LORDAN ZAFRANOVIĆ: Snimiću “Jasenovac” i “Djecu Kozare” makar to finansirali i Nemci

Podelite:

Lordan Zafranović je filmski reditelj uz čije filmove su odrastale generacije bivše nam SFRJ. I danas su to kultni filmovi “Okupacija u 26 slika” ili “Pad Italije” i još dosta njih iz opusa od stotinu i nešto naslova. Istovremeno Zafranović je prvi na listi evropskih filmadžija čije je stvaralaštvo zabranjeno kao “neprijateljsko propagandno štivo”. I to u njegovoj Hrvatskoj. “Ne odlazim na Šoltu (rodno selo), bio sam pre nekoliko godina, tamo sam imao probleme kad sam radio film o Artukoviću, pa su mi to srušili.”

Šta se to događa u Hrvatskoj kad je film “Dnevnik Diane Budisavljević” dobio Zlatnu arenu?

“Ne možemo da pričamo o filmu koji nismo vidjeli. Film govori o jednoj velikoj sramoti i zločinu iz Drugog svjetskog rata, koja se pokušavala u Hrvatskoj povijesti negirati na razne načine, radeći filmove potpuno suprotne. Napravljen je film o tome da je to bio jedan veoma ugledan radni logor bez ikakvih problema i da su partizani zapravo napravili pravi logor nakon rata, što su čiste izmišljotine, znači ide do apsurda. Tako da su film o Diani i Zlatna arena za mene bili dosta ugodno iznenađenje pošto sam čuo i znam da je Dana Budisavljević vrlo ozbiljna redateljka i da je to pripremala više godina. Nisam siguran ko je bio u tom žiriju, najavljen je Pavao Pavičić, koji je desničar. Film se mora vidjeti, da li je to određena kontroverza ili je to nešto potpuno novo što se Hrvatske tiče.

Većina medija u Hrvatskoj za film kaže da je to velikosrpska propaganda, da su ustaše čuvale tu srpsku decu, da ih nisu zlostavljale, da su ustaše u stvari bile na pravoj strani… Ima li neki zajednički imenitelj danas u srpsko-hrvatskom pitanju o politici, u javnom narativu, ili dokle će ovo ludilo da traje?

“Ima tu raznih, kako bih rekao, primjera da su postojali neki dogovori Hrvatske i Srbije u smislu otvaranja tih crnih točaka te zajedničke istorije, i nije to od jučer nego je to još iz Titovog doba, stvari su se zataškavale umjesto da se otvaraju i gotovo mi se učinilo da taj neki komunistički sistem još djeluje i da u tom nekom političkom podzemlju ima ljudi koji sprječavaju da se te teme otvaraju. I mislim da su to dosta jake snage koje to zaustavljaju, jer to osjećam na svojoj koži. Evo, u nekoliko navrata sam pokušao, u Beogradu sam čak bio pozvan prije nešto više od dvije godine od Vučića, da napravim veliki film o Jasenovcu, pošto je to moja tema. Međutim, posle dogovora sa Vučićem čak i o cijeni koja je bila dosta skromna, jer ja na drugi način radim, posle toga on je dao neke od tih ministara da to vode, međutim, nakon toga se ništa nije desilo.

Politika ide u jednom smjeru, umjetnost u drugom, rijetko se podudaraju, gotovo nikada. Ali meni je ostao jedan gorak okus tog sastanka i shvatio sam da jednostavno neko drugi dirigira šta bi se među ta dva naroda i uopće na Zapadnom Balkanu trebalo dešavati. Tako da ostaje jedan dosta gorak okus i nakon odbijanja “Djece Kozare”.

Vi ste u intervjuu za “Ekspres” najavili da hoćete da napravite film o deci Kozare, da imate dobar scenario i da tražite jasnu podršku za taj projekat koji bi bio od istorijskog značaja, ne samo za Srbiju i Hrvatsku. Film o jedinom dečjem konc-logoru. Međutim, imam utisak da postoji otpor u samoj Srbiji da se pravi takav film?

