Писмо др. Прибислава Гризогона надбискупу Степинцу

Поделите:

Pišem vam ovo kao čovjek čovjeku, kao kršćscanin kršćscaninu. Nakanjujem se mjesecima na to, čekajući hoće li prestati stizati užasne vijesti iz Hrvatske,kako bih se mogao sabrati i mirnije pisati.

Punih 10 mjeseci kako se po Hrvatskoj na najzvjerskiji način Srbi ubijaju i uništavaju se milijarde njihova imetka, a crvenilo stida i gnjeva oblijeva lice svakog poštenog Hrvata.

Pokolj Srba počeo je prvih dana jadne Nezavisne Države Hrvatske (Gospić, Glina, Gudovac, Bosanska Krajina, itd.) i traje bez prekidanja ovih dana.

Nije sva strahota u samom ubijanju. Ona je u ubijanju svega od reda: staraca, žena, djece, i to u ubijanju uz strahovito divljačko mučenje.

Te nevine Srbe su nabijali na kolac, ložili im vatru na golim prsima, pekli ih žive na vatri, spaljivali u kućama i crkvama žive, polijevali ključalom vodom i tada poliveno mjesto derali i solili, kopali živima oči, rezali uši, jezik, nos, svećenicima rezali noževima brade i obrve skupa sa kožom i mesom, otsecali im spolovilo i zaticali u usta, vezivali ih odostraga za kamione i onda sa njima jurili, prebijali ljudima noge i ruke, zabijali im u glave eksere, golemim ekserima zakivali ih za pod kroz slijepo oko, bacali žive u bunare i provalije, a odozgo na njih bacali bombe, razbijali im gvozdenim čekićima glave, djecu bacali u vatru, u vrelu vodu, u krečane, rastrzavali djecu za noge, razbijali im glave o zidove, prebijali kičme o kamenje i klade, i još mnoga užasna mučenja izvršavali, kakva normalni ljudi ne mogu ni zamisliti.

Hiljade i hiljade srpskih lešina nosila je Sava, Drava i Dunav, kao i pritoke ovih rijeka. Bilo je lešina sa natpisom: „Pravac Beograd, putuj kralju Petru”. U jednom čamcu koji je uhvaćen na Savi bila je hrpa dječjih glava sa jednom ženskom (može biti glava majke te djece) sa natpisom „Meso za Jovanovu pijacu u Beogradu”.

Strahovit je slučaj Mileve Božinić iz Stabandže, iz koje su na nožu izvadili dijete. Pa grozni slučaj nađenih pečenih glava u Bosni.

Nađene su posude pune srpske krvi, pa slučajevi prisiljavanja Srba da piju vruću krv svoje poklane braće. Silovane su nebrojene žene, djevojke i djevojčice, matere pred kćerkama i kćeri pred materama, a gomile djevojaka, žena i djevojčica odvođene su u logore ustaša za bludnice.

Čak su silovanja vršena i u oltarima pravoslavnih crkava.

U Kotaru Petrinjskom natjeran je sin da siluje rođenu mater! Pokolj 3000 Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi i ubijanje Srba u oltaru crkve u Kladuši sve gvozdenim čekićima u glavu, stoji bez premca u povijesti. Za sva ova strahovita i nečuvena nedjela postoje detaljni i vjerodostojni zapisnici.

Uzas ovih nedjela zaprepastio je Nijemce i Talijane. Oni su fotografirali ogroman broj slučajeva ovih užasnih pokolja. Nijemci govore da su Hrvati ovo radili i za vrijeme tridesetogodišnjeg rata i da je od toga doba postala u Njemačkoj izreka: „Sačuvaj nas Boze kuge, gladi i Hrvata”.

Srijemski Nijemci preziru nas radi toga i postupaju sa Srbima čovječno. Talijani su fotografirali posudu od 3,5 kilograma srpskih očiju, te jednog Hrvata okićenog s ogrlicom od nanizanih srpskih očiju i jednoga koji je došao u Dubrovnik opasan sa dva djerdana srpskih jezika.

Strahote logora u kojima su pobijene hiljade Srba ili su puštene da pomru od zlostavljanja, gladi i zime užzasne su. Nijemci pripovjedaju o jednom logoru u Lici, u kom je bilo na hiljade Srba, ali kad su došli tamo našli su ga prazna, natopljena krvlju i krvavim krpama rublja i odjeće. Tu je, kažu, izgubio glavu i jedan srpski vladika.

