DUŠAN GAJIĆ ŽOLJA: PODRŠKA MINISTRU VUKOSAVLJEVIĆU DA ZAVRŠI ZAPOČET POSAO ZA SPAS SRPSKE ĆIRILICE

Podelite:
Otvoreno pismo ministru u Vladi Republike Srbije Vladanu Vukosavljeviću od profesionalnog vozača u penziji i pjesnika Dušana Gajića Žolje iz Perta u Australiji
 
 
    Poštovani Ministre Vladane Vukosavljeviću!
 
Evo, ovim pismom želim da Vam se javim i da Vas srdačno pozdravim iz daleke južne zemlje Australije u koju nisam došao od svoje dobre volje nego od velike i strašne nevolje koja me je zadesila u mom zavičaju. Ali, šta je tu je, iz svoje kože ne možemo pobjeći nikuda bez obzira da bilo kuda idemo ili bilo šta da radimo, jer sve je to naša životna sudbina. A što se tiče naše srpske Kulturne Baštine i svega ostalog što je čista srpska djedovina to uvjek nosim u svom srcu ma gdje bio. Ja znam da ste Vi prezauzeti svakodnevnim obavezama koje Vas zovu na sve strane, jer radite velike i veoma odgovorne poslove i da ih zaista uspješno obavljate, što je za svaku pohvalu! Isto tako, čini mi se da ste Vi sada prava osoba na pravom mjestu i da ćete temeljito odraditi ono najvažnije, a što su Vaši prethodnici (u svojim mandatima) propustili. Ali, bilo kako bilo, mi ovamo daleko od Otadžbine, a pod udarom nostalgije, budno pratimo šta se tamo događa i svaka pozitivna sitnica nas veseli, a negativna muči i teško nam pada. Međutim, prije svega želim uratko i iskreno da Vam nešto kažem, što mene na veliko muči i duboko boli, a to je sadašnje stanje našeg divnog srpskog jezika i njegovog pisma predivne srpske Ćirilice, kao temeljnih i glavnih stubova srpske Kulture i srpskog duhovnog i istorijskog postojanja na kojima sve ostalo počiva i traje vjekovima, a što nas čini i o nama govori: ko smo, šta smo i otkuda smo. 
 
Naime, kao što znamo da nam je jezik u rasulu , a pismo na izdisaju, došlo je vrijeme da se moramo boriti svim sredstvima na sve načine i da bude (kao što reče Njegoš) borba neprestana sve dok se ne izvrši preporod i jezika i pisma, to jest da se vrati naša srpska Ćirilica u svoj srpski jezik i svoj srpski narod bez obzira na to gdje taj narod živi i čime se bavi. Kako nam veli Aleksa Šantić u jednom svom stihu: “Od svoje majke ko će naći bolju!” Taj ne postoji na ovoj planeti, jer ako imamo svoju rođenu majku koja nas je nosila u svojoj utrobi, rodila, mlijekom svojim zadojila i odgojila, a sve ostale majke tuđe su majke ili maćehe, tako da niko ne može da kaže niti ičim da dokaže da je maćeha bolja od rođene majke, a Ćirilica je naša rođena majka koja nas je rađala hiljadu godina i ljudski i srpski odgajala i uvijek sa nama stradala ni kriva ni dužna. 
 
A za naš slatki srpski jezik dovoljno je pročitati iz Hilandarske povelje “Zavještanje Stefana Nemanje” oca Sv. Save, koji kaže: “Čuvajte čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu? Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika. Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je tuđinac onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potkrao i svojih poturio. Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod. Zato je, čedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove, nego izgubiti jezik. Poslije izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Poslije izgubljenog jezika nema naroda.”
 
Nema ništa draže ni slađe, nego kad u tuđini čujete glas svog preslatkog rođenog jezika i vidite novine ili bilo šta drugo odštampano tvojim najsavršenijim pismom na ovom svijetu, a ništa ružnije ni žalosnije nego kad dođete u Otadžbinu pa vidite kako je srpski jezik okupiran tuđim jezikom i tuđim parapismom, a njegovog pisma nema nigdje na vidiku. Nije čudno da se ovamo, sve što se piše (službeno) srpskim jezikom na nivou države Australije, to se istovremeno štampa čistom srpskom Ćirilicom, a sve što se piše na hrvatskom to se štampa na hrvatskoj latinici. Zapravo, to nije nikakvo čudo da australijanski štampari znaju kojim se pismom piše srpski ili bilo koji drugi jezik, jer to je tako normalno, već je veliko čudo da mnogi naši “visoko školovani” Srbi to ne znaju, a posebno je čudo nad čudima da to ne znaju ni (čast izuzecima) mnogi stručnjaci za jezik i pismo, odnosno da ne znaju da je pismo srpskoga jezika: jedino, rođeno i po Ustavu R.Srbije (član 10) službeno i zvanično samo srpska Ćirilica, a da se u tom članu 10 ne spominje nikakvo drugo pismo, pa ni hrvatska latinica. Tuđa pisma mogu biti samo pisma nacionalnih manjina koje žive u državi Srbiji i svi imaju svoja prava da to i koriste. Ali, naši “umni” lingvisti serbokroatisti, često puta izjavljuju da je i latinica srpsko pismo i da je to “bogatstvo” imati dva pisma, a to niko drugi nema. Ako bi to i bilo tako, onda bi Srbija bila najbogatija država na Zemlji, a vrlo dobro znamo koliko se Srbija obogatila sa dva pisma u odnosu na druge države sa jednim pismom.
Oni, kada o tome pišu ili govore, nikada neće da kažu da je to službeno pismo hrvatskog jezika u hrvatskoj državi i njihove nacionalne manjine u drugim državama, već kruže okolo kao mačka oko vruće kaše i sve nešto mrse na nekom nemuštom, nerazumljivom jeziku da se vlasi ne dosjete, te se i dalje toga drže kao pijan plota. Kakva je to njihova stručnost i pismenost ako već znaju da su Hrvati odustali od Novosadskog dogovora iz 1954. i zajedničkog srpskohrvatskog jezika još daleke 1967. godine i svojom deklaracijom javno i jasno objavili da je hrvatski jezik poseban jezik, koju su potpisali mnogi njihovi intelektualci, lingvisti i književnici, među kojima je to učinio i Miroslav Krleža i da je ta latinica (koju oni proglašavaju srpskom) u svim međunarodnim ustanovama registrovana samo uz hrvatski jezik, kao što je i uz srpski jezik registrovana samo srpska Ćirilica, a to nam dokazuju i naši pisaći računari koji se ne daju lako zavarati, niti imaju običaj lagati, već svaki put kad pišu bilo koji jezik pišu, ga samo njegovim zvaničnim pismom. 
Raditi nešto naopako kao stručna lica, a svom narodu tumačiti da je tako bolje, to je izvan svake pameti i zdravog razuma, a i čista izdaja svog srpskog jezika i pisma. Nikada, ni ničija latinica nije bila srpsko zvanično pismo nego samo pod udarom sile za vrijeme ratova i okupacije stizala je na bajonetama i granatama i uskakala u srpski jezik umjesto zabranjene srpske Ćirilice. Ali svaki put nakon oslobođenja, srpska zvanična vlast bi izdala naređenje: da se odmah i pod hitno srpska Ćirilica vrati svom srpskom narodu i svom jeziku. Ako neko to ne učini, biće strogo kažnjen novčanom kaznom.
 
