmjera, gdje nekoliko desetina tisuća vojnika i stotine tisuća civila zaposjedaju prostor od Alpa do Crnog Mora to bi bio jedinstven događaj u povijesti Evrope. Kroničari, povjesničari i putopisci onog vremena opisivali bi provalu mase ljudi na Balkan koji u strašnom genocidu brišu dotadašnje stanovnike Siska, Osijeka, Sremske Mitrovice i nebrojnih drugih gradova i sela. Međutim, ni jedan jedini autor iz perioda od pet stoljeća ne spominje nikakvo doseljavanje Slavena. Postoji preko 100 knjiga iz tog vremena samo na latinskom i ni jedna ne govori o doseljavanju. Od ukupno 54 povijesne knjige iz 5., 6., 7. i 8. stoljeća, njih tridesetak se bavi poviješću Evrope i ni u jednoj ne nalazimo ni jedno jedino slovo o masovnim seobama Slavena, ni o njihovim ratovima sa Ilirima, Tračanima i romaniziranim stanovnicima Dalmacije, Panonije, Mezije, Trakije ili Norika.

Zastupnici teze o doseljavanju Slavena na Balkan mogu spomenuti zapise koje govore o napadima Slavena na Solun ili Carigrad. Ali u tim zapisima Slaveni se ne nazivaju došljacima iz Zakarpatija, nego „našim slavenskim susjedima“. Ako su Soluncima Slaveni susjedi, onda sigurno ne žive u Ukrajini. Sama opsada nekog grada nije nikakav dokaz doseljavanja. 6.9. 1688. nakom mjesec dana opsade, Habsburška vojska je uz pomoć Srba pod vodstvom podvojvode Jovana Monasterlije oslobodila Beograd poslije 167 godina turske okupacije. Da li je to dokaz da su se Srbi 1688. godine doselili na Balkan?

2.Nema arheoloških dokaza seobe.

Ako su suvremenici iz nekog razloga prešutili tu veliku seobu, ona bi morala biti vidljiva u arheološkom zapisu. U Keniji je pronađen otisak stopala čovjeka star 1.5 milion godina, a na cijelom Balkanu ne postoji ni jedan jedini dokaz nekakvih masovnih bitaka Slavena i Ilira ili romanskih stanovnika Balkana iz 7. stoljeća, rušenja njihovih gradova, naseljavanja stotina tisuća ljudi iz Ukrajine u Bosnu ili Crnu Goru.

Salona (Solin pored današnjeg Splita) je u svoje najbolje vrijeme imala najmanje 60 000, a možda i više od 150 000 stanovnika. Da su Slaveni u 7. stoljeću zauzeli Dalmaciju, prvo bi osvojili Solin. Zastupnici teze o doseljavanju Slavena tvrde da su Slaveni razorili Solin 614. godine i da nakon toga u njemu više nikad nije obnavljan život, već se preživjelo stanovništvo razbježalo, a došljaci se nisu naselili. 1979. u istočnom djelu današnjeg Solina otkriven je depo brončanog novca. Među 51 komadom novca pronađen je i Heraklijev novac koji je kovan 630. i 631. godine, 15 godina nakon navodne propasti i napuštanja grada što nedvosmisleno ukazuje da se život u Solinu normalno odvijao tokom tog famoznog 7. stoljeća i da 614. nije bilo nikakvog slavenskog razorenja grada.

S druge strane, u Novoj Tabli kod Murske Sobote u Sloveniji pronađena je keramika praškog tipa kakvu nalazimo u Češkoj i Slovačkoj. Keramika je datirana u 5. i početak 6. stoljeća i nesumljivo je slavenska. Zastupnici teze o doseljavanju Slavena na Balkan u 7. stoljeću tvrde da su najprije Langobardi u proljeće 568. preko Julijskih Alpa provalili u Italiju, a onda su se za njima postepeno počeli dovlačiti i Slaveni. Međutim, najkasniji datum datiranja keramike iz Nove Table je 535. godina, 33 godine prije langobardskih osvajanja.

3.Nema narodnih predanja koja govore o seobi Slavena.

Svaki narod pamti događaje koji su obilježili njegovu prošlost. Koliko bi višemjesečno putovanje od 1500 kilometara, na kojem su nalazili na brojne prepreke, neprijateljski raspoložene narode, pljačkaše i nevremena ostavilo narodnih sjećanja, priča, legendi i poslovica? Kakvo bi čuđenje izazvali veliki gradovi i plavi Jadran, kako bi bile opjevane bitke između desetina tisuća Slavena i Ilira? U 6. stoljeću Justinijan I. Veliki obnovio je Rimsko carstvo i tokom svoje vladavine izgradio čitav sistem utvrda duž otoka i istočne obale Jadrana tzv. „limes maritimus“. Sa koliko bi ponosa Slaveni pričali o osvajanju svake od tih utvrda da su ih stvarno osvojili?

