Saša Nedeljković: RAD SOKOLSKE ŽUPE MOSTAR NA OSNIVANJU ZADRUGA

Podelite:

 

Sokolska Župa Mostar radila je na širenju svoje organizacije na selo. Rad je bio usmeren na osnivanje seoskih četa i zadruga. Prilikom održavanja Saveznog prosvetnog zbora u Novom Sadu 8 aprila 1933. izaslanik župe Mostar dr. Mile Dokić upoznao je prisutne sa radom župe koja je imala 120 seoskih sokolskih četa. Odlučeno je da se u Mostaru održi sastanak referenata za seoske čete. Konferencija Saveza Sokola za sokolske radnike na selu održana je 24 i 25 marta 1935. Konferencija je održana u kancelariji župe Mostar. Sem uprave župe Mostar i nekih članova došlo je 29 najuglednijih sokolskih radnika. Čedo Milić istakao je u raspravi da je pre Prvog svetskog rata Prosvjeta iz Sarajeva pomagala sokolsku organizaciju i osnivanje seoskih pobratimskih četa, pomažući ih materijalno i moralno. Počela je sa vaspitanjem dobrih vođa iz seoske omladine, održavanjem sokolskih, zadružnih i analfabetskih tečajeva. Posle Prvog svetskog rata mlada inteligencija je sve strano posvetilo a svoje zaboravom obesvetila. Zato je župa organizovala sokolski rad kroz selo. (1) Dr. Mile Dokić je istakao da je rad na osnivanju seoskih četa preporodio sokolska društva. Kao primere je naveo sokolska društva Dubrovnik, Mostar i Imotski. Inicijativa za osnivanje četa na selu je potekla od župe, ali je kasnije rad prenet na društva. (2)

Savezni prosvetar dr. Vlada Belajčić, posetio je jula 1932. župu Mostar i video među snopovima župne arhive kesice raznog semena, a među četnim spravama za vežbu plugove, drvene preslice, košnice … Njegov komentar bio je: „Sad ja tek razumijem vaš rad. Vi ste zaista uspjeli da se najviše približite životu. Ja ovdje osećam život!”. Sokoli su u seoskim četama prvo počeli da organizuju trezvenjačke odseke. Hteli su da se povežu rad i nastave tradicije predratnih četa seoskih pobratima. Pobratimi su po sokolima bili stvarni počeci sokolskog buđenja i organizovanja sela. Paralelno sa trezvenjačkim odsecima osnivani su u četama odseci za štednju. Sokoli su smatrali dav rad koji je vršen u seoskim četama samo pripremni rad za zadružno vaspitanje naroda. (3)

Načelnik župe Mostar Pero Čolić istakao je značaj narodnih junačkih igara za sokolski rad na selu. Igre su bile sastavni deo nacionalnih i verskih svečanosti. Junačke igre su bile deo narodnog predanja isto koliko i narodne pesme. Narodne igre su uticale na vaspitanje volje, ustrajnosti, samopregora, okretnosti i izdržljivosti. Oživljavanjem junačkih igara po sokolima oživljavao je duh predaka, a i to je bio jedan od ciljeva sokolskog rada na selu. Kroz vežbanje sokoli su okupljali najbolje omladince (ko je sposobniji i vredniji taj mora napredovati), da bi preko njih izveli osnovni prosvetni, privredni i higijenski program na selu. Među predmetima na tečajevima za vođe seoskih četa bilo je zadrugarstvo. Budući vođi seoskih sokola, bili su upućeni u vrste zadruga i zadružnu organizaciju. (4) Geslo župe bilo je „Napredak sela iznad svega”. Župa je osnivala naraštajske zajednice kod seoskih četa. Čete su na zahtev župe odredile po jednog ili po dvojicu najsposobnijih, najmarljivijih i najpismenijih naraštajaca kojima je župa besplatno slala list „Mladi zadrugar” da ga čitaju u svojoj zajednici, pa onda ostalima u selu i izvan sela. Čitali su najpre svojim drugovima, zatim među članovima sokola i onima koji to nisu bili, starcima, ženama i deci. Pa do kraja godine list Župa je počela organozovanje naraštajskih zajednica u maju 1934. Od maja pa do kraja godine „Mladi zadrugar” čitalo je 12 naraštajaca iz 11 četa pred 10.657 slušalaca. Do 1935. bilo je organizovano 36 naraštajskih zajednica sa 116 pripadnika. Sokoli su smatrali da se na taj način pripremala deca za pionire sokolskog rada na selu. (5)