U jasenovačkom logoru i danas se muče i propadaju hiljade Srba koji su tamo po ovoj strašnoj zimi smešteni u poderane ciganske barake bez dovoljno slame i pokrivača, dobijajući dnevno za hranu po dva krompira.

U povijesti Evrope nije bilo ovakvih slučajeva.

Mora se poći u Aziju u doba Tamerlana i Džingis kana ili u Afriku u crnačke države njihovih krvoločcnih vlada, da se naiđe na slične slučajeve. Sa ovim je hrvatsko ime osramoćeno na vjekove. Ništa nas ne može potpuno oprati. Ni posljednjem Ciganinu na Balkanu nećemo smjeti spomenuti našu hiljadugodišnju kulturu hrvatsku, jer niti Cigani nisu ovakvih zvjerstava radili.

Zašto ja ovo pišem vama kada niste politička ličnost i ne možete za ovo snositi odgovornost? Evo zašto: u svima ovim besprimjernim divljačkim zločinstvima koji su više no bezbožni sudjelovala je i naša katolička crkva. Veliki broj svećenika, klerika, fratara i organizovane katoličke mladeži sudjelovali su u svemu ovome: katolički svećenici postali su logornici i tabornici ustaški, te su kao takovi naređivali i odobravali ta strašna mučenja i klanja krštenog svijeta.

Čak je i jedan katolički svećenik zaklao jednog pravoslavnog svećenika. Oni to nisu smjeli činiti bez dozvole svojih biskupa, a ako su čnili bez nje onda su morali gubiti službu i doći pred sud. Budući da se to nije dogodilo, znači da su biskupi dali svoju dozvolu.

Drugo, katolička crkva je upotrebila sve ovo da pokatoliči preživjele Srbe. Dok se zemlja još pušila od nevine krvi mučenika, dok su jecaji razdirali grudi preživjelih nesrećnika, svećenici, fratri, časne sestre, nosili su im u jednoj ruci ustaški bodež, a u drugoj molitvenik i krunicu.

Sav je Srijem preplavljen lecima biskupa Aksamovića tiskanim u njegovoj tiskarnici u Đakovu u kojima se pozivaju Srbi da spasu živote i imetke prelaženjem u katoličku vjeru.

Naša crkva kao da je htjela pokazati da zna ubijati duše, a ustaška vlast tijela. A na katoličku crkvu pada još veća sumnja zato što su u isto vrijeme srušene mnogobrojne pravoslavne crkve, druge preobraćene u katolicke, oteti svi pravoslavni samostani, razvučena sva imovina i upropašćene velike povijesne vrijednosti, pa čak nije ostavljena na miru ni patrijaršijska crkva u Srijemskim Karlovcima. Sva ova nasilja na savjesti i duši nanijela su još veću sramotu hrvatskom imenu.

I ako se mi Hrvati nećemo moći sasvim oprati od sramote koju smo na se navukli ovim zločinstvima, ipak možemo svoju odgovornost smanjiti pred svijetom i svojom savjesti, ako dignemo svoj glas protiv svega gore navedenog.

Poslednji je čas da to učinimo. Poslije sviju velikih zločinstava u povijesti čovječanstva i velike kazne. Šta će biti od nas Hrvata ako se dobije utisak da smo baš do kraja u ovim zločinstvima ustrajali?

U prvom redu dužna je crkva da digne svoj glas, prije svega zato što je crkva Isusova. A poslije toga zato što je ona moćna. U Njemačkoj su veliki katolički biskupi imali smjelosti da dignu svoj glas u korist progonjenih Židova, a kod nas nijedan biskup nije digao svoj glas u korist progonjenih kršćana koji su strašnije progonjeni nego Židovi u Njemačkoj.

I zato će na glave katoličke crkve pasti najvecća odgovornost za kaznu Božiju i ljudsku koja mora snaći hrvatski narod ako se na vreme ne pokaje za ovaj strašni i neoprostivi svoj grijeh.

Napisao sam Vam ovo pismo da spasim svoju dušu, a Vama ostavljam da tražite i nađete puta za spasenje svoje duše.

Jedan od mnogih koji je prvo čovjek i kršćanin, a onda i dobar Hrvat.

U Zemunu, 8.2.1942.

Dr Pribislav Grizogono

Поделите:

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here