List ,,Dubrovnik“ 1902: Otuđili nas od našeg slavnog srpskog porekla i unijeli razdor među braćom

Podelite:

,,…a druga se pojavila tek za našijeh dana kad poznati faktori prionuše iz petnijeh žila da potpuno otrgnu i unište u našemu seljaku svaki narodni ponos i svaku spomenu svoje slavne prošlosti“, isticao je ,,Dubrovnik“ 1902. godine i dodao da je dubrovačkim seljacima nametnuta nova, umišljena i neprirodna narodnost, sa ciljem da sije razdor i mržnju među jednokrvnim – srpskim narodom.

Politički list ,,Dubrovnik“ nije prezao od isticanja činjenice da je Dubrovačka županija bila srpska zemlja koju su njeni žitelji – porijeklom Srbi pravoslavne vjere, primili od srpskih vladara, kao i da su u ranom srednjem vijeku po osnivanju Dubrovačke republike bili primorani da se odreknu pravoslavlja i svog srpskog porijekla, što predstavlja, kako je pisao list na početku 20. vijeka, prvu fazu ,,razdora među jednokrvnom braćom“.

List koji je izlazio u Dubrovniku u periodu od 1892. do 1914. i od 1937. do 1941. godine, u svom godišnjaku iz 1902. ističe da su najstarije crkve na ovom području bile pravoslavne jer je cjelokupno stanovništvo bilo pravoslavno, kao i da se koristilo isključivo ćirilično pismo, a da su pravoslavni Srbi u ranom srednjem vijeku bili primorani da se odreknu svoje pravoslavne vjere i prime katolicizam.

To je, posebno se naglašava u listu iz 1902. godine, neporeciva istina koju su isticali sami Dubrovčani tog perioda.

“…Ako to ne bi bila kakva crkvica istočnog obredam jer su i Župljani, kako i ostali stanovnici nekadašnjeg Zahumlja i Travunije, bili pravoslavni i služili se ćiriličnim pismom, isto onako kao Istrijanci i Dalmatinci glagolskijem. Tek onda kad nad Župom zavlada Dubrovačka republika, Župljani bijaju pokatoličeni, a to ne iz vjerske nesnošljivosti, već što je tako zahtjevalo ustrojstvo i položaj one male republike. Ovo je neporeciva istina koju sami onovremeni Dubrovčani ispovijedaju“, piše u dubrovačkom listu.

List ,,Dubrovnik“, godišnjak, 1902.

Stanovnici ovog podneblja su se počeli odricati svog srpskog jezika, ne nazivajući ga više ,,srpskim“, već ,,našim“, a to je, kako je ,,Dubrovnik“ naglasio, imalo isključivo političku pozadinu.

List navodi da je najgore što su se Dubrovčani u tom periodu počeli izdajnički ponašati prema svojoj srpskoj braći i to nazvao prvom fazom ,,odnarođenja“ od svog srpskog bića.

,,Od tog časa i ako bijahu sačuvali još koje narodno obilježje, ipak su svoj vlastiti jezik malo po malo počeli nazivati ,,naški“ umjesto ,,srpski“, a to je pak poticalo iz čisto političkih obzira… Što je najgore jeste to da su od onog doba Župljani i ostali naši seljaci počeli prezirati braću svoju i podrugljivim ih imenom nazivati. Ovo doba sačinjava prvu fazu odnarođenja…“, stoji u dubrovačkom godišnjaku.

List ,,Dubrovnik“, godišnjak, 1902.

Druga faza otuđenja Dubrovčana od svog srpskog porijekla ogleda se, kako je pisao ovaj list, u otimanju i uništenju ponosa i svake uspomene na slavnu srpsku prošlost i srpsko porijeklo dubrovačkih seljaka.

“...A druga se pojavila tek za našijeh dana kad poznati faktori prionuše iz petnijeh žila da potpuno otrgnu i unište u našemu seljaku svaki narodni ponos i svaku uspomenu svoje slavne prošlosti“, isticao je ,,Dubrovnik“ 1902. godine i dodao da je dubrovačkim seljacima nametnuta nova, umišljena i neprirodna narodnost, sa ciljem da sije razdor i mržnju među jednokrvnim – srpskim narodom.

…Čijem se sije razdor i mržnja između jednokrvne braće, a da bi za što? Za puki fanatizam s jedne ruke, a s druge opet za nezasite interese trećijeh“, zaključuje se u starom dubrovačkom listu.

List ,,Dubrovnik“, godišnjak, 1902.

Preuzeto IN4S

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here