O pregalaštvu župe istakli su u časopisu „Sokolsko selo” : „Bez imalo buke i reklame mostarska Sokolska župa prva je svestrano počela istraživati metode rada na novom terenu, koje bi mogle zadovoljiti potrebe sela. Te su metode i nađene ličnim kontaktom, živom rečju i posebnim pismima. Otpočelo se je na preporodu seljaka u prosvetnom, higijenskom, poljoprivrednom i zadrugarskom pogledu. Seljak je počeo kroz sokolske čete da seje nova semena, za koja dotle nije ni znao. Počele su se saditi voćke i tamo, gde nikad pre nisu. … Osnivaju se i sokolske zadruge. Selo slobodno diše i svakim danom se kiti novim objektima i prinovama. Selo radi živo kao u košnici.” (6) Župa Mostar počela je na selu sa hambarima za sakupljanje žita, zatim sa kotarevima za seno, a zatim sa zadrugama, mlekarskim, pčelarskim, stočarskim, za lekovito bilje i drvarskim. Do 1935. bilo je 6 zadruga. (7) Vaso Gajić je bio referent za zadrugarstvo Sokolske župe Mostar. U diskusiji je istakao da ako sokolska jedinica traži da se osnuje mlekarska zadruga, starešinstvo je odlazilo na teren, da vide ljude, ispitaju koja količina mleka stoji na raspolaganju. Onda bi razmotrili kakvi su ljudi koji su tražili osnivanje zadruge, da vide da li su se mogli na njih osloniti moralno. Kada bi videli da bi sa njima mogli raditi, pripremali su sve poslove, davali uputstva i zakazivali skupštinu. Mile Dokić je istakao da sokoli kod svojih članova razvijaju zadružnu svest, propagiraju zadruge i osposobljavaju članove četa za vođenje zadruga. Osnivanjem zadruga je postajala samostalna i bez ikakve pravne veze sa sokolskom župom. One su imale svoju upravu u kojoj nisu morali da budu članovi uprave seoske sokolske čete. Zadruga je radila i živela potpuno odvojeno od sokolske čete i samostalno je mogla da pristupi u zadružni savez. One su nosile sokolsko ime samo da bi se istaklo sokolsko učešće u njezinom osnivanju. Stvar je njenih pravila da odredi i druge odnose sa seoskom sokolskom četom i njezinim članovima u pogledu saradnje na zajedničkim ili srodnim poslovima. Vaso Gajić je govorio o osnivanju zadruge za skupljanje lekovitog bilja. Župa je osetila interes svojih članova za sabiranjem lekovitog bilja. Smatralo se da primorski biljni pojas obiluje lekovitim biljkama. Kako su dobijali česte upite od svojih čete, odlučili su da osnuju zadrugu. Tada su videli sa kakvim se teškoćama moraju boriti. Ustanovili su da samo kadulja i buhač imaju sigurnu pijacu. Ostalo lekovito bilje kupovali su u ograničenoj količini „Jugofarmacija” i „Iris” iz Zagreba, te S. Varda iz Sinja. (8)

