SARAJEVSKA PRAVDA: Dok je svedok nabrajao imena masakriranih Srba, u sudnici uzvikivano „mašalah“

Podelite:

U Sudu BiH nastavljeno je suđenje komandantima i pripadnicima Teritorijalne odbrane i policije tzv. Republike BiH, zbog ratnog zločina u selu Čemerno, nadomak Ilijaša. Njih 12 optuženi su da su u udruženom zločinačkom poduhvatu 1992. godine ubili više od 30 Srba, a imovinu u selu, spalili i uništili.

Gdje se izgube vrsni bh. pravnici, pravosudni postulati, advokatska etika, vladini i nevladini posmatrači, OEBS-ovi „monitori“…. kada počne sudsko ročište u predmetu „Čemerno“, jer su svjedoci tužilaštva, gotovo bez izuzetka, izloženi verbalnim nasrtajima i maltretiranju odbrane optuženih, a malobrojni medijski predstavnici, monstruoznim komentarima mnogobrojnih prijatelja i simpatizera optuženih ratnih zločinaca. Tako je bilo i ovaj put.

Iz Srednjeg, gdje je u lokalnoj četi kao automehaničar, bio angažovan na održavanju vojnih vozila, Dragislav Mijanović krenuo je put Čemerna čim je stigla vijest o pokolju. Da nekolicini srpskih boraca koji su pozvani da pomognu u spašavanju preživjelih i po razruđenom selu, sakupljanju tijela ubijenih, put pokaže. Teren je poznavao – supruga mu rođena u susjednom Kunosiću, a rodbina joj u Čemernu živjela. Zatekao je haos! Dok su kuće i pomoćni objekti gorjeli, nalazio je do neprepoznatljivosti izmasakrirane i unakažene srodnike.

– Naišao sam na velike žrtve. Ženinu bližu familiju nisam mogao prepoznati, glave su bile razbijane, tijela izobličena… – svjedoči Mijanović.

Tijelo Gojka Đurđića jedva je prepoznao i njegov brat Sreto, koji je sa Mijanovićem na Čemerno stigao. Zdravo Damjanović, očiju nije imao, uši odsječene, vilica razvaljena, pored trupla – u neprirodnom položaju izlomljene ruke. Malo dalje tijelo mladića Lazendića „do pola“ izgorjelo. Iznad kuće Trifkovića dvije djevojke – sestre od dvadesetak godina – Ranka i Radinka ili Jadranka kako su je još zvali, polugole. Koji metar od njih ubijena im i majka! Kuće u plamenu i neprijatan miris spaljene stoke.

I dok je Mijanović nabrajao imena na Čemernu masakriranih Srba i srpskih boraca koji su u ispomoć s njim iz Srednjeg stigli, a kasnije poginuli, umjesto bar civilizovanog pijeteta prema žrtvama, u publici se čulo monstruozno „mašalah“!

Prepričavao je svjedok i saznanja o zločincima. Dan ili dva nakon pokolja, o tome mu je govorio Petar Rašević, očevidac iživljavanja nad majkom i sestrama Trifković. Nakon masakra, od tuge i suza prvo obnevidio, Rašević nije dočekao da i u sudnici svjedoči. No, ostalo je i snimljeno i zapisano da je među zločincima prepoznao Teufika Turudića Tufu, policajca Enesa Duraka, Nusreta i Mirzeta Bešliju, prezimenjaka im – „šumara“ – Mirsada…

– Mirsad je prije rata bio lovac, viđali smo se u lovu. Otac mu se zvao Derviš, radio je u Željezari, a stric Mujo u Putevima. Obojica su kod mene dolazili. I njihova majka, a Mirsadova nana, dolazila je kod moje majke – navodi Mujanović u iskazu.

No, onda su na scenu bezobrazno stupili advokati optuženih zločinaca. Sa enormno povišenim decibelima u glasu, i desetinama kilometara udaljeni od stratišta, bolje od svjedoka „znali“ su sve. Na samoprojektovanoj mantri kako je Čemerno bilo jako vojno uporište, svi ubijeni muškarci pa i starine – srpski vojnici, a starice i djevojke – vojno angažovane bar kao kuvarice, „ubjeđivali“ su svjedoka da nije vidio ono o čemu je svjedočio. Da je rekao i ono što nije! Ili da nije bio automehaničar, već do zuba naoružan pripadnik nekog interventnog voda.

Umjesto istine o zločinu nad Srbima Čemerna, insistirali na, svjedoku nepoznatim, imenima počinilaca zločina nad muslimanima, pa i iz kilometrima udaljenih sarajevskih naselja. Potcjenjivački pokolj kvalifikovali kao „tamo se nešto desilo“. Kao da je za prepoznavanje razbijene lobanje, izvađenih Zdravkovih očiju, i ugljenisanog tijela Ljubiše Lazendića, potrebna doktorska disertacija, drsko svjedoka pitali i kakve to on kvalifikacije ima da bi mogao da „utvrdi“ stepen povreda na žrtvama.

„Multitolerantni“ predsjedavajući Sudskog vijeća Halil Lagumdžija, reagovao je tek kada je advokat Ifet Feraget, mimo svih zakonksih normi, optužio svjedoka!

– Kad svjedoci lažu, moram ovako ispitivati – podvrisnuo je Feraget čak i na sudiju.

Odluku Mijanovića da svjedočenje prekine, promijenio je molbom sudija Lagumdžija. No, opet su se drsko oglasili advokati. Smetala im je ovaj put čak i Lagumdžijina molba da zadrži svjedoka u sudnici.

– Način na koji ću kominicirati sa svjedokom, biram ja, a ne vi i nemojte da se derete na svjedoka. Nećemo valjda ovdje ratovati – rekao je Lagumdžija.

Verbalni rat 12 advokata i autentično, sramotno maltretiranje svjedoka ponovo su ostali samo unutar pravosudnog mučilišta jer je savjetnik u pres službi Suda BiH, Irhan Bilić, u ovom predmetu – da li slučajno – uveo do sada nepoznatu praksu da umjesto traženog snimka cijelog ročišta dostavi tek 10-ominutnu sekvencu, brižljivo biranu kako javnost, valjda, ne bi čula sve bestijalnosti iz sudnice i kako ne bi vidjela optužene zločince u klupama.

RTRS
Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here