USTAŠKA UPORIŠTA U BOSANSKOJ KRAJINI: Hambarine i Čarakovo

Podelite:

Kada se preko gradskog mosta u Prijedoru pređe u naselje Tukovi, nailazi se na splet sela u kojoj većinu čine muslimani. Za našu temu najvažnija su sela Hambarine i Čarakovo. Hambarine se nalaze na putu Prijedor-Ljubija, nakon što se izađe iz Tukova. Čarakovo je na putu Prijedor-Sanski Most, sa desne strane kada se izađe iz Prijedora, tj. naselja Tukovi. U okolini ovih sela nalaze se još i sela Zecovi, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani. Sva ova sela su oduvijek imala ogromnu muslimansku većinu.

Tokom Drugog svjetskog rata u ovim selima su postojale ustaške formacije, a i domobranske jedinice su uzimale regrute sa ovoga područja. Po zlu su bile poznate muslimanske milicije (ustaše, „divlje ustaše“) iz ovih sela. Zbog trenutnog manjka podataka, obradićemo samo sela navedena u naslovu našeg rada.

Nakon uspostavljanja NDH, predstavnici muslimana iz ovih sela prihvatili su novu državu. Služeći NDH i Nijemcima, muslimani su se nadali mnogim privilegijama za sebe. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, neki su smatrali da Zagreb ne poklanja mnogo pažnje muslimanskom pitanju u NDH. U jednoj „Predstavci“ Vakufsko-mearifskog povjerenstva iz Prijedora od 23. septembra 1941. godine, između ostaloga se kaže da „se u privatnoj i državnoj službi namještaju samo katolici… iako je poslije istjerivanja Srba ostalo dovoljno mjesta“. Iz ovoga dokumenta saznajemo i da „preko 75% svih domobrana i časnika hrvatske vojske u Bosanskoj Krajini daju muslimani i da oni nose najviše tereta oko očuvanja ove države“.

Oni muslimanski predstavnici koji nisu bili najzadovoljniji sa politikom NDH, planirali su da se preko svoje odanosti Nijemcima izbore za autonomnu BiH. U takvoj tvorevini su gledali svoj interes. Ono što nije bilo promjenljivo kod ovih muslimanskih krugova, bila je netrpeljivost prema Srbima.

Već u prvoj godini NDH, muslimani iz Hambarina i Čarakova su dali nekoliko stotina ustaša i domobrana iz svojih redova. Ustaška vlast je početkom avgusta 1941.  masovno podijelila oružje muslimanskom i rimokatoličkom življu u selima oko Prijedora. Muslimani su najviše bilo okupljeni u muslimanskim milicijama. U prvim masovnim likvidacijama Srba na području Prijedora (Ilindanski pokolji) učestvovali su i muslimani iz ovih sela.

Srpski partizani su, da bi izbjegli veće krvoproliće, upozoravali muslimane iz ovih sela da prestanu sa napadima na njih i pljačkom srpskih sela.U pismu štaba 1. bataljona 2. krajiškog NOP odreda od 12. marta 1942. godine upućenog muslimanima iz Brezičana, između ostalog piše: „Objasnite vašim prijateljima u Hambarinama, Jugovcima, Bišćanima i Čarakovu i drugim selima da ne pucaju u nas, da ne pljačkaju naša sela, jer mi ćemo biti nemilosrdni prema svima koji budu i u buduće pucali na naše drugove i pljačkali naša sela.“

O planovima nekih muslimanskih vođa iz Hambarina i Čarakova, svjedoči nam izvještaj Vodnog oružničkog zapovjedništva u Prijedoru od 24. marta 1942. godine. U njemu se za sela Hambarine i Čarakovo, ali i okolna sela, kaže da je jedan dio muslimana „otpočeo da preduzima živu akciju da se svi muslimani združe, da traže od vojnih vlasti oružije i čim se svi naoružaju da će otpočeti sami čišćenje bez sudjelovanja vojske i ustaša u zemlji, te da na taj način izazovi opći ustanak u Bosni“. Glavni agitatori za ovu stvar bili su  Muharem Cikota sin Hafizov i Vehidbeg Krupić, oba iz Prijedora.

Ova dvojica su na jednom sastanku u Čarakovu 18. marta 1942. godine „govorili sakupljenoj masi kako treba muslimani sami da samostalno nastupe protiv četničko-komunističke bande“. Po ovim planovima, Hrvati koji ne bi htjeli da se bore za Bosnu, trebalo je razoružati. Iz ovoga se vidi kolika je netrpeljivost bila prema Srbima, zato i ne čudi veliki odziv muslimana u redove vojske NDH.

Pred prvo oslobođenje Prijedora 1942, imamo jedan partizanski obavještajni izvještaj u kojem se navodi da u Čarakovu i Hambarinama ima oko 200 naoružanih neprijateljskih boraca. Sa druge strane, u partizanskim redovima oko Prijedora, skoro da nije bilo muslimana iz ovih i okolnih sela.

Kada je počeo napad na Prijedor u ponoć 15/16 maj, ustaše i domobrani iz Hambarina i Ljubije pohitali su u pomoć svojim saborcima. U Tukovima ove snage je presreo 1. bataljon „Petar Škundrić“. Došlo je da očajničke borbe. Srpski partizani su izdržali šest neprijateljskih juriša. Partizani su se nakon toga povukli prema Prijedoru, probijajući se u grad pod borbom preko mosta na Sani. Nešto kasnije srpski partizani su, iz zapljenjenih topova, zasuli granatama neprijateljske položaje u Hambarinama. To je dovelo do povlačenja neprijatelja prema Blagaju i Novom Gradu (Bosanski Novi).

Ipak, u oslobođenom Prijedoru (oslobođen 16. maja), pogotovo u muslimanskim selima sa lijeve obale Sane, slabo je prošla parola „bratstva i jedinstva“. To vidimo iz zanemarljivog broga onih koji su prišli partizanima i borbi protiv NDH i nacista. Tako imamo da je u partizanima tokom Drugog svjetskog rata poginulo: Čarakova – 2; Hambarina – 7; Bišćana – 6; Rakovčani – 3; Rizvanovići – 2; Zecovi – 1. Od toga broja samo dvije žrtve su iz 1943. godine, sve ostale iz 1944. i 1945. godine, tj. kada je rat već bio dobijen. Na stranu NDH, samo tokom ovih borbi za prvo oslobođenje Prijedora, muslimani iz Hambarina i Čarakova su imali više žrtava nego što su u partizanima tokom cijelog rata.

Nakon ponovnog uspostavljanja ustaške vlasti u Prijedoru 10. juna 1942. godine, Hambarine i Čarakovo postaju opet ustaška uporišta. Tako će ostati do drugog, konačnog oslobođenja Prijedora 7. septembra 1944. godine. Nakon oslobođenja Prijedora, neprijateljske snage sa ovoga sektora okupiće se na potezu od Hambarina do Ljubije. Tu će još nekoliko dana pružati otpor. U svom povlačenju prema Novom Gradu (Bosanski Novi) pretrpiće ogromne gubitke. Nekoliko stotina pripadnika muslimanske milicije iz Hambarina, Čarakova, Zecova, Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana i Ljubije, izginuće pri tom povlačenju.

Iako su znali da su rat izgubili, kao i da oni koji nisu okrvavili ruke neće snositi nikakve posljedice, ove muslimanske ustaše su odbijale da se predaju. To upečatljivo govori o njihovoj ostrašćenosti i umješanosti u zločine nad srpskim stanovništvom.

Boris Radaković

srbiubih.com

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here