Kако Хрвати виде Вучићеву стратегију

Поделите:

Državni interesi Srbije zahtijevaju pragmatičnu, čak i dodvoričku, politiku prema snazi Europe i Amerike. Istovremeno, na Balkanu treba poticati okupljanje srpskih zemalja, što na prvom mjestu znači Crne Gore i Republike Srpske i, ako se političke okolnosti promijene, Kosova ali i Makedonije. Hrvatsku bi, pri tome, trebalo pridobiti kulturno-jezičnim jugoslavizmom.

Ovako bi izgledala današnja primjena tajnog, u Hrvatskoj sasvim nepoznatog, strateškog dokumenta kojeg je 21. srpnja 1911. sastavio poznati srbijanski državnik dr. Milovan Milovanović.

Političko dodvoravanje

U Milovanovićevo vrijeme Srbija je obuhvaćala samo tzv. „užu Srbiju“ bez Vojvodine i Kosova. Ipak, službeni Beograd je tada na području od Makedonije do Hrvatske ima svoju tajnu revolucionarno-obavještajnu mrežu, obilno „podmazanu“ proračunskom novcem.

Gledajući na prema glavnom neprijatelju Austro-Ugarskoj, Milovanović je zaključio kako je potrebno čekati, ali i stvarati povoljne okolnosti u kojima bi se Srbiju oslobodilo vanjskog političkog pritiska. U takvoj situaciji, smatrao je Milovanović, Srbija je prema službenom Beču trebala stalno pokazivati dobru volju i umjerenosti, te činiti sitne ustupke i tako zadovolji političku taštinu političke elite u Beču..

 

Ipak, ovo političko dodvoravanje je imalo i svoje granice. „Održavanje korektnih odnosa i ukazivanje prijateljstva u svakodnevnom životu ne mogu značiti da Srbija napušta svoj državni program koji smatra životnim pitanjem bez čijeg ostvarenja nije moguća sačuvati samostalnost Srbije“, napisao je Milovanović.

Gledano iz današnje perspektive to znači da Aleksandar Vučić nikad neće zauzeti otvoreno prozapadni stav nego će zapadu sitne ustupke popraćene velikim riječima o dobroj volji i prijateljstvu.

Primjer toga je nedavno Vučićevo gostovanje u Bijeloj kući gdje je, pod Trumpovim pritiskom, potpisao trgovinski sporazum sa Kosovom. Ipak ugovor je samo loša zamjena za diplomatsko priznanje Kosova koje traže i Bruxelles i Washington, na što nitko u srbijanskom vrhu neće pristati.

U tom smilsu ne treba čuditi što službeni Beograd, isto kao i 1911., Hrvatsku još uvijek vidi kao dio srpsko-jugoslavenskog prostora.

Beogradsko jugoslavenstvo

Ipak, Srbija je danas, kao i u Milovanovićevo doba, relativno slaba pa jugoslavizam ne može biti pokriće za otvorenu političku i vojnu akciju.

“Našem jugoslavenstvu treba promijeniti smisao i karakter i prenijeti ga isključivo na kulturno područje“, napisao Milovanović 1911. svjestan da se srpsko-jugoslavenski program ne može ostvariti snagom srpskog oružja.

Zato je kulturno, na prvom mjestu jezično, jugoslavenstvo jedini način očuvanja kakvog-takvog kontinuiteta srpsko jugoslavenskog prostora. Tim više što mnogima u Hrvatskoj jezično-kulturni jugoslavizam izgleda vrlo prihvatljivo.

U ovom nastojanju Beograd, u određenoj mjeri, im potporu službenog Bruxellesa koji, kroz politiku neo-funkcionalizma diskretno promovira „bosansko-hrvatsko-srpski“ jezični standard.

Istovremeno, Srbija danas, isto kao i 1911., otvoreno baca politički pogled prema Bosni i Hercegovini.