U „Izveštajima za 3 redovnu glavnu skupštinu Saveza Sokola kraljevine Jugoslavije u Beogradu 23 aprila 1933“ ističe se da je Župa osnovala u Mostaru Sokolsku zadrugu. Cilj zadruge bio je da pribavlja seme, poljoprivredne alate i sprave. (9) U 1933. godini osnovane su : Sokolska povćarsko-voćarsko-cvjećarska zadruga u četi Donja Župa društva Dubrovnik, Sokolska mlekarsko-sirarska zadruga u četi Borci društva Konjic i Sokolska stočarsko-selekcijska zadruga u četi Fatnica društva Bileća. (10)

U Čibači osnovana je Sokolska povćarsko-voćarsko-cvjećarska zadruga. U Fatnici, srez bilećki, osnovana je Sokolska stočarska zadruga. U Borcima, srez konjički, osnovali su sokoli Sokolsku mljekarsku zadrugu. U Avtovcu osnovana je Sokolska mljekarska zadruga. U Mostaru osnovana je Sokolska zadruga za sabiranje, prodaju i preradu ljekovitog bilja. Radilo se na osnivanju semenarskih, žitarskih i senarskih zadruga. (11)

Župa Mostar je uputila Apel 1936. u kome je istaknuto : „Sokolska Petrova petoletka u Sokolskoj župi Mostar, odnosno na teritoriji biv. Hercegovine, Dubrovačkog Primorja i Imotske Krajine, primljena je od svih Sokola s istinskim oduševljenjem i visokom svešću o preporodnom programu rada od 1936 do 1941 – jer naši posvršavani poslovi za dobro … naroda biće najlepši dar Sokola … Kralju Petru II prilikom Njegovog stupanja na jugoslovenski presto. Među opštim programom dužnosti i rada, Sokolska župa Mostar je stavila sebi u dužnost da podigne i naše stočarstvo do koristonosne grane za našeg Sokola-seljaka. U tom sklopu preporodnih namera iz spomenute oblasti zemljoradnikovog života i izvora prihoda, župa je naročito stavila sebi u zadatak da poboljša, poveća i tipizira izradu masnog sira u našim krajevima. Da bi potpunoma uspela u svojoj akciji, osnivaju se zadruge za izradu sira i maslaca, a želimo i pojedine seoske domaćine da snabdemo drvenim presama za sir, s kalupima, stručnim štivom i.t.d., kako bi omogućili uspešno izvođenje zamišljenog programa rada po sistematskom planu u nastupajućih pet godina. Molimo stoga svu našu braću i prijatelje da nas u tome svesrdno pomognu.” (12)

Sokolska župa Mostar je 1936. sistematski radila na širenju zadrugarstva. Župa je prodavala proizvode sokolskih zadruga u Avtovcu i Čibači. Med iz sokolskih pčelinjaka razašiljan je po celoj državi. Župa Mostar je težila da osnuje svoju centralnu zadrugu. Težili su da razviju intenzivniji rad oko sakupljanja lekovitog bilja i prodaje specijaliteta iz Hercegovine, Dubrovačkog Primorja i Imotske Krajine. Župa je podelila besplatno 40 presa za sir i 10 košnica. Izrađene gusle u selima i drugo župa je prodavala po odgovarajućim cenama. Da bi omogućila izradu domaćeg platna, župa se starala da seoske sokolske čete povećaju setvu lana i konoplje i nabavila moderan razboj za tkanje platna. Župa je podelila 50.795 kg semena deteline, stočne repe, postrne repe, futoškog glavatog kupusa, krompira iz Slovenije i povrtnog semenja. Nabavila je 17.600 strukova futoškog glavatog kupusa, i 400 kg duvanskog estrakta za pobijanje biljnih štetočina. Posredstvom župe članovi sokolskih četa zasejali su plemenitija semenja, zasadili 13.725 voćaka, 1.320 loza i 4.079 šumskog drveća. Nabavljeno je 300 kilograma čileanske šalitre. Župa Mostar je 36 četa snabdela sa ormarićima za apoteke. (13) Dr. Lovro Dojmi istakao je da sem akcije oko sakupljanja lekovitog bilja, radilo se i na stvaranju sokolske zadruge za prodaju lekovitog bilja. Narodu se moglo pomoći da se upozna sa načinom upotrebe bilja. Zabačenost mnogih sela naterala je sokole da i u seoskim sokolskim četama uvedu priručne apoteke sa potrebnim sredstvima za prvu pomoć. (14)

