Tolstojevski Biljane Srbljanović

Podelite:

Intervju koji je Vuk Bošković, „junior editor“ srpskog Vajsa i „stručni saradnik FDU na katedri za dramaturgiju“objavio sa svojom šeficom na potonjem „radnom mestu“ uspjeva u sebi da sažme toliko toga što je lažno i pogrešno na današnjoj srpskoj kvazielitnoj umjetničkoj sceni da bi upućen čitalac na prvi pogled pomislio da je riječ o „skrivenoj kameri“ i nekom socijalnom eksperimentu.

Povod za intervju je novi dramski tekst Biljane Srbljanović „Vrat od stakla“ čija je premijera – simbolično – zakazana za peti oktobar. Pošto nisam čitao tekst ni gledao komad, njihovu analizu ostavljam eventualno za budućnost, no ovđe samo ukazujem na dio iz intervjua. Tamo, dakle, doslovce stoji:

„U komadu postoji gomila referenci i priča koje su se izgubile u mraku istorije druge polovine dvadesetog veka.

Najstrašnija i najbolnija je priča pesnika Gorana Babića, čiju pesmu „Averziju prema alkoholu“ profesorka koristi u jednoj od poslednjih scena komada.

– Nisam vam to pričala? – počinje Biljana priču o Goranu Babiću, kao što počinje sve opskurne priče koje su njoj fascinantne ali je svesna da možda druge ljude za to nije briga.

Ja odmahujem glavom i ona, sa cigaretom u ruci, prelazi u pripovedački ton.

– Goran Babić, pesnik, ima duplu tragediju, jer se zove isto kao onaj ratni zločinac Goran Babić, pa ima problem putovanja ali ovo drugo je mnogo strašnije. On je bio šezdesetosmaš, Srbin rođen u Zagrebu. Njegov najbolji prijatelj i venčani kum je bio Slobodan Praljak, tada filozof i pozorišni reditelj. I onda je početkom devedesetih krenula hajka na Srbe u Hrvatskoj, koju je, između ostalih, predvodio Praljak. I Babić ode za Beograd, a njegova žena i dvoje decu odluče da ostanu. Praljak se oženi njegovom ženom i usvoji decu. I u sudnici, ono što se čuje kada Praljak popije otrov, to su vrisci bivše žene i ćerke pesnika Babića, a onaj što je držao govor na sahrani, to je Babićev sin – završava Biljana priču dok ja gledam u nju otvorene vilice.

Ništa od ovoga nije konkretno u komadu, ali kao da jeste, jer je komad u stvari o svemu što se desilo i što nastavlja da se dešava.“

U čemu, dakle, griješi Biljana Srbljanović kad svom saradniku sažima „najstrašniju i najbolniju“ među pričama što su se izgubile „u mraku istorije druge polovine dvadesetog veka“?

Najprije, ne postoji, barem u ogromnoj arhivi Haškog tribunala, nijedan ratni zločinac koji se zove Goran Babić. Postojala su dvojica „vođa Srba iz Hrvatske“ od kojih se jedan zvao Milan Babić, a drugi Goran Hadžić, da bi ih Biljana Srbljanović – u starom dobrom „Tolstojevski“ maniru – fuzionisala. Koliko je pjesnik Goran Babić bio šezdesetosmaš odnosno koliko je to ključno za njegovu biografiju i poetiku, nije zapravo ni važno u moru drugih bisera. Najprije, Goran Babić se nije rodio u Zagrebu, nego na otoku Visu, a đetinjstvo i ranu mladost proveo je u Mostaru, pa je formativno Mostarac. Zatim, po rođenju nije Srbin, nego Hrvat. Dakle, njen Srbin iz Zagreba je u stvari Hrvat sa Visa odnosno iz Mostara. Koliko god to Biljani Srbljanović bilo čudno, nije Babić otišao iz Zagreba kao Srbin, nego kao komunista, Jugosloven, antinacionalista i antituđmanovac. I ne, nije Goran Babić došao u Beograd sam, došao je sa porodicom, sa ženom i ćerkama. Praljkova supruga Kaćuša je Babićeva bivša žena koja se od njega razvela i za Praljka udala još prije rata.

Vuk Bošković, ugledni mladi umjetnik i intelektualac, gleda profesorku „otvorene vilice“ ne zbog deset gluposti izrečenih u pet rečenica, nego jer je oduševljen njenim falsifikovanjem priče koja je nažalost postala i tabloidna prćija i do čijih je detalja lako doći nakon tri minute surfanja po internetu. Da stvar bude tragikomičnija, sama Biljana Srbljanović voli da se predstavlja kao „štreberka“ koja sve što radi radi „dugo i temeljno“, ako treba i „sa čepićima u ušima“.

U jednoj stvari je Biljana Srbljanović u pravu: U sudbini Gorana Babića je zipovano mnogo onog najdubljeg, najbolnijeg i najkomplikovanijeg kad je riječ o priči o raspadu Jugoslavije. Samo što njena obrada te priče – kao i u slučaju Gavrila Principa i Mlade Bosne – podsjeća na zavjeru onog Flagusa iz starog romana Dubravke Ugrešić koji udesi da se pišu loše knjige na važne teme, a da bi se te teme ogadile nekom ko bi o njima zaista imao šta da kaže. Prošli put nije uspjelo, neće valjda ni ovaj put.

Danas

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here