Томислав Јакић: РОЂЕНДАН ЖИВАХНОГ МРТВАЦА

Поделите:

Kroničari međunarodne scene zabilježili su u prvim danima prosinca 2019. proslavu rođendana jednog sedamdesetogodišnjaka koji bi zapravo već godinama trebao biti mrtav. No, ne samo da je živ, on je vrlo živahan. O čemu svjedoči okupljanje respektabilne skupine šefova država, odnosno vlada (respektabilne više po broju, nego po kvalitetama onih koji su se okupili, nekih osobito) koji su našli shodnim slaviti rođendan, nazovimo ga tako za ovu priliku (ali s mnogo razloga) živahnog mrtvaca. Slavljenik je Sjeveroatlantski ugovor, kraće Atlantski pakt (NATO), a Republika Hrvatska – pita li se Predsjednicu i Vrhovnu zapovjednicu i, naravno, vladu, odnosno stranku iz koje je ona potekla – ponosna je članica te vojno-političke organizacije.
Vrijedi se prisjetiti: NATO je osnovan 1949., kao štit u prvome redu zapadne Evrope, od prijetećeg sovjetskog ekspanzionizma. Ili, kako je i danas popularno reći, a kako se desetljećima tvrdilo, “kao brana prijetnjama iz komunističkog svijeta i širenju komunizma na ostali dio Evrope”. Iz današnje je perspektive nužno upozoriti na taj antikomunistički karakter pakta koji je u trenutku osnivanja imao 12 članica, deset u Evropi i dvije s onu stranu Atlantika, da bi ih danas brojio 29. Ključna je odredba Povelje Pakta ona prema kojoj će se napad na bilo koju državu članicu smatrati napadom na cijeli NATO, što povlači obvezu priskakanja u pomoć napadnutoj članici.
Sovjetski Savez koji je već ionako čvrsto držao pod kontrolom zemlje istočne Evrope (s izuzetkom Jugoslavije koja se godinu dana prije osnivanja Atlantskog pakta otrgnula iz Staljinovog zagrljaja!) reagirao je na postojanje NATO tek punih šest (!) godini kasnije, naime kada je u njegovo članstvo primljena Zapadna Njemačka. Tek je tada formiran Varšavski pakt i od tada evropski je kontinent poprište sučeljavanja dvaju vojnih (u prvome redu vojnih) saveza. Ta konfrontacija, nazvana i hladnim ratom, počela je slabiti u razdoblju detanta, popuštanja napetosti između Moskve i Washingtona, što je godine 1988. navelo sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova da objavi kako one države-članice Varšavskog pakta koje to žele, mogu Pakt napustiti. Osipanje Pakte počelo je nakon “pada” Berlinskog zida, da bi završilo njegovim raspuštanjem 1. srpnja 1991., dakle prije više od 28 (!) godina.
Ponovimo: NATO je formiran 1949. Varšavski pakt osnovan je kao odgovor na NATO i njegovo širenje, 1955., a raspušten je 1991. Sovjetski Savez više ne postoji, sve države, njegovi bivši sateliti opredijelile su se za kapitalizam i ono što se naziva zapadnom demokracijom. A NATO? Mada je svakome objektivnom analitičaru bilo i ostalo savršeno jasno kako je izgubio smisao postojanja, taj savez ne samo što nije “umro”, nego je nastavio živjeti i širiti se. Suprotno obećanju danom Mihailu Gorbačovu u zamjenu za sovjetski pristanak na ono što se zove njemačkim ujedinjenjem – da se NATO neće širiti prema sovjetskim granicama, tj. na države što su izlazile iz orbite Moskve, zapadna se alijansa nastavila širiti – upravo prema tim granicama. Za nekadašnje socijalističke zemlje uvedeno je nepisano, ali čvrsto pravilo: tko hoće u Evropsku uniju, najprije mora u NATO. Tako je realiziran koncept okruživanja Rusije članicama Atlantskog pakta, odnosno nastavljena hladnoratovska politika “obuzdavanja”, desetljećima primjenjivana u odnosu na Sovjetski Savez.
