Predrag Ćeranić: „Tri mora“, Hamburg i Trampova politika

Podelite:

Varšava je bila domaćin samita Inicijative „Tri mora“ na kojem su se okupili lideri dvanaest evropskih država. Cilj inicijative je jače povezivanje zemalja koje izlaze na Baltičko, Crno i Jadransko more. Inicijativu „Tri mora“ čine Češka, Slovačka, Mađarska, Litvanija, Letonija, Estonija, Austrija, Rumunija, Bugarska, Hrvatska i Slovenija. Poljska je bila domaćin, suorganizator skupa bila je Hrvatska, a ideja o održavanju samita veoma se dopala američkom predsjedniku Trampu, koji je bio počasni gost i centralna figura skupa, koji predstavlja pokušaj privrednog i infrastrukturnog povezivanja dvanaest zemalja Srednje Evrope.

Moderatori skupa bili su poljski predsjednik Andžej Duda i neizbježna Kolinda Grabar Kitarović. Domaćini su očekivali da će Tramp pohvaliti poljski nivo demokratije, i ukazati na Poljsku kao važnog američkog saveznika u odnosima sa EU, kao i istaći njenu ulogu neprobojnog zida od ruske agresije. Premijerka Beata Šidlo dodvoravala se Trampu do granice neukusa, a po snishodljivosti mogli bi joj parirati jedino Hašim Tači i družina sa okupiranog Kosova. Ali, Tramp je iznevjerio očekivanja poljskih zvaničnika, te je štaviše na prepuni Trg Krašinjskih doveo i Leha Valensu, kojeg poljska vlast izbjegava, iako se Valensa u Poljskoj još doživljava kao sinonim otpora komunizmu.

Vjerovatno je Spomenik Varšavskom ustanku, koji se na trgu nalazi kao znak sjećanja na ustanak Poljske domovinske armije (Armija Krajova) protiv nacista tokom Drugog svjetskog rata, Trampa inspirisao i podstaknuo da pokaže poznavanje istorije, ali američki predsjednik nije uspio impresionirati domaćine. Oni su očekivali da će ih pohvaliti i potvrditi ulogu Poljske kao glavnog američkog saveznika u borbi protiv „opasnosti sa Istoka“, i kao važnog privrednog partnera s kojim će se SAD konsultovati o svim pitanjima „visoke politike“. Jaroslav Kačinjski, lider vladajućih konzervativaca, uvjeren je da je Poljska, kao članica EU i najveća slovenska država u toj zajednici, dostojna respekta i pozicije jednog od vodećih faktora u EU. U tom svjetlu treba i posmatrati Inicijativu „Tri mora“, koju predvode zemlje koje su u EU najviše privržene katoličanstvu, Poljska i Hrvatska. Inicijativa „Tri mora“ baš i nije dobra poruka Merkelovoj i Francuskoj, a zvuči i kao bezbjednosna i ekonomska prijetnja Rusiji, u smislu njene izolacije i onemogućavanja pristupa EU tržištima.

Tramp, kao što smo već konstatovali, nije ispunio očekivanja domaćina, ali im je uspio prodati raketni sistem Patriot, vrijedan više milijardi dolara. Tramp je to izveo manirom putujućeg trgovca oružjem, a naredni kupac Patriota treba da postane Rumunija. Poljska ima zadaću da štiti Baltičke zemlje od ruske tvrde i meke moći, dok Hrvatska treba da štiti JANAF i Jadran od ruskog uticaja, u određenom smislu i Crno more, jer zadatak kojeg se Hrvatska prihvatila glasi da zajedno sa zemljama Crnomorskog bazena oteža aktivnosti Ruske crnomorske trgovačke i ratne flote. Poljska, potpuno na američkoj liniji, kivna je na Njemačku zbog ideje o izgradnji Sjevernog toka 2, naročito zbog nagovještaja jače ekonomske saradnje Njemačke s Rusijom. To je potpuno u suprotnosti s poljskim očekivanjima da postane glavni konzument američkog tečnog gasa. Pored saradnje sa Slovačkom, Rumunijom, Bugarskom, Slovenijom, Austrijom i Češkom, Poljska posebno povezivanje traži sa Baltičkim zemljama i Ukrajinom, kako bi se savezom zemalja „međumorja“ na potezu Baltik – Crno more, formirali različiti koridori kroz koje Rusija ne bi imala prolaz. Poljska nastoji da razvije svoj uticaj i u Višegradskoj grupi, ali glavni plan, čvršće povezivanje sa SAD, nije uspio, i pored toga što je Poljska učinila sve što je mogla kako bi se nametnula za nezaobilaznog partnera, naročito u pogledu snažne brane prema Rusiji. Najveću brigu zadao je neodređen Trampov odgovor u vezi opstanka, ili rekonstrukcije NATO, iako se Varšava uz Švedsku više od drugih u regionu zalaže za modernizovanje odbrane, i nastoji da zemlje Baltika budžetska izdvajanja za NATO do 2022. godine podignu na 15 milijardi dolara. Poljska izdvajanja su veća od izdvajanja drugih u regionu i iznose 2% budžeta.

