Najstariji ćirilični spomenici iz Povalja na Braču: Povaljski prag iz 1184. i listina iz 1250.

Podelite:

Dva za srpsku nauku i javnost veoma važna ćirilična pisana spomenika, koje hrvatska filološka nauka prisvaja i označava za najstarije sačuvane natpise hrvatskog jezika i to, kako megalomanski tvrde, pisana “hrvatskom ćirilicom“, jesu Povaljski prag iz 1184. i Povaljska listina iz 1250. godine sa ostrva Brača. Brač je pripadao neretljanskoj oblasti koja je, prije dinastije Nemanjića, ujedinjena sa Srbijom i ostala je bar do Stefana Dečanskog pod direktnim Nemanjinim potomcima. Ono što srpska filologija ne uzima u obzir kada se govori o najstarijim srpskim ćiriličnim natpisima jesu upravo ova dva ćirilična pisana traga sa ovog područja, koja nikako ne bi smjelo da budu isključena iz srpske pisane kulturne baštine, bez obzira gdje se ona trenutno nalazila, pogotovo zbog težnji za neprestanim falsifikovanjem istorije i otimanja jezika od strane srpskih susjeda.

Povaljski prag

Povaljski prag, oko 1184. godine, koji se čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu

Najstariji pisani spomenik srpsko-staroslovenskog jezika na ćirilici jeste natpis na nadvratniku (pragu) crkve Sv. Jovana Krstitelja u Povljima na Braču, isklesan oko 1184. godine. U simetrično ispisanom natpisu, koga u sredini dijeli krst, piše kako je majstor Radonja na starohrišćanskoj krstionici, koja je trebala poslužiti kao manastirska crkva, napravio vrata te kako je knez Brečko podario manastiru neke zemljišne posjede na ostrvu. Ti podaci se navode i u Povaljskoj listini. Starješina manastira Ratko naložio je oko 1184. godine, prilikom restauracije manastira, da se probiju vrata usred zapadnog zida crkve-krstionice. Taj posao obavio je majstor Radonja i o tom poslu i obnovi manastira urezao je na gornjem pragu novih vrata sljedeći ćirilični natpis:  “‘Ja, majstor Radonja, sazidao sam ova vrata radi Gospodina Boga, i da imam dijela u ovoj crkvi.’’

Povaljska listina

Osim Povaljskog praga, ćirilični kulturni spomenik od prvorazrednog značaja je i Povaljska listina datirana na 1. 12. 1250, a koju je potpisao pisar Jovan. U Hrvatskoj enciklopediji navodi se da je to “jedan od najstarijih tekstova pisanih hrvatskim jezikom; prijepis na pergamentu posjedovne isprave iz kartulara benediktinskoga samostana sv. Ivana Krstitelja u Povljima na otoku Braču, koju je 1. prosinca 1250. hrvatskom ćirilicom sastavio i ovjerio Ivan, kanonik splitske prvostolne crkve i hvarski notar, na traženje povaljskog opata Ivana, a po nalogu hvarskoga biskupa Nikole…“

Povaljsku listinu je prvi objavio Franjo Rački 1881. godine u Starinama JAZU (Starine 13, JAZU, Zagreb, 197–210) u radu pod naslovom Najstarija hrvatska ćirilicom pisana listina. Franju Račkog, inače, Hrvati smatraju “ocem hrvatske moderne kritičke historiografije“. Zašto ovo navodimo? Zato što je taj isti utemeljivač “hrvatske moderne kritičke historiografije“ i jedan od falsifikatora te iste nauke, u bitnom dijelu u utvrđivanju porijekla Hrvata, falsifikovao “Franačku hroniku“.

Ono što najviše “bode u oči“ u procesu falsifikovanja istorije jezičke nauke jeste posebno činjenica da, pored toga što je cijeli srpski jezički korpus preuzet na krajnje perfidan i podmukao način i imenovan kao hrvatski jezik, srpska javnost, a prvenstveno srpski lingvisti ostaju poprilično pasivni u odbrani srpskog jezičkog naslijeđa. Danas je teško ispraviti “krive Drine“ i vijekovne težnje drugih u prisvajanju srpske tradicije i baštine, ali ne smijemo se oglušiti na pravo da čuvamo svoje kulturne spomenike makar na taj način da ih se sami ne odričemo.

Sanja Bajić

Rasen

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here