Protojerej Jovan Plamenac: Kecelja za patrijarha Pavla

Podelite:

Poruka na kecelji na spomeniku patrijarhu Pavlu je poziv na zločin nad zločinima, koji su devijantni ljudski umovi ozakonili

Neke boleštine su prije neki dan navukle kecelju na spomenik patrijarhu Pavluu Beogradu na koju su napisale „Abortus je žensko pravo“.

Ovo je u medijima izazvalo reakciju taman toliku da afirmiše ovu boleštinu. Ne vidim da se iko pozabavio suštinom tog „ženskog prava“. Sve se svelo na sablažnjavanje što su to uradile patrijarhu Pavlu, čovjeku kojeg srpski narod, u većini, voli.

A problem je daleko dublji od dnevne skaradnosti. Pravo na abortus je – pravo na zločin!

Pravo na abortus nije jedina pravna zloupotreba slobode koju čovjek ima od Boga i koja ga čini čovjekom, ali jeste – najmonstruoznija.

Pravo na abortus pripada setu prava koje su iznjedrili uzbljutavjeli mozgovi, u kojem je i pravo čiju praktičnu primjenu smo nedavno vidjeli kada je Premijerka Srbije postala tata. To je set prava koji plodotvori školstvom koje djecu pobuđuje na seksualnost, čak i napadnije na neprirodnu, skrnaveći njihovu čednost. Ovo školstvo proizvodi kadrove za bljuvotine „zadruge“, „parove“… Taj set prava uništava porodicu, a preko nje i čitav narod. On je uzdizanje animalnog u čovjeku nad njegovim ljudskim dostojanstvom.

Jedna od tih boleština na televiziji kaže: „Crkva je institucija koja krši moja prava“, jer joj se miješa u seksualni život.

Spomenik Patrijarha Pavla oskrnavljen

Obezboženi čovjek obogotvorava svoje međunožje. Ubijanje nerođene djece je satansko žrtvoprinošenje tom božanstvu.

Poruka na kecelji na spomeniku patrijarhu Pavlu je poziv na zločin nad zločinima, koji su devijantni ljudski umovi ozakonili.

Te boleštine dijete u svojoj materici smatraju dijelom svoga tijela, a abortus im je kao i odstranjenje tumora. Ili, kao da su nokat odsjekle. Smisao života im je zadovoljenje seksualne pohote. Nema momka i djevojke, muža i žene – sada su to partneri. Ima novog partnera, novu partnerku… Živote koje im je Bog darivao pretvorili su u kontinuirano životinjsko parenje.

Ovoj beslovesnosti problem su djeca. Zato ih bjesomučno tamane, kao da su komarci. Djeceubistvo pred ljudskim zakonima ima status kao i deratizacija.
Začeta djeca na svijetlo dana danas dolaze kroz mlin za meso: samo mali broj njih ima sreću da se kroz njega provuče.

Ako zločin djeceubistva mjerimo brojkama, abortus je sitnica. Daleko veći broj začete djece biva ubijen takozvanim sredstvima za kontracepciju. Ta sredstva, uglavnom, ne sprječavaju začeće (što znači kontracepcija), nego sprječavaju da se začeto dijete usadi u matericu i tako prehrani. Žene, vodeći „uredan“ seksualni život, bivaju trudne a da ne znaju da su bile, jer dijete u njima umre bez hrane u prvih petnaest dana svoga života, prije nego njihovoj majci monstrumu izostane prva naredna menstruacija.

Sličan efekat masovnog stradanja začete djece, svakako većeg brojno od abortusa, biva u vantjelesnim oplodnjama. Tu, obično, biva začeto više djece (puno više i manje više) nego što biva usađeno u matericu. Taj višak djece, uglavnom, biva ubijen. Sve više i više je neplodnik bračnih parova koji na ovaj način hoće djecu. A uzrok njihove neplodnosti, često, je predbračni raspusni seksualni život.
U zločinu ubistva nerođene djece saučesnici su i očevi, ne manje nego majke.
Ubistvo nerođene djece ljudi su, zarad uživanja u seksu, legalizovali. Ali, to ih ne abolira kod Boga.

Ta kecelja na spomeniku patrijarha Pavla svjedoči, prvenstveno kroz izostanak istinske osude, o vrhuncu ovovremenog bogoborstva u kojem je najsvetiji dio ženskog tijela postao daleko najveće stratiše u ovome svijetu.

IN4S

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here