U Sokolskoj njivi”, kalendaru za sokolsko selo sami seljaci sokoli su pisali o svojim utiscima o značaju sokolskog rada na selu. Niko Čabrilo iz sokolske čete Bijenja (Nevesinje), istakao je da su sokoli prvo otvorili čitaonice. Sokoli iz grada uputili su seljake kako će bolje obrađivati zemlju. Snadbeli su seljake probranim semenom, voćkama i šumskim sadnicama. Seljaci su počeli sejati repu, detelinu, grahoricu i zimski grašak. Priređivali su sokolske poljoprivredne izložbe. Sokoli su u selima prikazivali zdravstvene filmove. Župa je 1928. kada je izdala sva zelen dovela kao pomoć lekara u selo. Lekar je ustanovio skorbut. Crveni krst je doterao zelje, voće i limune. Dušan Kokošar iz čete Hum, Trebinje smatrao je da je sav sokolski rad oko privrednog, prosvjetnog, zdravstvenog i telesnog staranja u četama zato da odgoje pravog sokola, a to je značilo zadrugara. Da su četni ambari klice budućih zadruga.(15) Pavle Sabovljević u svom članku u „Sokolskm glasniku “ istakao je : „Zašto o mostarskoj župi mislimo najlepše ? … Zato što su oni sokolstvo praktično primenili u delo. Sokoli sokolu podignu kuću, iskopaju bunar i t. d., pa svet vidi da mu sokolstvo pomaže u nevolji,..”. (16)

Jedna od zadruga koje su osnovali sokoli bila je Sokolska povćarsko-voćarsko-cvjećarska zadruga u četi Donja Župa (Sokolsko društvo Dubrovnik). Zadruga je težila da svoj delokrug proširiti na sve okolne čete. Ona je trebala da preuzme centralno vođstvo proizvodnje i prodaje povrća, voća i cvijeća. (17) Član sokola Ivo Mišić Nikolin održao je u Čibači na dan Tri kralja 1935. predavanje o kultivaciji Župe i Brgata u prethodnih 10 godina. (18) Specijalni žiri na Pokrajinskoj poljodelskoj izložbi 1935. u Oficirskom domu u Dubrovniku dodelio je Sokolskoj zadruzi Čibača diplomu u znak priznanja. (19)