“Pa čudna se stvar dešavala. Ja sam emigrirao iz Hrvatske zbog filma o ustašama, povod je bilo suđenje Artukoviću. Hteo sam da preko te ličnosti pokažemo kakva je bila ta NDH. Istraživao sam taj fenomen šest, sedam godina. Taj film nikada nije prikazan na TV Zagreb iako su oni bili koproducenti do 1991. Taj film i igre oko njega sve pokazuju. U više navrata razgovarao sam sa predsjednicima države, Josipovićem, Milanovićem, koji ne pripadaju HDZ-u, niti toj desnoj struji, da se to prikaže, da se uzme ovo dizanje ruku u znak ustaškog pozdrava “Za dom spremni”, da ipak ti mladi ljudi vide šta je to bila ta država koja se zvala Nezavisna Država Hrvatska.

Obećali su da će pomoći, ali ništa se nije desilo, film nije prikazan i ostalo je i dalje da ti mladići, ne znajući uopće šta to znači “Za dom spremni”, dižu ruke. I dalje se to producira po stadionima i po nekim proslavama. Ne samo to, postoji jedna već armija povijesničara koji taj Drugi svjetski rat i samo stradanje u tim logorima prikazuju na potpuno drugi način. Nas nekolicina dajemo tome otpor, međutim, otpor je sve manji i manji s obzirom na to da je situacija takva da, ako ostaješ u ovoj zemlji, jednostavno nećeš da dobiješ nikakav prolaz. Vi znate da više ne postoje producenti koji sami finansiraju filmove, nego sve finansira država. Ne samo u Hrvatskoj i Srbiji nego i u cijeloj Evropi. Tako da je to bitka za novac i danas je vrlo teško proći ako nisi uz vlast, ako nisi nacionalno opredijeljen, i to sto posto, vrlo je teško doći do novaca. Ja mislim da je redateljka Budisavljević imala dosta težak put da bi privela taj film do kraja.

I Srbija je nešto pomogla taj film…

“Vjerojatno, jer ona je to dugo pripremala.

Šta je osnovni problem u Srbiji da Vi snimite film “Deca Kozare”?

“Po meni je osnovni problem taj komad, ta kost koju vlast u Srbiji daje za nacionalni film. Svake godine raspisuju dva puta za nacionalni film i to su značajni novci. Hoću da kažem da su to nekako po meni dva, tri razloga zbog čega “Djeca” nisu prošla. Jedan od bitnih razloga je taj nacionalni, vezan za politiku i politika onda određuje ko će raditi i to je jedna vučija jama u kojoj danas u cijeloj Evropi, možda sa izuzetkom Francuske, svi filmaši crpe isključivo novac iz državnih fondova i tu se uključuje politika, i politika određuje preko tih nekih sekretara, sekretarica sve. I naravno, to utiče na izbor komisije, biraju komisiju koja će tu vlast da sluša, i to je to.

Na tom posljednjem natječaju je upravo bilo to, na prvom je predsjednik Dragović, moj kolega, on je smatrao da je to izuzetan scenario koji je napisao Arsen Diklić i po tom scenariju je mogao da se napravi film. Međutim, oni ga nisu podržali, i on je dao stavku. I onda se pojavilo nekoliko filmova o Jasenovcu i naravno da su ovi ljudi koji od toga žive i koji se bore za svaki dinar, da su uticali na to da oni dobiju projekat. “Djeca Kozare”, objektivno, pa čak i po mišljenju komisije, bio je najbolji scenario. Tako da jednostavno, gdje nema producenta sa parama, sve državni oci i naravno da politika na to vrlo utiče, i onaj ko ima jače veze taj će proći bez obzira na kvalitet, i to je to. To nije samo u Srbiji i Hrvatskoj već u cijeloj Evropi.

