Pismo iz Ostroga: Duša i sudbina

Podelite:

Što se čovjek uz Bjelopavlićku ravnicu više približava Ostroškim gredama, koje se uzdižu na njenom krajnjem sjeverozapadu, na granici stare Crne Gore i Hercegovine, to sve više ima utisak da su munje isklesale te džinovske litice.

Isti utisak preovlađuje i na njihovim sjevernim padinama, krševitim i golim, gdje ogromno valje između koga krivuda put bez asfalta, navodi na pomisao da je samo dejstvo takvih sila moglo da odvali te gromade od ostalog dijela planine.

Južne padine, obrasle gorom i čestom, blaže su i pitomije. Na mahove zasječene dugačkim uskim terasama, ili udubljene velikim pećinama, grede naviše prelaze u kameni haos s rijetkim rastinjem koje se ipak uspinje do samih vrhova tih golemih skamenjenih talasa na koje djelimično liči predio.
Jedino privlači oko u tim vrletnim samoćama čudno bijelo zdanje što se uzdiže u podnožju jedne od greda. To je manastir Ostrog koji je osnovao sredinom XVII vijeka pravoslavni vladika hercegovački Vasilije, da bi, uzmičući pred turskim zulumima, tu u pećinama pretvorenim u crkve, uspostavio posljednje sjedište svoje eparhije.

Zavojevač mu je bio spalio dva predhodna, jedno u Popima kraj obližnjeg Nikšića, drugo u Tvrdošu pokraj daljeg Trebinja gdje se bješe rodio početkom vijeka i mlad uzdignut u čin svešteni. Izuzev putovanja u Rusiju i u Grčku u Svetu Goru, vladika je proveo, kako sam kaže, petnaest godina „u studenoj steni, toplote radi Božje“, neumorno nastavljajući borbu nametnutu njegovom narodu, tako da joj Ostrog ubrzo postade žarište.

Svojim životom i likom askete i patrijarha, svojim savjetima i dobročinstvima ili strašnom moći svoje riječi, Ostroški pustinjak je uživao toliki ugled u narodu da mu je ovaj još za života išao kao k svetitelju.

I smrt, koja je nastupila 12. maja 1671. godine, samo je posvetila to preobraženje.
Tri decenije potom, zahvaljujući uveliko djelu Svetog Vasilija, Crna Gora je ušla u svoje teokratsko razdoblje pod vođstvom mitropolita Petrovića od kojih će Petar I postati Sveti Petar Cetinjski, a Petar II, pjesnik Njegoš koji će takođe uzdignuti svoj hram bliže k nebu. Tokom jednog i po stoljeća, koliko je potrajalo to teokratsko vrijeme što je posvetilo malu planinsku zemlju u čuvara srpske slobode, kult Svetog Vasilija se toliko razvio i raširio da je on postao veliki svetac, a njegov manastir svetilište Crne Gore. Svaki je Srbin iz te zemlje i iz Hercegovine, smatrao svojom dužnošću da u raznim momentima svoga života, ako ne jednom godišnje, ode u Ostrog na poklonjenje Svecu da od njega potraži milost, oproštenje ili pomoć. I nikad ne bi izgovorio ime Svetog Vasilija a da se ne podigne ako je sjedio, ili da se ne pokloni ako je stajao, dodajući: „Slava mu i milost“.

A kad bi se neki događaj u čiji se ishod strahovalo, ipak srećno završio, Crnogorac bi odavao hvalu Bogu i njegovom izabraniku ovim pobožnim riječima: „Bog i Sveti Vasilije“, što je značilo: Bog i Sveti Vasilije su pomogli, sačuvali, nijesu dali da dođe do najgorega.

Čak i onda kad bi velika zla, rat, glad ili bolest, snašla zemlju ili porodicu, sve dotle dok je Svetitelj bio gore u stijenama, imalo je nade.
I zaista, kao što bi rekao pjesnik Matija Bećković, koji se u naše dane nagnuo sa podjednako dara i hrabrosti nad sudbinom Crne Gore, Ostroški Čudotvorac bio je za stanovnike te zemlje, njihov čovjek kod Gospoda. Otuda i strašna odlučnost s kojom su Crnogorci branili njegove mošti od turskih pokušaja da ih unište, kao za vrijeme najezde Omer-pašine vojske na Crnu Goru 1852, ili za vrijeme Hercegovačkog rata 1877, kad je Sveti Vasilije, na rukama ratnika, u dva maha privremeno napuštao svoje orlovsko gnijezdo.

Sve do dana današnjega, posebno kroz tragična zbivanja koja su se tu odigrala u posljednjem ratu, istorija i legenda nijesu prestale da pohode to mjesto. Tako se, po pjesmi čiji je autor jedan veliki narodni pjevač iz blizine Ostroga, kralj Aleksandar na putu za Marsej gdje će poginuti, zaustavio u Ostrogu da se pomoli posljednji put, kao nekad knez Lazar u crkvi Samodreži, prije no što se prinio na žrtvu s vojskom na Kosovu. Neki narodi uspijevaju da prežive svoje nesreće, samo zahvaljujući snazi svojih mitova.