Podjela Bosne i Hercegovine

Naime, službeni Beograd je Bosnu i Hercegovinu smatrao srpskom zemljom zbog koje 1908. bio spreman izazvati europski rat, ali je i pragmatično podijeliti sa Austro-Ugarskom. Prema Milovanovićevim zamislima Srbiji su trebala pripasti sjeverna i istočna područja smješten uz Savu i Drinu, dok su Austro-Ugarskoj trebala ostati jugozapadna područja vezan uz Dalmaciju.

Gledano iz današnje perspektive u toj računici nije teško prepoznati Republiku Srpsku koja u budućnosti može pokrenuti podjelu Bosne i Hercegovine, što bi moglo do krajnosti zaoštriti pitanje etničkih i političkih granica na Balkanu.

Uz ovo za službeni Beograd je uvijek važan Dubrovnik, zamišljena srpska kulturna metropola na Jadranu, ali i Boka Kotorska.

U pozadini svega je Crna Gora koja je za službeni Beograd, i onda i dana, sastavni dio srpskog nacionalnog prostora.

Srpska Crna Gora

„Crna Gora ne predstavlja opće srpske interese nego je sav njen program u tome da u krilu Srpstva odcijepi dio koji će joj omogućiti poseban državni život“, napisao je Milovanović u povjerljivoj bilješci iz veljače 1911.

Gledao iz današnje perspektive ove riječi znače da je za Aleksandra Vučića nezavisna Crna Gora abnormalna i neprihvatljiva opcija.

Zato ne treba čuditi borbenost Srpske pravoslavne crkve, koja je čuvarica tradicija srpske državnosti, i prosrpskih političkih snaga. I jedni i drugi žele spriječiti „da u krilu Srpstva“ postoji posebna samostalna crnogorska nacija i njena država.

Velika Srbija ne odstupa

Iako će mnogi odmahnuti rukom i reći da je sve ovo recikliranje stare priče o velikosrpstvu koje će kad-tad ustupiti mjesto normalizaciji i pomirenju, to mišljenje je pogrešno.

Naime, u pozadini držanja službenog Beograda, ni prije stotinjak godina ni danas, nije iracionalni hir i nekakav „srpski fašizam“ kako se u Hrvatskoj često govori. Naprotiv. U pitanju je trajni nacionalni interes Srbije da pod svojim okriljem okupi što više srpskog-jugoslavenskog nacionalnog prostora.

Maksimalističku verziju tog prostora je uoči Prvog svjetskog rata najbolje definirao drugi poznati srbijanski državnik Nikola Pašić.

 Srpski-jugoslavesnki prostor

On je svojim suradnicima 29. srpnja 1914., rekao „da će naša granica biti na liniji Klagenfurt, Marburg, Segedin“, što će reći od oružjem i diplomacijom osvojene Makedonije do duboko u Austriju i Mađarsku.

Ova vizija, koju je Pašić ubrzo nakon toga raspravio sa srpskim saveznicima, Rusijom, Francuskom i Velikom Britanijom, bila je kasnije teritorijalni, ali i politički, temelj Jugoslavije.

Pozadinu Pašićeva ekspanzionističkog koncepta, u kojem se preplitalo velikosrpstvo i jugoslavenstvo, najnovije vrijeme je vrlo upečatljivo opisala srbijanska povjesničarka i bivša političarka Latinka Perović.

“U zemlji bez tradicije, odgojena u obitelji, školi crkvi vojsci, malobrojna inteligencija je obnovi srednjovjekovne prošlosti, kroz ideju oslobođenja i ujedinjenja dala djelotvornu snagu. Nikola Pašić je personificirao taj proces.“

Iza ovih riječi krije se činjenica da je Pašićeva maksimalistička vizija srpskog „oslobođenja i ujedinjenja“ živa i danas.

Gledano iz hrvatske perspektive toj se viziji nije moguće suprotstaviti ni diplomatskom galamom ni pričama o pomirenju, nego odlučnom i promišljenom politikom.

Samo takva politika će spriječiti oživljavanja beogradske vizije „oslobođenja i ujedinjenja“ koju smo na vrlo krvav i destruktivan način preživjeli 1990-ih.

geopolitika

Поделите:

Оставите коментар

Please enter your comment!
Please enter your name here