Ali ne samo da ne postoje nikakva narodna predanja o seobama iz Ukrajine i Poljske, o bitkama sa Ilirima i Romanima, nego upravo suprotno, postoje predanja o seobama Slavena sa Balkana prema Poljskoj, Češkoj i Rusiji. U narodu i danas živi sjećanje na Teutu, ilirsku kraljicu koju su Rimljani porazili 227. prije Krista, dakle skoro 900 godina prije navodnog dolaska Slavena na Balkan. Postoji izreka: „U cara Trajana kozje uši“. Postoje predanja o Dioklecijanu. Kako je narod zapamtio likove i događaje koji su se odigrali stoljećima prije nego što se navodno doselio na Balkan, a nije zapamtio ni jednog svog vojskovođu koji ih je vodio u navodna razaranja dalmatinskih gradova i osvajanja vojvođanskih ravnica i plodne Šumadije? Takav jedan vođa koji je Slavene doveo na Balkan i bio na njihovom čelu dok su pokoravali tolika prostranstva bio bi u svijesti naroda zapamćen kao mitski rodonačelnik i heroj. Narod bi do danas pamtio njega, a ne Teutu.

4.Nema atrpopoloških promjena kod stanovništva nakon 7. stoljeća.

Antropologija je znanstvena disciplina koja proučava čovjeka, njegovu kulturu i biologiju. Da se u 7. stoljeću stvarno doselila masa od nekoliko stotina tisuća došljaka koja je izbrisala ranije stanovnike Balkana, to bi se jednostavno moralo vidjeti u kulturi, običajima, vjerovanjima, anatomskim, fizičkim, psihičkim i karakterološkim osobinama stanovnika. Ne postoji ni jedan trag neke nove populacije u 7. i 8. stoljeću koja bi se po običajima, arhitekturi, fizičkom izgledu ili bilo čemu drugom razlikovala od starosjedioca. Npr. sredinom devedesetih se u naselju Viškovo pored Rijeke doselio velik broj Bosanaca. Njihove kuće se već na prvi pogled razlikuju od kuća čakavskih starosjedioca. Gdje je specifična gradnja kuća koju su Slaveni iz Poljske donjeli na Kosovo ili u Makedoniju?

Na kosturima stanovnika Balkana nakon 7. stoljeća morale bi se vidjeti bar neke razlike u odnosnu na kosture iz antičkog vremena, ali brojna istraživanja skeleta pokazala su da nikakvih razlika nema i da postoji neprekunit antropološki kontinuitet stanovnika Balkana od prapovijesti do dolaska Turaka, pa i kasnije. Mnogi antropolozi, domaći i strani zaključuju da je današnji dinarski tip muškarca „stari Ilir“ i da su dinarci kompaktna masa koja živi od Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Albanije pa sve do Grčke, a potječu od prastanovnika balkanskog poluotoka.

U opisima antičkih stanovnika Balkana prepoznajemo i današnje karakteristike stanovnika Hrvatske, Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Srbije, posebno dinarskih predjela. Brđansko ojkanje, herojska poezija, urođena borbenost, junaštvo i čestitost, ali i lukavstvo, a kod nekih i kriminogene sklonosti sve su to zajedničke karakteristike antičkih stanovnika Balkana i onih koji na ovim prostorima žive nakon 7. stoljeća. Da ne govorimo o garderobi kao što su opnaci, kape, haljine…

Dalmatinska konjica bila je udarna pesnica Rima, srpski Janjičari najjača snaga Osmanskog carstva, Cetinjska konjica elitna vojna jedinica Mletačke Republike, a Krajišnici najbolji vojnici Habsburške Monarhije. To se nikako ne uklapa u sliku navodnih kukavičkih Slavena koji su se na Balkan kao pomoćne trupe dovukli za repovima avarskih konja.

5.Nema jezičnih tragova jezika starosjedioca.

Ukoliko je domovina južnih Slavena bila iza Karpata, onda oni tamo nikad nisu vidjeli more, niti su imali velike gradove. To znači da bi od antičkih stanovnika Balkana svakako preuzeli riječi za one pojmove sa kojima se ranije nisu sretali, pa bi im riječi za pomorstvo, brodogradnju, morske životnije i urban način života svakako bile ilirske. Seoba Slavena nije bila invazija vanzemaljaca da počiste cijeli Balkan od bilo kakvih jezičnih tragova ilirskog jezika. Ostale bi barem neke populacije koje bi još uvijek u potpunosti ili djelomično pričale ilirskim jezikom, možda na teško dostupnim jadranskim otocima, negdje u brdima Crne Gore ili izoliranim šumskim djelovima Slovenije. Takve populacije niti postoje, niti su u prošlosti postojale.

Srbi nikad nisu vladali Turcima, pa današnji turski jezik ima između 100 i 1000 srbizama, od kojih su najpoznatiji „kralj“ i „božić“. Gdje su „ilirizmi“ u jeziku južnih Slavena? Danas je poznato svega par ilirskih riječi i sve su slavenske, riječ za piće od zobi – „zobaja“ ili riječ za kišu – „dažg“, odnosno dažd. Nepostojanje ilirskih riječi u današnjem hrvatskom ili srpskom jeziku ukazuje na to da antički stanovnici Balkana nisu pričali nekakvim fantomskim iščezlim jezikom, već arhaičnim slavenskim koji se u srednjem vijeku razvio u tzv. staroslavenski, odnosno hrvatsko-srpski.

