Goran Komar: NOVLJANI I DALMATINCI U RUSIJI TOKOM 18. VIJEKA

Podelite:

 

Veze Herceg Novog i Rusije, prema istorijskim dokumentima, započete su početkom 18. vijeka, nakon mletačko-savezničkog zauzimanja ovog grada (septembra 1687) i izgona Turaka. Može se reći da su ličnosti i porodice koje su se sa ovog novskog praga otiskivale u svijet upravo pokrenule političko-državne veze današnje Crne Gore i Rusije, a one su se ostvarivale kroz dvije velike oblasti života naših naroda. Trgovačku djelatnost i djelovanje i potrebe Srpske pravoslavne crkve. Hercegnovski trgovci većeg formata darivali su oporučno stara središta hrišćanstva na čitavoj istočnomediteranskoj obali i njihova temeljna poslovna orjentacija upravljana je ka trgovačkim središtima Istoka: Carigrad, Odesa, Petrograd. Druga istorijska putanja odlivanja bokeških i novskih Srba ka Rusiji vodila je preko Ugarske. Tokom arhivskih istraživanja koja sam sproveo u primorskim arhivima Dubrovnika i Boke, uspio sam u registrovanju ukupno 54 upravne garniture Topaljske opštine (1718-1797/1799) među kojima je samo nekoliko poteklih sa područja van istočne Hercegovine.

U horizont političke istorije dvaju naroda prvi je uplovio Srbin iz Hercegovine Sava Vladislavić, ilirski (srpski) grof, diplomata u službi Petra Velikog. To je ličnost zaslužna i za vanjsko politički kurs crnogorskog vladara mitropolita Danila Petrovića koji će i pored druge, suprostavljene, promletačke struje, uzdržati putanju naslanjanja Crne Gore na Rusiju. Pripadnici ovih porodica, svi odreda, potekli su sa područja Hercegovine. Može se slobodno reći da su oni bili pokretači prvih zvaničnih diplomatskih dodira Crne Gore sa carskom Rusijom koji su preskromno obilježeni 2011. godine (1711 – 2011).

U početku 18. vijeka u Rusiji Petar I uspijeva u svome nastojanju da oštrim unutrašnjim zahvatima ekonomski i politički stabilizuje svoju nepreglednu zemlju. Vrlo brzo, on će načiniti i iskorake prema vani. Počeće se zanimati za Balkan. U ovome iskoračivanju, ukazaće se na političkom pozorju sveg slovenstva Srbin, Sava Vladislavić, kao uticajni savjetnik i diplomata u službi ruske zemlje. Još kod karlovačkih pregovora 1699., ruska strana će se založiti za prava i vjerske slobode pravoslavnih na Balkanu i otvoreno nagovjestiti želju za uspostavu protektorata. U 1711., Osmanska Imperija će objaviti rat Rusiji. Švedski kralj Karlo XII pređe u Tursku ne bi li nagovorio Osmansku državu da krene protiv Rusije i u tome uspije. Tada će, vidjećemo, pukovnik Miloradović, takođe Hercegovac, uputiti jedno pismo primorskom vladici Savatiju. Ono je datovano 3. juna 1711. godine i u njemu on obećava vladici i njegovome sekretaru, egzarhu Hadži Stefanu, kuće i dućane Mustafe Ćatovića u Trebinju i sve kuće i ostalo imanje toga Ćatovića u selu Pridvorcima i na drugim stranama. Nakon upokojanja vladičina, da ostane egzarhu Stefanu, a poslije njega da ta imanja budu ”pod monastir Uspenski naricajemi Trebinje za čast ocu arhimandritu.” Miloradović je u Herceg Novom posjetio i primorskog mitropolita Savatija Ljubibratića.

Veoma krupan značaj za Boku nosio je hercegovački ustanak 1711. Čitavu godinu prije nego će doći do objave rata, ruski poslanik u Carigradu Petar Tolstoj, i Dvorski savjetnik za pitanja pravoslavnog Istoka, grof Sava Vladislavić, pribavljali su obavještenja o namjerama turske vlade, kao i o uticaju Karla XII kod Ahmeta III. Rusija je prethodno razaslala svoje agente po Turskoj i Krimu. Poput knezova Vlaške i Moldavije, koji se uznesoše nadom u oslobođenje od Turaka (na početku 18. vijeka upućen veliki dar manastiru Tvrdoš o čemu se originalna povelja čuva u manastiru Savina), i naši narodni glavari se radovahu nagovještenom sukobu Rusije i Turske koji je mogao izgledati kao čas razriješenja srpskoga pitanja. U sasvim osnovanim projekcijama razvoja događaja, Hercegovac Sava Vladislavić, koji bijaše glavnim pokretačem ustanka, očekivao je isticanje srpskog pitanja na mirovnoj konferenciji. Sava je načinio ratni plan Rusije.

