MARKO KOVAČEVIĆ: Zovem se Arno

Podelite:

“Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoje zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.“

Možda su ovo stihovi koje su trebali da znaju i izgovaraju Francuzi dok je onog predvečerja plamen gutao kupolu Notr Dama. A nama koji ih znamo oni svjedoče da nije slučaj Notr Dama prvi u kom se Srbi ljute na neku zapadnu crkvu. Začudo, obje su kao što vidimo posvećene Bogorodici. U slučaju prve pokajanje je donijelo Srbima najljepšu i najljubavniju pjesmu u našoj poeziji. Kada nas prođe ova ljutnja i bijes, u kom dajemo sebi za pravo da budemo sudije i arbitriramo da li je neko zaslužio plamen koji je izbio iz Notr Dama ili nije, šta će nam dati pokajanje?

Kakva nas čuda snalaze nije nam ni zamjeriti. To što su drugi ćutali kad su naše svetinje gorele nas i dovodi do ove granične situacije u kojoj nastaju unutrašnji lomovi. Nesreća na drugom kraju Evrope a mi se osjećamo obaveznima da se izjasnimo. Ima li snažnijeg dokaza naše pripadnosti Evropi od toga? Koliko smo ranjeni kao narod pokazuju i same reakcije.

Imamo sa jedne strane već pomenute ljude koji mjere ćutanje Francuza kada su rušene naše svetinje ali ne shvataju ili zaboravljaju da smo mi bili ti koji su od ’45 na ovamo mirno posmatrali rušenje i zapuštanje naših svetinja, predaju Kosova i Metohije Albancima koja se u kontinuitetu vršila kroz decenije komunizma, da smo mi Srbi i naša djeca srušili Njegoševu kapelu na Lovćenu a ne Francuzi. Ne bih rekao da Francuzi imaju veću obavezu prema nama od nas samih, niti bih rekao da je obaveza Francuza da govore o paljenju naših svetinja i pogromu našeg naroda 2004. godine bila veća od obaveze Srba da govore o tome četrdesetih, pedesetih, šesdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Sa druge strane imamo FB i instagram narikače za katedralom koje nariču jer je u pitanju mejnstrim. Neki naravno i koriste priliku da, kako je pisao Duško Radović, plaču nad onim za čim smiju za onim za čim ne smiju. Partija dozvoljava da se plače za Notr Damom ali ne dozvoljava da se plače za Ljeviškom, Dečanima itd. Pa oni, nesretni, jedva dočekali priliku da pokažu svoje „ljudsko“ lice. Samo što to nisu suze kojima se ta sramota spira.

Sva je istina da treba da pođemo od sebe i kada osuđujemo i kada žalimo… Jer imamo šta i da osudimo i da žalimo. Ako sebe preskočimo onda izgleda i glupo i licemerno osuđivati druge i žaliti druge. Tako i plamen iz Notr Dama moramo posmatrati lišeni obje pretjeranosti – ove u kojoj osuđujemo drugoga zaboravljajući svoje grijehe i ove u kojoj ga po svaku cijenu, mode radi, žalimo i bodrimo a da prethodno to nismo učinili prema onome svome koji je je teže gorio i stradao.

,,Dobar čovek, pravednik uvek se plaši da je on kriv dok je zločincu uvek kriv neko drugi a nikada on sam.“ – poučava nas u jednoj svojoj Lučindanskoj besjedi počivši patrijarh Pavle opisujući kako se Sveti Petar Cetinjski molio Bogu pred bitku sa Mahtmut pašom Bušatlijom. “Ako sam ja kriv Gospode neka prvi poginem u ovoj borbi a ako je Mahmut paša kriv dabogda živim ognjem sagorio“ – molio se sveti čovjek sa Cetinja pred bitku. Polazeći prvo od sebe i plašeći se svoje krivici a ostavljajući Bogu da prosudi o tuđoj. Takav odnos donio mu je veličanstvenu i sjajnu pobjedu nad snažnijim protivnikom. Današnji predsjednik Crne Gore, za razliku od Svetog Petra, trči da obećava pomoć za obnovu Notr Dama, dok brojni spomenici kulture po Crnoj Gori propadaju. Navešću samo simbolično crkvu Svetog Spasa na Grahovcu, izgrađenu na mjestu čuvene bitke, koja je spomenik kulture i bez dozvole Zavoda za zaštitu spomenika sa Cetinja, mještani i sveštenstvo godinama ne mogu da obnove krov koji prokišnjava i prijeti da uruši crkvu podignutu u čast bitke kojom se uspostavljala država Crna Gora. Taj čovjek, kao simbol FB i instagram mejnstrim narikača za francuskom katedralom, je i jedna od glavnih iritacija koja tjera onu drugu stranu,koja brani našu istoriju i tradiciju, takođe u krajnost. Ne smijemo da upadamo u tu zamku.

Ja lično uvijek ću prije odabrati da Francusku posmatram kroz Arna Gujona nego kroz većinu današnjih Francuza i njihovih političara, kao što je i Arno Gujon izabrao da posmatra Srbe kroz priče svoga djede o hrabrim div junacima iz Prvog svjetskog rata a ne kroz zapadnu negativnu medijsku propagandu protiv nas i sve one mane koje danas imamo. Ako ću već da dajem sebi za pravo da komentarišem i sudim o nesreći koja je zadesila Notr Dam reći ću prvo: Zovem se Arno… pa tek onda izgovoriti drugu rečenicu. Možda onu od vladike Nikolaja Velimirovića: Bog i kad ruši gradi. Ili onu koju nam evo već drugu deceniju ponavljaju srpska dječica iz raznih naših krajeva:

Obnovimo sebe – podignimo Stupove!

Marko Kovačević
Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here