Zadruga je sarađivala sa Savezom voćarskih zadruga u Beogradu. Boško Mišić iz Čibače posetio je načelnika Milutinovića u ministarstvu poljoprivrede u vezi pomoći za unapređenje ove grane poljoprivrede. Tražio je da jedan predstavnik zadruge ode u Grčku da se upozna sa načinom pakovanja smokava. (20) Boško N. Mišić pisao je u listu ,,Dubrovnik”, 1937. o sokolskoj zadruzi. Sokolska povćarsko-voćarska i cvjećarska zadruga u Čibači kod Dubrovnika bavila se pakovanjem suhih smokava od 1933. te je kako je istakao, prva u ovim krajevima počela sa ovim radom. Pakovali su rezane smokve u celofan. Ovako pakovane smokve naišle su na odličnu prođu, te su svake godine prodali po nekoliko hiljada paketića, a najviše su poslali u Sloveniju. (21) Sokolska zadruga učestvovala je u proslavi Dana Ujedinjenja 1937. Prvi decembar je proslavljen u Gornjoj Župi. Rano ujutro praznik je obeležen pucanjem mužara. Sokoli su pod barjakom prisustvovali svečanom blagodarenju u crkvi Mandalijene. Tu su se našli okupljeni i sokoli Donje Župe, nastavnici Osnovnih škola sa školskom djecom, te školska djeca sa nastavnicom Zanatske škole. Posle održanog blagodarenja B.N. Mišić održao je govor, pozivajući sokole i ostale seljane da kliknu trokratno “Živjela moćna i velika ujedinjena Jugoslavija”. U svom govoru je istakao : „Braćo i sestre ! Danas se navršuje 19-godišnjica našega Oslobođenja i Ujedinjenja. Današnji dan je najznačajniji dan u historiji našega naroda … Devetnaest godina našega ujedinjenja nije donijelo one rezultate koje smo mi sokoli očekivali … Živeći vjekovima razjedinjeni, tuđini nam staviše razne prepreke tom duhovnom ujedinjenju. Zato braćo i sestre, naša sokolska dužnost koja izbija iz sokolske misli jest širiti bratsku ljubav i jednakost, kroz geslo: „Brat je mio koje vjere bio !”. Samo ovako radeći utrti ćemo put ka našem duhovnom ujedinjenju. Mi znamo da ćemo ovako radeći nailaziti na razne poteškoće i nerazumijevanje, tim više što su se danas nakon 19 godina našega Ujedinjenja našli lažni proroci koji narodu pripovjedaju umjesto ljubavi mržnju i nebratstvo. … A mi braćo i sestre danas smo još više pozvani da udvostručimo naš sokolski rad koji je sav ispunjen ljubavlju i bratskom slogom, sve za dobro mladoga nam Kralja i za veličinu i nedeljivost Aleksandrove Jugoslavije.” Sokoli Gornje Župe su zaključili da u buduće svakog Prvog decembra održe sjednicu sa sijelom Sokolskog pogrebnog bratstva. Bratstvo je osnovano toga dana pri sokolskoj četi. Cilj ove zamisli je da se gaji samopomoć i realno sokolsko bratstvo, tako svi sokoli jedan drugog u svakoj prlici pomagati, a osobito pri poljskim radnjama i u slučaju elementarnih nepogoda držeći se one „Svi za jednoga, a jedan za sve”. Svečanost je zavšena pevanjem „Oj Slaveni”. (22) Župa Mostar preuzela je da će u Petrovoj petoletci do 1941. pošumiti 32 dvorišta bogomolja, u 69 sela u svojim dvorištima domaćini zasadiće Kraljevo drvo, pošumiti u Hercegovini, Dubrovačkom Primorju i Imotskoj Krajini 64 groblja, zasaditi 34 Petrova gaja, palim borcima za slobodu podići 13 spomenika i 15 spomen-ploča, izgraditi 115 javnih česama, bunara i čatrnja, zasaditi 77 ulica, napraviti 92 odmarališta i urediti 22 narodna zborišta, izgraditi 406 privatnih čatrnja, zasaditi povrćem i ograditi 1.094 vrta, zasaditi 494 voćnjaka sa najmanje po 50 voćaka, nabaviti 388 preslica za brzo predenje vune, nabaviti i urediti 2.400 košnica, … urediti 18 voćnih rasadnika, osnovati 8 zadružnih ambara i 38 zadruga, i to zdravstvenih, sirarskih, stočarskih, uljarskih, pčelarskih, vodnih i vinskih, izgraditi 63 sokolska doma, urediti 33 vežbališta i nabaviti i osvetiti 24 sokolske zastave. (23) U svom radu sledili su reči kralja Aleksandra : Danas više nego ikada treba da je svakom jasno, da je zadrugarstvo najzdraviji oblik privrednog održanja i društvenog napretka.”(24)

Starešina Sokolske župe Mostar, Čeda Milić, držao je predavanje 8 marta 1940. na Kolarčevom Univerzitetu u Beogradu. Čeda Milić je govorio o sokolskom radu na selu. Interes za predavanje bio je veliki, pa nije bilo mesta za sve. Narodni univerzitet zamolio je Milića da ponovi predavanje. Milić je ponovio predavanje 12 marta 1940. Govorio je prvo o načelima i metodama rada na selu, u vezi sa prosvetom, sa higijenskim i socijalnim podizanjem sela. Zatim je govorio o negovanju nacionalnih tradicija, nacionalne kulture i etičkih vrlina naroda. Izvestio je o praktičnom radu seoskih sokolskih četa na terenu. Izneo je svoja iskustva kao jednog od pionira rada na selu. Istakao je rezultate nastojanja sokolskih četa, pogotovu u okviru Sokolske Petrove petoletke. (25)