Proslavljanje Svetog Vasilija Ostroškog u narodu imalo je razne vidove. Tako su roditelji donosili svoju novorođenčad da ih krste u njegovom manastiru. Imao sam preimućstvo da budem jedno od te djece prije nekih 38 godina. Kako su moji roditelji bili izgubili jednog sina u cvijetu mladosti, majka me je u svojoj velikoj pobožnosti ponijela u kolijevci kod Ostroškog sveca da budem bolje sreće od brata mi umrlog prije mog rođenja. Kasnije, kad sam prohodao, vodila me na prva hodočašća u Ostrog. Kretali bi rano u zoru, obično oko Velike Gospođe, pješačili po cio ljetnji dan prešav dva planinska lanca, majka najčešće bosa i ništa ne zalažući, i stizali u smiraj dana pod Ostrog na večernje obasjano vatrama sunca na zalasku.

Kako se Ostrog nalazi na visini suprotnih planina, sunce je udaralo u lice manastira rasplamsavajući njegov veliki zlatni krst i prodirući kroz mali prozor do u samu pećinu-crkvu Bogorodice, mjesto bogosluženja.
Sve oči i pokreti bili su usmjereni ljudskoj prilici što se pod sveštenom odorom nazirala kako počiva ležeći u ćivotu, kovčegu od skupocjenog drveta, otvorenom za bogosluženje. Sveštenik isposničkog lika, ozbiljnih kretnji i dubokih očiju, kao neki od onih likova što su nas sa zidova posmatrale, služio je s takvom revnošću, kao da je milost koju je od Svetitelja, a preko njega od Hrista-Boga iskao, trebalo da se na svijet izlije ne časeći. I dok se majka sa drugim poklonicima molila klečeći na pločama, ja sam stajao kraj ćivota čiju sam visinu jedva dostizao, učestvujući u obredu u isti mah radoznao, zastrašen i očaran. Zamišljao sam razna Svečeva čudesa koja mi je majka pričala preko dana da bi ohrabrila i razgovorila moj hod po tvrdim planinskim bogazama.
Sunce je zalazilo rasipljući se u zlatnom prahu koji je prelazio u rujne pruge iznad planina, prije no što bi noć sve prekrila velom onih svojih miomirisa što daju toliko čari sredozemnim krajevima.
Trideset godina prohuja prije no što ponovo dođoh u Ostrog. Prvo što osjetih, stigavši jednog jutra pred manastir, bi neiskazivi mir koji se prosto na me slivao odozgo sa litica, kao da spere s mene prašinu sa puteva svijeta. Imadoh osjećaj da taj sveti predio ne bijaše nikad prestao da obituje u meni.
Ali pošto je više no trećina vijeka bila učinila svoje, ni otac Danilo, koji me krstio, ni otac Gerasim, kaluđer isposničkog lika, ne bijahu više od ovog svijeta. Pojavi se jedan mladi monah iz Bosne, više nalik na studenta, i pođe pred nama k Svecu kroz mala niska vrta uklesana lučno u stijeni, vrata kojih se nijesam sjećao jer sam, ne saginjući se, kao dijete kroz njih prolazio.

Isto tako u kapeli, posljednji put, da bih cjelivao krst na grudima Božjeg ugodnika, trebalo je da se na prste propnem, a sada da se duboko poklonim do pojasa. I dok me iznad toliko minulih godina zapahnjivao gotovo zaboravljeni miris tamjana, prepoznah među prorocima, svecima i mučenicima koji su me nekad promatrali, lice svetog Simeona i Svetog Save, oca i sina koji, krenuvši upravo iz ovih krajeva, udariše prije osam sto godina temelje srpske nacije.

Strogo svetilište u kamenu odaje prizor mjesta gdje vječito bukti silni oganj, gdje se odvija velika borba kao u pećini neke goruće usamljene savjesti. Zamalo pa da ovi od tamjanskog dima pocrnjeli svodovi odjeknu od bezbroj molitava i nada što se k njima uzniješe, od bezbroj bolova što ovdje sebi lijeka potražiše.
Nigdje drugo pod ovim nebesima, osim na Lovćenu gdje je vjera postala poezija, čovjek nije dao toliko maha svojoj mjeri apsolutnoga. Ima se osjećanje da iz tih vrleti izbija dah velikog bogotraženja koje se tu odigralo prije trista godina i otada besprekidno nastavilo da se odvija kroz pokoljenja hodočasnika.

Upravo, dok sam napuštajući manastir, mislio na to svekoliko ljudstvo čije su oči podignute ovim liticama jednog trenutka sjale besmrtnošću, Ostrog mi se tog ljetnjeg jutra ukazao kao prevashodno mjesto duše i sudbine.

in4s.net
Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here