Nakon Poljske Tramp se uputio u Hamburg da bi prisustvovao samitu G 20 koji se održao 7. i 8. jula. Opštepoznato je ko su bile zvijezde samita. U centru pažnje bili su, naravno, Putin i Tramp. Teme razgovora bile su očekivane i poznate, kao i reakcije iz EU i SAD. Reagovanje medija i pojedinih političara, takođe se moglo predvidjeti. Zemlje EU su posebno nezadovoljne, jer su ostale na margini dešavanja, a nezadovoljstvo koje je pokazala Merkelova iziskuje analizu, jer su interesi i planovi Berlina višeslojni, a artikulišu ih turbulentne okolnosti. Činjenica je da je EU na pragu potpune disfunkcionalnosti. Članice koje se nalaze na političkom rubu EU, kao i novoprimljene, duboko su nezadovoljne odnosom briselske administracije. Poznato je da se ove zemlje nose sa lošim ekonomskim nasljeđem i zastarjelom tehnologijom, da je kod političke i ekonomske elite prisutan stari način razmišljanja iz doba dirigovane privrede.

Vatre koje su u Hamburgu palili Soroševi „antiglobalisti“ nisu se ni ugasile, a Tramp i Tilerson su, jedan na tvitu a drugi na sastanku sa Porošenkom, pokazali poznato lice američkih političara. Možda su njihove reakcije produkt oštrih komentara „duboke države“, što već postaje degutantno. Međutim, očito je da se prilikom susreta Putina i Trampa javila obostrana simpatija. Putin, ako je naišao na iskrenog sagovornika, komunikaciju pokušava uzdići do prijateljstva. Tako Putin i danas Berluskonija smatra za prijatelja. Međutim, nakon razgovora sa Trampom, stvari se ipak nastavljaju kretati u negativnom smjeru, i to upravo onom koji „duboka država“ želi, a to je izazivanje Putina. Naime, uporedo sa dolaskom Tilersona u Kijev, gdje se uputio direktno iz Hamburga, u ukrajinsku luku Odesu stiže američka padobranska brigada, a doplovila su i dva američka ratna broda. Jedino što se može zaključiti je da ministar odbrane Džim Matis ima potpuno slobodne ruke i da i bez Trampovog odobrenja izvodi operacije. Tačno je da su vježbe ranije dogovorene, ali Tramp ih je mogao opozvati, a Tilerson i nije morao lansirati standardnu zamjenu teza u vezi Minskog sporazuma, kojeg jedino Putin održava živim. Porošenko će to protumačiti na svoj način, odnosno kao podršku za dalje provociranje Rusije na granici sa Krimom i odobrenje za bombardovanje civila u Donbasu.

Nakon Hamburga uslijedilo je međusobno uvjeravanje EU i SAD da sankcije Rusiji neće biti ukinute dok se Krim ne vrati Ukrajini i ne ispoštuje Minski sporazum. Ista matrica primjenjivana je na Kosovu i u BiH, a sve govori da će nekonzistentnost američke politike potpuno „isplivati“ na Bliskom istoku. Treba se vratiti mjesec dana unazad i analizirati Trampovu posjetu Rijadu. To je eklatantan primjer američke „rastrzane“ politike i potpuno odsustvo stare diplomatije, bolje rečeno, uobičajene diplomatije. Tramp, kralj nekretnina, i Tilerson, kralj nafte, osmislili su, uostalom kao i svi poslovni ljudi, način da profitiraju iz prethodnih Obaminih optužbi na račun Rijada za učešće u napadu 9/11. Imajući u vidu da je Katar jedan od vodećih svjetskih proizvođaća gasa, jer zajedno sa Iranom raspolaže sa možda najvećim bazenom gasa i nafte, američki pragmatizam se pokazao na djelu. Rijad je ostavljen u ulozi vjernog saveznika, a ujedno je zarađen veliki novac dogovorenom prodajom oružja. Katar je optužen. Koristeći pragmatične metode, učešćem na plesu sa sabljama, Tramp je pokušao da učvrsti uticaj na Arapskom poluostrvu, odredi novi pravac geoekonomije, i operativnu strategiju na širem području Bliskog istoka.

Dolaskom na mjesto predsjednika Tramp je pokazao da je najvatreniji pobornik doktrine America First, čime želi zadržati američku izuzetnost i poziciju predvodnika uređenja novog svjetskog poretka. Olako se daju ocjene da je Tramp neznalica, da nije kompetentan, da djeluje smušeno. Za razliku od stavova koji dominiraju u Kongresu i Senatu, Tramp ne želi rat s Rusijom, već umjesto toga želi jaku Ameriku koja bi ojačala oružano, ali i ekonomski, te želi da učvrsti dolar da bi mogao parirati juanu. On vrlo uspješno vodi anti-diplomatsku politiku, i ona je fragmentisana, neuhvatljiva. Tramp nastoji da ispravi niz grešaka koje su činili Buš i Obama. On pokušava da dovrši prekompoziciju Bliskog istoka, posebno Arapskog poluostrva, i da Rusiju i EU „stavi pod kontrolu“. Njegov osnovni problem je što još nema kontrolu nad bezbjednosnim sektorom u svojoj zemlji, nema je ni nad Pentagonom, a u potpunosti ni nad svojom administracijom.

FSKSRB

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here