Srpsku decu obavezno odgajati na ustaškim načelima i u katoličkoj veri

Podelite:

(Odlomci iz knjige „U mučilištu – paklu Jasenovac“ Đorđa Miliše, reprint piščevog izdanja iz 1945, izdavač Politika, Beograd, 1991.)

Nadasve je bio svirep, tragičan udes srpske djece okolnih kotareva Kozare i Prosare. Tu su sva djeca od dojenčadi do 12 godina bila pohvatana i istrebljena prema ustaškim krvničko-ubilačkim metodama. Kotarevi, koje je zadesio taj najteži udes, jesu: Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica, Bosanska Kostajnica, Prijedor, Hrvatska Kostajnica i ostali susjedni kotarevi.

Na taj je način bilo sakupljeno ispod Kozare oko 100.000 srpske djece nad kojom su vršena nepamćena zvjerstva…

Dojenčad su otimana s majčinih grudi, silom otrgnuta i odvađana od svojih roditelja. Odraslija djeca, koja su se grčevito držala majčine suknje, bila su odvajana samo tako, da su ustaše noževima rezali komade suknje da bi se dočepali djece, a majke bi im udarcima kundaka otjerali na drugu stranu. Bolni i jezivi krikovi majka: „Dajte da poljubimo našu djecu“…, ostali bi neuslišani kao i svi vapaji u prazno ubilačko srce…

Deset dana i noći, djeca, gola i bosa, bila su bez ikakve hrane na kiši, koja je stalno padala. Travu s livada, kao i lišće sa sitnog granja na zemlji, obrstila su, jer im ustaške zvijeri nisu davali ni hrane ni vode…

Već tu, polovina djece je pomrla uslijed takva postupka i bolesti koje se pojavljivale: dizenterija, difterija, proljev, svrab, rahitis, izgladnjelost, hronične upale crijeva, razne rane i t. d…

… Druga polovina bila je otpremljena, djelomično u pakao Jasenovac – Staru Gradišku, a djelomično u Sisak. Pri samom tom prevozu, djeca su strahovito i u velikom broju umirala. U paklu su bila potamanjena… a u okolini Siska, gdje su dopremljena, prosto su jeli zemlju, jer nije bilo ni trave…

Kada je za užasnu katastrofu te djece saznao pretstavnik Crvenog križa iz Zagreba, otputovao je do Siska, gdje je nadziratelju, mladom „ustaškom dužnostniku“ izrekao: „Zaboga, što radite to s djecom“…, na što mu je ljutito odgovorio: „Šuti pseto, ustrelit ću te“…

Uočivši posvuda mrtva tjelesa nevine dječice, koja su zločinački ubijana davanjem sode umjesto hrane, a imajući u vidu pretnju tog zlotvora, pretstavnik se smjesta udaljio i otputovao u Zagreb…Nakon deset dana vršena je otprema te djece. To je bila dalja tragedija svoje vrsti. Ubacivana u vagone ko drveće – klade, sama bez ikakva nadzora i pratnje. Zatim su vagoni bili plombirani, kao što se otpremala većina zatočenika u pakao…

Najstrašnije je bilo to, da su ta djeca određena za Zagreb, putovala od Siska do odredišta deset dana, bez hrane, bez vode, i bez ikakve njege…

Kad su u Zagrebu bile dignute plombe, u vagonima, u kojima je bilo smješteno po stotinu, jedva je bilo na životu 10-15-20 djece, a sva ostala su bila mrtva…

Ukupno je u Zagreb stiglo u nekoliko navrata oko 15.000 srpske djece, i sva ta preživjela djeca nisu smještena u bolnice, nego u Dom slijepih i na Josipovac u Zagrebu. …

… Ustaški vlastodršci i njihovi i njihovi rukovodioci socijalne politike, riješili su to pitanje na način, da su preko dnevne štampe apelirali na dobra srca građana, a i samih seljaka obližnjih sela. Odaziv ukupna naroda je bio golem…

Međutim, svi skrbnici te djece morali su potpisati formulare, uz obavezu, da će ih odgajati u duhu ustaških načela i u katoličkoj vjeri…

Neznatan broj preostalih Srba u Zagrebu nisu smjeli primiti na odgoj tu djecu…

… Osim te najveće grupe djece, još je bilo dopremljeno i u Jastrebarsko oko 20.000 srpske djece iz raznih krajeva ustaške Hrvatske, pri čemu je istaknuti veliku zaslugu našeg rodoljuba, liječnika za dječje bolesti dra Branka Dragišića (rođen u Rujevcu, kod Dvora na Uni, 1895. Medicinu diplomirao u Pragu. Radio u Zagrebu. Bio istaknuti naučnik, priznat i kod nas i u svetu. Objavio velik broj naučnih radova u brojnim domaćim i svetskim časopisima. Posle Drugog svetskog rata bio i predsednik Pododbora Srpskog kulturnog društva Prosvjeta Zagreb. Umro u Zgarebu, 1947. godine – nap. I. B.), sveučilišnog profesora, od ustaša penzioniran, koji je svo svoje slobodno vrijeme i praksu, iz čistog čovjekoljublja, poklonio našoj maloj, nedužnoj srpskoj djeci, liječeći ih neumorno i danju i noću…

Neznatan dio srpske djece predan je i raspoređen među katoličke crkvene župe Nadbiskupije zagrebačke, koja je poduzela akciju, da se djeca smjeste kod župljana i u crkvena sirotišta, uz uvjet, da se srpska djeca odgajaju u katoličkom duhu…

(Priredio: I. Brezac)

Izvor: INTERMAGAZIN

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here