Ima li u tome ičega neobičnoga? Zapravo i nema. Jer, koliko god je formalno (a dobrim dijelom i stvarno) osnovan u funkciji obrane zapadne Evrope od potencijalnog napada s istoka, NATO je bio i ostao primarno instrument provođenja američke politike i ostvarivanja američke dominacije, pa je tako američki general uvijek glavni zapovjednik NATO. To je svojevremeno (1966.) i navelo francuskog predsjednika generala Charlesa de Gaullea da povuče Francusku iz vojne strukture Pakta, želeći da o Evropi u prvome redu odlučuju Evropljani, a da Francuska preuzme ključnu ulogu u pitanjima evropske obrane. U isto vrijeme de Gaulle je zagovarao ideju “Evrope od Atlantika do Urala”. Takvo je stanovište promijenio tek Nicolas Sarkozy, vrativši Francusku u puno članstvo NATO, što će reći pod američku komandu. U međuvremenu vojne snage članica NATO počele su, pod američkim vodstvom, ili uz američki “blagoslov” voditi vojne operacije i izvan Evrope (jedina ikada evropska akcija NATO bilo je bombardiranje Srbije na samome kraju 20. stoljeća). To, treba li uopće reći, nema ama baš nikakve veze s razlozima osnivanja Pakta, ali ima itekako veze s njegovim pretvaranjem u udarnu pesnicu globalne američke politike koja – mada nema više ni Sovjetskog Saveza, ni evropskog komunizma, postaje sve naglašenije antikomunistička, točnije rečeno ostaje prokapitalistička.
U većini zemalja, nekadašnjih sovjetskih satelita, takva politika ne samo da nailazi na odobravanje, nego je neke od njih (Poljska, baltičke države) agresivno promiču, što je dovelo i do toga da se NATO snage (među njima i vojnici iz Hrvatske) šalju na granicu s Rusijom kao gesta upozorenja da je Zapad spreman odbiti rusku agresiju o kojoj se uporno govori kao o vrlo realnoj opasnosti, mada – izuzmemo li zbivanja u Ukrajini (u kojima Zapad i SAD snose nemalu odgovornost!) – nema nikakvih ni pokazatelja, a kamoli dokaza o tome da Moskva tako nešto sprema. Pa je vojni savez koji je slijedom događanja trebao nestati prije gotovo trideset godina, živ i živahan, provodi manevre, upozorava (prijeti), intervenira, dok Trumpova Amerika sve grublje pritišće na sve veća izdvajanja država članica za potrebe obrane, jer – nije to nikakva enigma – treba imati kupce za američko oružje. Posao je posao, to barem Trump razumije.
I samo je francuski predsjednik Macron imao hrabrosti i mudrosti upozoriti na potrebu – ne ukidanja, nego redefiniranja Atlantskog pakta koji, takav kakav jest, zaista pati od moždanog udara, odnosno Macronovim riječima: koji je pretrpio moždanu smrt. Washington je odmah zadužio lojalnu evropsku “suradnicu”, njemačku kancelarku Angelu Merkel da se oštro odupre takvoj dijagnozi, a turski predsjednik Erdogan, možda i da bi se iskupio u očima Washingtona zbog kupnje ruskog proturaketnog sustava S 400, grubo je poručio svome francuskom kolegi da je on taj koji je pretrpio moždanu smrt. Sve to, međutim, Macrona nije pokolebalo. Dapače, ponovio je svoje stanovište nakon razgovora s glavnim tajnikom NATO, Stoltenbergom; da bi nakon napada već ranije osuđenog teroriste na prolaznike u Londonu, vrlo konkretno poručio kako bi se NATO trebao koncentrirati na suzbijanje globalnoga terorizma, a ne na sučeljavanje s Rusijom. De Gaullove su čizme vjerojatno nekoliko brojeva prevelike za Macrona, ali dobro je da se ocjena poput njegove čuje upravo iz velike i stare članice Atlantskog pakta. S Francuskom se u NATO ne moraju svi slagati, ali stanovište Pariza ne može se tek tako ignorirati. Ne bude li se mijenjao i ne postane li primarno i iznad svega instrument evropske sigurnosti (što ne isključuje ni transformaciju u evropske obrambene snage, ali uz bitno drugačiji odnos prema SAD), Atlantski pakt dugoročno nema budućnosti. Pa ni kao živahni mrtvac. Iako bi o tome i službeni Zagreb trebao razmišljati, čini se kao da je u Hrvatskoj toga svjesna samo predsjednička kandidatkinja Radničke fronte.

Tomislav Jakić

Поделите:

Оставите коментар

Please enter your comment!
Please enter your name here