Kusturica: Vampir u kraljevskoj stolici

Podelite:

Nije Nikola Samardžić jedini profesor istorije koji se bavi politikom, a ne istorijom, niti je on jedini beogradski intelektualac čija je biografija vodila prvo ka četničkim „Pogledima“ u Kragujevcu pa je tek onda, kada je vidio da tu nema vajde, zbrisao u „partizane”. Jer nisu se devedesetih vodili samo ratovi. Tu su se mnogi obogatili i kasnije pronašli svoje glasnogovornike. Ali to je za drugu priču.

Vremena su se promjenila i kao što je nekada vladalo uvjerenje da odjelo čini čovjeka, tako danas, kada na Jutjubu gledamo naše intelektualce, poput pomenutog Nikole Samardžića, brzo shvatimo da stolica igra veću ulogu od Armanija, Versaćija ili šta već nose ovi tipovi. Ono jeste da može neko da se upita odakle univerzitetskom profesoru skupocjena odjeća, ali to pitanje rješavaju šaneri. To znaju svi. Ako ne rješavaju šaneri, onda to donesu sponzori. Vratimo se, ipak, stolici. Dok je Samardžić govorio na godišnjici „Instituta za javnu politiku”, konferencija se zvala „EU Western Balkans“, teško je bilo upamtiti njegovu plaćeničku žvaku, ali je pogled privukla fotelja. Zlatni okvir, izgravirana majstorskom rukom, prava stolarska igrarija koja, sve one što pamte kako je izgledao namještaj iz Eurosalona, vraća u vrijeme rata devedesetih. Ne znam ko finansira Institut, ali onaj koji je odabrao stolicu na kojoj sjedi Samardžić, taj mora da je formirao ukus upravo u to vrijeme i vjerovatno se tada, kako kažu u Šumadiji, ovajdio. „I neka je”, reći će naš čovjek, ali naš čovjek ne zna da intelektualci na velikim konferencijama sjede na Ikeinim foteljama, nikako na zlatnim dvorskim sjedalima koje kao da su ih lično naručili Kralj Nikola ili Aleksandar Karađorđević.

Izvjesno je da će Samardžić svoju karijeru nastaviti upravo u bliskoj vezi sa estetikom devedesetih, pošto ne može da zaboravi svom narodu „genocid” i „divljaštvo”, dok sve druge amnestira od sličnih radnji. On će još dugo vrtiti autošovinističku priču, učiti djecu da su Srbi najgori narod na svjetui tako sve dok bude sponzora, pojavljivaće se u javnosti sa načelima šatro slobode koja bi trebalo da služi novom svjetskom režimu robovlasništva, i naravno, izbjegavaće Ikeu. Ne treba zaboraviti da ovaj čovjek ne anatemiše samo novinare i sve koji misle da Sunce ne izlazi na Zapadu. Vidljivo je u posljednje vrijeme, a izgleda da je počelo davno, kako ne trpi svoje kolege istoričare (ako on sa tim predmetom ima ikakve veze) te da u zajednici sa nekoliko kompromitovanih tipova na Filozofskom fakultetu pokušava da tamo preuzme vlast i uništi karijeru onima čije knjige čitamo i cijenimo. Šta bi sa Samardžićem bilo da je napisao knjigu poput Kovićeve „Dizraeli i Istočno pitanje“! U tom slučaju mi bismo vjerovali kako nastavlja tradiciju svoga oca, velikog Radovana Samardžića. Ovako, pošto nas nije zadužio svojim djelom , ne gine mu stolica sa zlatnim okvirima i dugo te neurotično brbljanje koje sigurno ne plaća Beogradski univerzitet. Istorija je tu ništa u odnosu na intelektualni plićak u kome se on praćaka, a gdje je pogrešno shvaćena Volterova ironija da je istorija „samo dogovorena laž”.

Emir Kusturica
iskra
Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here