Saradnik lista Narodna Odbrana” pisao je o predavanju Čede Milića Kulturni rad na selu” na Kolarcu. Milić je istakao da je seljak osnova nacionalnog razvitka. Smatrao je da selu nije potreban uticaj stranih ideologija. One su mogle da razore ono što su generacije boraca za slobodu i mučenika decenijama sakupljale. Osnov sela bio je seoski dom, koji je stvarno značio više nego porodica. To su znali naši kulturni radnici u krajevima pod okupacijom i zato su organizovali stvaranje sokolskih i pobratimskih četa, srpskih čitaonica ….. Uporedo sa prosvetno-kulturnim podizanjem sela išlo je i njegovo ekonomsko podizanje. Sokolske i pobratimske čete najmanje su se bavile telesnim vaspitanjem. Podizanje česama, puteva, šuma, voćnjaka i unapređivanje svih vrsta privrede bilo je preče no išta drugo. Najvažnija je bila organizacija narodnog otpora u pripremi za borbu za oslobođenje i ujedinjenje. Posle oslobođenja u Prvom svetskom ratu selo je ostavljeno u stanju koje su stvorili vekovi ropstva. Milić je opisao slučajeve skorbuta, zatim vode za piće prljave kao bara, … . Istakao je da je partizanstvo svih partija sprečavalo svaki kulturni rad na selu i svaku inicijativu. Bilo je slučajeva da su sokoli bili tučeni od partizanskih rulja. Seoske čete u Hercegovini mogle su se osnivati tek od 1925, od dana 50-godišnjice hercegovačkog ustanka. Od tada je počeo rad na poboljšanju narodnog života. Pijuk, ašov i motika bili su oruđe u rukama marljivih boraca. Na pustim hercegovačkim vrletima nikle su nove šume, na sterilnim zemljištima javili su se voćnjaci, česme i bunari zamenjivali su lokve, … . Od 1936. do 1940. u toku Petrove petoljetke župa Mostar sagradila je 18 domova, 31 vežbalište, podigla 3 spomenika, 62 česme, napravila 13 mostova, jednu cestu, 39 puteva sa približno 385 kilometrom, 5 stanova, osnovala 8 zadruga, uzgojila 16 gajeva, 1268 voćnjaka, 1927 vrtova, postavila 2.886 košnica, posadila 24.431 sadnice, 63.356 voćnjaka, organizovala 152 seoske apoteke. Uprkos tim uspesima na sokole su se oborile razne sloge i zaštite. Na kraju predavanja Milić se osvrnuo na odnos grada i sela. Za njega je selo osnov nacije. Čeda Milić je završio svoje predavanje izražavajući veru u pobedu narodnog duha, jer je taj duh nesalomiv. Završio je rečima „Sekira može saseći hrast, ali koren ostaje”. Saradnik lista Narodna Odbrana” u svom članku Čeda Milić o radu na selu” istakao je da je predavanje te vrste veoma retko u prestonici. I naglasio : „Staranje za pitku vodu u selima, ili pošumljavanje izvesnih predela, a naročito staranje o unapređenju higijene na selu mogu izgledati kao sitnice bez većih vrednosti, prema golemim vodovodima, i palatama sa punim komforom, velegrada. Međutim, treba znati kolika je blagodet podignuti bunar sa svežom čistom vodom u našim krševitim bezvodnim krajevima gde svet mora često da pešači satima da bi došao do vode. Ili treba znati kolika je nesreća naš primorski, dalmatinski, hercegovački ili crnogorski krš sa svojim goletima, i kolika je muka podići ovde šumarak i pretvoriti pusti kraj u plodonosno tlo, pa da se oseti šta znači rad na pošumljavanju. Ili šta znači podići voćnjake sa desetinama hiljada sadnica, za jedan potpuno pasivan kraj, pored kulturne i duhovne blagodeti koju naš čovek dobija kad se bavi tim radom. Ili, naposletku, staranje o higijenskom napretku sela koga su stolećima turske i austrijske vlasti gurale u što veće neznanje. Može neverovatno izgledati koliki je značaj one pljuvačnice unesene u kuću ili higijenskog đubrišta namesto ranijih legla svakojake zaraze. Sve u svemu, to predstavlja jedan temeljit, sistematski rad koji ide od najsitnijih i najosnovnijih potreba da bi se završavao na opštem narodnom napretku. Bilo bi odlično kad bi se što češće organizovala ovakva predavanja u našoj prestonici a i u ostalim našim centrima, kako bi se svet upoznao sa osnovnim potrebama našeg sela i sa sistemima rešavanja njegovih nevolja, ali sistemima koji se temelje na samom iskustvu, kao što je slučaj sa sistemom koji je organizovao g. Čeda Milić u svojoj i našoj Hercegovini.” (26)