Petar Veliki je početkom marta 1711. krenuo put Galicije i u tome času došlo je do pokretanja naših poleđinskih predjela. Rumunski hroničari pisali su vrlo ozbiljno o prvim bljeskovima panslavizma. Grci su vjerovali da će u Carigrad vratiti svoga vasileusa, a svo sveštenstvo se nadalo povratku sjajnog Bizanta. Slovenski narodi, poglavito Srbi, vidjeli su u ruskome vladaru i svepravoslavnom sabiranju, priliku da na slovenski oltar prinesu svoje oblasti. Sava Vladislavić lično je uputio pukovnika Mihaila Miloradovića u njegovome poslanstvu u Crnoj Gori i Hercegovini. Pisao je Sava Miloradoviću ovako: Ako se dobrosrdačno potrudiš i takvo slavno djelo kao što je ustanak slovenskih naroda protiv Turaka dobrome kraju privedeš, i mnogobrojni narod protiv Turaka digneš, onda ćeš uskoro postati general, i preveliku ćeš milost postići.

I u metežu novog mletačko-turskog rata srpski glavari i knezovi pisali su ruskom samodršcu 3. jula 1717. godine.

U Rusiji prve polovine 18. vijeka, rođaci Save Vladislavića, Matej Pavlov, kao i njegov srodnik Mojsej Jovanov Vladislavić pripadali su ekonomski najsnažnijoj srpskoj emigraciji u Rusiji. Taj ruski, bokeško-hercegovački kontingent je jedna od najzanimljivijih i visokih tačaka i dometa novske i uopšte hercegovačke istorije 18. vijeka. Sasvim je moguće da je ovaj krug formiran oko grofa Save i pukovnika Miloradovića. I Matej i Mojsej boravili su povremeno u Novome i putem posrednika kupovali određene zemljišne posjede u ovome gradu. Sredinom vijeka, kupovali su kuće i dućane na Toploj, administrativnom središtu Topaljske komunitadi, ali i baštine u Kutima, Ratiševini i Podima. U Rusiji je sredinom vijeka umro konte Jovan Vladislavić, a za skrbnika njegove ostavštine određen je Jovan Lučić iz Dubrovnika.

O snažnijoj diplomatskoj djelatnosti srpskih episkopa, provođenoj putem novskih kaluđera, doznaje se i iz pisma cetinjskog vladike Danila Petrovića od 10. marta 1723. godine kojim obavještava grofa Golovkina da je po arhimandritu Leontiju Avramoviću (Rajoviću) iz trebinjskog manastira (Savina u Herceg Novom) dobio vladarsku gramatu od aprila 1722., te kako je arhimandrit sa gramatom donio i hiljadu červonaca za obnovu trebinjskog manastira (Tvrdoša), crkovne knjige i razne utari. Po drugi put zahvaljuje vladika za pomoć trebinjskom manastiru i piše da je pukovnik Mihailo Miloradović svjedok njegova stradanja.

Blagodareći trudu pokojnog dr Rastislava Petrovića znamo i o namjeri srpskog episkopa Stefana Ljubibratića da otputuje u Rusiju. Naime, vladika Danilo Petrović uputio je pismo ruskom državnom velikom kancelaru grofu G. I. Golovkinu 22. novembra 1725. godine kojim izražava žaljenje zbog upokojenja ruskoga vladara Petra Velikog. Zatim, kazuje o zdravstvenim teškoćama koje ga ometaju da krene na daleki put (u Rusiju), pa preporučuje mitropolita zahumskog i dalmatinskoga Stefana Ljubibratića da mu u Rusiji pruže dužnu pažnju zato što je mnogo postradao. Pominje i zatvor u Veroni u kojem je proveo pet godina. Vidljivo je, dakle, da arhimandrit Leontije, na put u Rusiju, u činu jeromonaha, odlazi u času kada je mitropolit Stefan boravio u Veneciji u nastojanju da odbrani episkopiju.