6.Nema genetičkih dokaza za seobu u 7. stoljeću.

Između 40 i 60 posto stanovnika Poljske i Ukrajine nositelji su haplogrupa R1a. Kod Hrvata, Srba i Bošnjaka je ima do 20 posto (njen procenat raste prema sjeveru i zapadu). S druge strane na Balkanu dominira haplogrupa I2a, koju nosi oko 40 posto Srba, Hrvata i Bošnjaka, a u Hercegovini, Dalmaciji i djelu Crne gore je njen postotak još veći (kod Hrvata u Hercegovini i preko 80 posto). Da su preci današnjih Hrvata i Srba nekad živjeli u južnoj Poljskoj i zapadnoj Ukrajini, onda bi njihova genetska mapa bila vrlo slična stanovništvu koje tamo živi. Očekivali bi da oko 50 posto Hrvata i Srba nosi haplogurpu R1a, a 15 posto haplogurpu I2a. Situacija je upravo obratna. U Zakarpatiju na tri ili četiri stanovnika sa R1a haplogrupom, dolazi jedan sa I2a, a na Balkanu na tri stanovnika sa I2a dolazi jedan sa R1a.

Kako je to moguće objasniti? Seobom nikako. Jedino riješenje je da je epicentar i pradomovina dinarske haplogrupe I2a Balkan gdje je ona i danas najbrojnija, a da je R1a živjela na prostoru srednje i istočne Evrope. Još od vremena mlađeg kamenog doba, kultura Lepenskog Vira, Vinče i Vučedola, pa preko antike i srednjeg vijeka u Podunavlju je stalno dolazilo do mješanja tih populacija iz kojih su se u pradavna vremena razvili protoslaveni.

7.Masovna seoba tehnički nije bila moguća.

Prije svega, za seobu tolikih razmjera treba motiv. Koji je razlog mogao otjerati tolike ljude sa svojih ognjišta? Budući da u 7. stoljeću nema prekida života ljudi u Ukrajini i Poljskoj, to isključuje neku strašnu prirodnu katastrofu. Ako je motiv bila glad, odakle im tone hrane koje su im potrebne da putuju mjesecima i prevale 1500 kilometara do nove domovine, a onda još i prežive u njoj dok ne zasade neko sjeme i obrade zemlju koju su zaposjeli? Ako su u seobu krenuli radi napada nekog drugog naroda, kako vojska koja nije bila u stanju obraniti svoje kuće i domovinu može protutnjati kroz brojne zemlje, plemena i narode, na tom putu ratovati, a onda bez problema onako izmorena i desetkovana višemjesečnim putovanjima i ratovanjima osvojiti čitav Balkan sa stotinama utvrda i utvrđenih gradova?

Seobe tolikog broja ljudi ni danas nisu lako izvodive. U to vrijeme u srednjoj Evropi postoji neprolazna šuma Herkunija Silva ili Perkunija silva, Perunova šuma kroz koju nisu mogli putovati. Ako krenu standardnim putevima, naići će na pljačkaše i negostoljubive domicilne narode koji sigurno neće mirno gledati kako im goveda i druge životinje došljaka brste pašnjake. Kako će tolika masa preći velike rijeke, kako će se probiti kroz močvare? Logistika potrebna za seobu značila bi državnu organizaciju kakvu u srednjem vijeku nisu imale ni najmoćnije države i carstva.

Zaključak:

Nije sporno da su se ljudi od pamtivjeka na Balkan doseljavali i sa njega odlazili. Krajem posljednjeg ledenog doba seobe su tekle od Balkana prema Rusiji i Poljskoj. Posljednjih pet stoljeća prije Krista, stanovništvo se pod pritskom Kelta i Rimaljana selilo prema Ukrajini. Od 1. stoljeća dolazi do povratka stanovnika s druge strane Dunava na Balkan, posebno u 4. stoljeću. Seobe su sa većim ili manjim intezitetom trajale sve do 9. stoljeća. Početkom 18. stoljeća desetine tisuća Srba seli u Novorusiju, a početkom 20. stoljeća desetine tisuća bijelih Rusa dolaze u kraljevinu Jugoslaviju. Vesna Pešić je to najbolje objasnila:

“Postoji jedan skelet na lokalitetu Lepenski vir koji su arheolozi našli kraj ognjišta. Kao da je bio poslednji čuvar domaće vatre. Posle 10 000 godina njegovog sna, oni su ga probudili i suočili svet sa neupitnom istinom. Svetovi se dele i sele, ali se uvek vraćaju svom ognjištu. Stoga i seobe Slovena nisu ništa drugo do otiskivanja sa svog ognjišta pod pritiskom nasilja i ponovnog vraćanja ka esencijalnoj energiji opstanka.”

Goran Šarić

Patriot

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here