Sokolska župa Mostar prva je svestrano počela istraživati metode rada na za njih novom terenu, koje bi mogle zadovoljiti potrebe sela. Geslo župe bilo je „Napredak sela iznad svega”. Oslanjala se na predratni rad pobratima. Konferencija Saveza Sokola za sokolske radnike na selu održana je 24 i 25 marta 1935. u kancelariji župe Mostar. Preko rada na osnivanju seoskih četa radila je na osnivanju zadruga. Zadrugarstvo je bilo jedan od predmeta na tečajevima za vođe seoskih četa. Smatrali su da je njihova dužnost da pripreme teren zadrugarstvu. Sokoli su kod svojih članova razvijali zadružnu svest, propagirali zadruge i osposobljavali članove četa za vođenje zadruga. Osnivanjem zadruga je postajala samostalna i bez pravne veze sa sokolskom župom. One su imale svoju upravu u kojoj nisu morali da budu članovi uprave seoske sokolske čete. Zadruga je radila i živela potpuno odvojeno od sokolske čete i samostalno je mogla da pristupi u zadružni savez. One su nosile sokolsko ime samo da bi se istaklo sokolsko učešće u njezinom osnivanju. Stvar je njenih pravila da odredi i druge odnose sa seoskom sokolskom četom i njezinim članovima u pogledu saradnje na zajedničkim ili srodnim poslovima. Sokolska štampa isticala je kao primer Sokolsko povćarsko-voćarsko-cvjećarsku zadrugu u četi Donja Župa iz Sokolskog društva Dubrovnik. Sa svoje strane sokoli učlanjeni u zadruge širili su sokolske ideje među zadrugarima. Čeda Milić, držao je predavanje Kulturni rad na selu” 8 marta 1940. na Kolarčevom Univerzitetu u Beogradu. Zbog interesovanja morao je da ponovi predavanje. Saradnik lista Narodna Odbrana” u svom članku Čeda Milić o radu na selu” istakao je da je predavanje te vrste veoma retko u prestonici i značaj sokolskog rada na selu. .

Saša Nedeljković

član Naučnog društva za istoriju zdravstvene kulture Srbije

Napomene :

  1. Put sokolstva u selo”, Izdanje Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije, Mostar 1935, str. 3, 4;

  2. Put sokolstva u selo”, Izdanje Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije, Mostar 1935, str. 166;

  3. Dr. Mile Dokić, „Sokolstvo i život”, Put sokolstva u selo”, Izdanje Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije, Mostar 1935, str. 36, 42, 43, 48;

  4. Put sokolstva u selo”, Izdanje Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije, Mostar 1935, str. 68, 74, 75;

  5. Ing. Pero Ivanović, Naraštajske i dječije zajednice u četama”, Put sokolstva u selo”, Izdanje Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije, Mostar 1935, str. 127-130;