Još jedan srpski crkveni velikodostojnik čija se jurizdikcija protezala na Boku i Herceg-Novi našao je spas u Rusiji. Vladika Simeon Končarević protjeran je 19. aprila 1753. godine u Liku i ovim se pokazuje da mletačke vlasti poslije 1722. godine, to jest, poslije postupka sa vladikom Stefanom, nisu priznavale valjanost odluka pravilne crkvene vlasti Srpske crkve. Ona je, dakle, bila ukinuta u području Republike. Vladika je iz sela Popine četiri godine upravljao preko egzarha Nikanora, kada kreće za Rusiju ka Novoj Srbiji. Aprila 1762. stigao je u Medak i Popinu kada su ga prognale turske vlasti jer je agitovao za prelazak Srba u Rusiju. Vladika je živio u Kijevu, Petrogradu i Moskvi, snažno se zalažući za pomoć Crkvi u Dalmaciji, ostavivši veliku prepisku sa Sinodom, vladarkama Jelisavetom Petrovnom i Katarinom II, Kolegijumom inostranih djela, savjetnicima i starješinama manastira. Već od 1759. on nastoji na slanju svoga sina Ignjatija u Dalmaciju kako bi izazvao prelazak Srba u Rusiju, a njegova pisma svjedoče o spremnosti srpskih prvaka da priđu tome projektu. Tokom 1760. on traži da i sam pođe u provinciju, traži da se u Srbiji i Bosni i Hercegovini otvore škole u kojima bi ruski oficiri predavali ruski jezik i ostale nauke. Tokom 1766. godine pisao je žitomislićkom igumanu, kao i ostalim manastirima, uključujući trebinjski, o slanju knjiga. U Herceg-Novom, u manastiru Savini, sabornoj crkvi Sv. Spasa na Toploj i drugim crkvama čuva se veliki broj ruskih bogoslužbenih knjiga i crkvenih utvari.

Otac Simeon Marković sa Savine proveo je dugačko vrijeme u Rusiji sabirajući priloge za gradnju Velike manastirske crkve. U Moskvi je 1762. godine ustroio Sinodik u koji je upisivao imena darovalaca. Pomenuću ovdje samo kneza Konstantina Kantakuzina, baronesu Mariju A. Stroganovu, admirala Aleksandra I. Golovina, majora Lava A. Puškina, kneza Mihaila V. Golicina, trgovce iz Moskve Streljegine.

Tokom druge polovine 18. vijeka brojni Novljani će se istaći u ruskoj pomorskoj službi i ratnoj i trgovačkoj. Takođe i suhozemnoj armiji. Pomenuću samo najznačajnije: Marko Ivanovič Vojnovič, Stratimirovići, Lombardići, Vitkovići, Danilo Gligorov Pavković. Mnogi su služili u starim srpskim husarskim pukovima u Ukrajini prema projektu grofa Rumjancova.

Novljani i Bokelji Srbi (Vojnović, Pavković, Ivelić, Bjeladinović) su igrali ulogu i u epizodi Šćepana Malog koji se predstavljao kao ruski car Petar III (1767-1773).

Veze Novoga sa Rusijom tokom 18. vijeka karakterišu odlasci crkvenih predstavnika, dok druga polovina vijeka donosi učešće Novljana na ruskim flotama, učešće u rusko – turskim ratovima koje je bilo jako značajno i učvršćivanje srpskih trgovaca u Rusiji koji nisu prekidali veze sa zavičajem.

Može se reći da su Novljani značajno doprinijeli otvaranju i učvršćivanju trgovačkih veza brojnih mjesta u opsegu srpskog naroda sa lukama i trgovačkim središtima stare Rusije, da su pružali značajan doprinos ruskoj Mornarici u ratovima sa Turskom kao i putem ruskih husarskih pukova, te da su brojni Rusi pomogli gradnju Velike crkve manastira Savina kod Herceg Novog (1762-1799).

Autor: dr Goran Ž. Komar

Glavna literatura:

1 Dejan Medaković, Manastir Savina. Velika crkva, riznica, rukopisi, Beograd, 1978.

2 Rastislav V. Petrović, Odnosi Rusije sa Crnom Gorom u XVIII veku – tragom dokumenata – Beograd, 1998.

3 Goran Komar, Mitropoliti Savatije i Stefan Ljubibratići i njihovo doba. Primorska episkopija i mitropolija (1653-1762), Herceg-Novi, 2009.

4 Goran Komar, Manastir Uspenja Presvete Bogorodice na Savini kod Herceg Novog, Herceg Novi, 2013.

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here