Poštovani Ministre, ovu zavrzlamu oko našeg jezika i pisma niko ne može da razrješi nego samo zvanična vlast Republike Srbije, odnosno Ministarstvo Za Kulturu i Informisanje kojem ste Vi na čelu uz svesrdnu podršku Vlade i Ministarstva za Prosvjetu kao i predsednika Republike Srbije, jer je to državno pitanje. Duvoko vjerujem da svi zajedno imate žarku želju i dobru volju kao i veliku mogućnost da to odradite za svoj dragi narod i za svoju divnu zemlju Srbiju. Posebno me je zadivio predsednik Aleksandar Vučić o jeziku i pismu u svom govoru na Vukovom Saboru prošle godine. Sada je najvažnije da se krene od Ustava Republike Srbije i da se sa riječi pređe na djela te da se strategija za jezik i pismo udesi, ne samo za deset, nego još hiljadu godina, jer dok je srpskog jezika i pisma srpske Ćirilice kao i Srpske Pravoslavne Crkve, najvećeg čuvara našeg sveukupnog srpskog postojanja i bitisanja, biće i Srba kako u Srbiji tako i po čitavoj planeti od Kanade pa sve do Ognjene Zemlje, Australije i Novog Zelanda. Do sada, za odbranu i zaštitu Ćirilice najviše su učinila rodoljubiva Udruženja, a posebno se ističe prvo osnovano Udruženje za zaštitu Ćirilice u Novom Sadu “ĆIRILICA” odnosno predsjednik tog Udruženja profesor Dragoljub Zbiljić, koji je napisao preko 10 knjiga o jeziku i pismu i sve je (u svojim knjigama) objasnio i razjasnio šta je bilo i prošlo i daje pravo istinsko rješenje šta i kako dalje treba da se radi za spasenje (iz živoga blata) srpskog jezika i pisma srpske Ćirilice. Samo jedna Zbiljićeva knjiga broji preko 1000 stranica pod naslovom: “LATINIČENJE SRBA” po propisima srpskih lingvista serbokroatista, koja se može naći (kao i ostale njegove knjige) po mnogim bibliotekama: Beograda, Novog Sada, Pančeva, Kovina i ostalih gradova i sela po Srbiji i šire koje je on većinom poklonio svom narodu da čita i da (ko voli svoj narod, jezik i pismo) nauči sve o srpskom jeziku i našem svetom pismu srpskoj Ćirilici. On je svojim iskrenim i stručnim pisanjem i zalaganjem na sve moguće načine za odbranu i zaštitu srpskog jezika i pisma odavno i pošteno zaslužio Vukovu, a i Njegoševu nagradu kao i zvanje ponosnog i počasnog doktora nauka, jer je daleko više učinio na tom polju nego mnogi tzv. “diplomirani stručnjaci i naučnici”. Sve što je Zbiljić napisao, uradio je to na čistom Vukovom jeziku i savršenom Vukovom pismu, tako da njegove knjige može da čita svako naše djete koje je završilo prvi razred osnovne škole i svako čeljade koje je naučilo srpsku AZBUKU kao samouko bez ikakve škole, može saznati i vrlo dobro razumjeti, odnosno za sva vremena sa tim načisto biti da je pismo srpskoga jezika: jedino, rođeno i po Ustavu Republike Srbije, službeno i zvanično samo srpska Ćirilica, a da su sva ostala pisma tuđa pisma, kao što su i svi ostali jezici tuđi jezici. 
Toliko za ovaj put.
 
Srdačno Vas pozdravljam i želim Vam svaku sreću i dobro zdravlje u budućem radu i životu!!!
 
Dušan Gajić Žolja 
Pert Australija
Podelite:

1 komentar

  1. Niko da pohvali ovo predivno pismo našeg čoveka iz Australije, koji je tamo “iz nevolje ljute”. Njemu je tamo pojačano osećanje za svoj jezik i svoje pismo.

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here