To je znači evropski trend. A da li Vas je Hrvatska konačno prihvatila, jer je početkom ove godine napravljena retrospektiva Vašeg filmskog stvaralaštva u Zagrebu?

“Od 2000. sam pokušavao da se vratim u Hrvatsku kinematografiju sa vrlo kvalitetnim scenarijima. Međutim, imao sam neke polemike sa Tuđmanom pa me Tuđman uvrstio u onu svoju knjigu, koja je u vrijeme devedesetih bila Biblija. Ostala je jedna mogućnost da me eliminiraju po tom nekom, nisam jednostavno dovoljno Hrvat i jednostavno dovoljno da vas iz konkurencije izbace kolege koje dolaze na ta mjesta i uzimaju novce.

Tako da je to što se tiče mog dolaska u Hrvatsku i prijatelja, i kako bih rekao, nekog normalnog suživota, okej je. Ali što se tiče moje profesije, to je još uvek isto kao devedesetih godina. Vrlo velika rijetkost da povodom mog jubileja udruženje reditelja napravi retrospektivu u njihovim prostorijama, vrlo ograničen broj prisutnih. Tu se ne može pokazati i govoriti o nekoj takozvanoj rehabilitaciji, jer to je glupo, ja ostajem na svojim pozicijama i dalje. Meni je istraživanje filmsko bitno da bi ti filmovi poručili nekoj generaciji sada ili nekoj generaciji koja će doći o tome da se to zlo – fašizam, više ne ponovi. To zlo bilo je tako snažno, tako neljudski.

Jednostavno je to jedna tema kojom se ja već godinama bavim, i normalno je da politike, koje ne idu tim putem nego suprotnim, to sprječavaju.”

Da skinemo mrlju sa sebe

Vi ste prvi uprli prst i u Titov raskalašan život u ratu u jednom filmu, ili to beše ona serija o Titu?

“To je baš ta serija o Titu. To su vrlo ozbiljne stvari, odgovorne, i ta politika na tom nivou jednostavno je porazna. Balkan služi tim velikim silama da bi eksperimentirali, jer su političari vrlo povodljivi, za malu lovu može sa njima da manipuliraš kako god hoćeš i možeš da stvoriš šta god hoćeš na tom prostoru, tako da je to jedna dosta siva slika. Iako ja opet kažem da nema zemlje koju ja više volim od Dalmacije i sve što sam radio, ja sam sve to radio iz neke ljubavi da bih skinuo tu mrlju sa sebe.

Da možemo svakoga da pogledamo u oči i da kažemo oprosti, mi smo toga svjesni, ali jednostavno to je bio takav period, takva politika više nije. Međutim, to se ne dešava nažalost, baš suprotno. I to me rastužuje i naravno puni me energijom da napravim o tome film. Ja se samo realiziram preko filma, nisam ni u ministarstvima, nisam ni u novinama. Samo film, a film je onda jedna analiza sa više ljudi, sa stručnjacima, i sva pitanja koja postavimo, film nađe rešenja jer je to jedan dugotrajni, analitički rad. Moji filmovi koji su izlazili, oni su izlazili iz dokumenata.”

Ekspres

Podelite:

2 Komentari

  1. DJECA KOZARE

    Iako nisam pročitao scenarij ,,Djeca Kozare ,,a , pročitaću ga – vjerujem da je Arsen Diklić napisao izuzetan scenrij , isto kao što mislim da je Lordan Zafranović jedini redatelj , koji u ovome trenutku , po ovome scenariju – može da snimi film izuzetne umjetničke i komercijalne vrijednosti . Razni su interesi rukovodstva i Srbije i Hrvatske u pogledu mnogo čega pa i tog filma . U ovome trenutku to su beznadežni razgovori . Republika Srpska MORA UPLATITI U STARTU pedeset posto troškova za proizvodnju tog filma , ostatak će se u medjuvremenu naći . Želim ti sreću Lordane .

    S poštovanjem , Dragoljub Mutić

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here