  6. Prvoborci za narodno jedinstvo”, „Sokolsko selo”, Ljubljana, decembar 1934, br. 12, str.177;

  7. B. K. „Prvo desetgodište uspešnog rada sokolstva na selu“, „Sokolski glasnik“, Ljubljana, 7 juna 1935, br. 24, str. 1;

  8. Vaso Gajić, „Šta smo učinili na širenju zadrugarstva i zadružne svijesti”, Put sokolstva u selo”, Izdanje Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije, Mostar 1935, str. 69, 71, 72;

  9. Izveštaji za 3 redovnu glavnu skupštinu Saveza Sokola kraljevine Jugoslavije u Beogradu 23 aprila 1933“, str. XV, XVI, LI, 14,75, 76, 77 ;

  10. Kristina M. Pantelić Babić, Petar D. Pavlović, Hercegovački soko Čedomir Milić”, Gacko-Niš, 2016, str. 138;

  11. Put sokolstva u selo”, Izdanje Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije, Mostar 1935, str. 68;

  12. Apel Sokolske župe Mostar”, „Sokolski glasnik“, Ljubljana, 6 novembra 1936, br. 44, str. 2;

  13. Rad Sokolske župe Mostar”, „Sokolski glasnik“, Beograd, 8 maj 1937, br. 13, str. 5;

  14. Dr. Lovro Dojmi, „Sistem sokolskog rada na podizanju narodnog zdravlja na selu”, Put sokolstva u selo”, Izdanje Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije, Mostar 1935, str. 59;

  15. Niko Čabrilo, Sokolstvo u selima”, str.131, 132; Dušan Kokošar, Seosko sokolstvo i zadrugarstvo”, str.131, Sokolska njiva” Kalendar za sokolsko selo za prostu 1937 godinu, izdanje Prosvetnog odbora Saveza Sokola kraljevine Jugoslavije;

  16. Pavle Sabovljević, starešina Sokolskog društva Čenta, „Materijalno u službi idealnog”, „Sokolski glasnik“, Beograd, 14 juni 1940, br. 24, str. 1;

  17. Rad Sokolske župe Mostar u godini 1933”, Sarajevo 1934, str. 188;

  18. Jedno predavanje u Čibaći“, „Dubrava“, Dubrovnik, 16 siječnja 1935, br. 21, str. 3;

  19. Uspjeh poljodelske izložbe“, „Dubrava“, Dubrovnik, 18 Siječnja 1936, br. 44, str. 2;

  20. Sokolsko povrtarsko-voćarska i cvećarska zadruga u Čibači kraj Dubrovnika”, Sokolski glasnik”, Ljubljana, 4. septembar 1936, br. 35, str. 3;

  21. Boško N. Mišić, „Rad oko pakovanja suhih smokava”, „Dubrovnik”, Dubrovnik, 7 Avgust 1937, br.28, str. 4;

  22. Proslava Prvog decembra u Gornjoj Župi”, „Dubrovnik”, Dubrovnik, 4 decembar 1937, br 45, str. 3; „Pozdrav brata Sokola”, „Dubrovnik”, Dubrovnik, 11 Decembar 1937, br. 46, str. 4;

  23. Sokolska župa Mostar na delu sprovođenja sokolskog petogodišnjeg plana rada”, „Sokolski glasnik“, Beograd, 24 april 1937, br. 12, str. 5;

  24. Ljubomir A.Petrić, „Sokolstvo i zadrugarstvo”, „Sokolski glasnik“, Beograd, 14 mart 1941, br. 11, str. 3;

  25. Predavanje br. Čede Milića”, Sokolski Glasnik”, Beograd, 15 mart 1940, br. 11, str. 6;

  26. O, Čeda Milić o radu na selu”, Narodna Odbrana”, Beograd, 31 marta 1940, br. 13, str. 190, 191;

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here