Tako je govorio Dostojevski: Evropa poštuje samo jaku Rusiju

Podelite:
Prenosimo tekst Fjodora Mihajloviča Dostojevskog na temu Evrope i Rusije, napisan sedamdesetih godina 19. vijeka. Svjesni da se od tada malo šta promijenilo, a da je ovaj tekst, u onoj mjeri u kojoj narodi Crne Gore, Srbije i Rusije dijele istu sudbinu, primjenjiv i na naše prilike.

Dakle, kako ste prešli na djelo? Davno ste počeli, vrlo dobro, i, šta ste dakle učinili za svečovječnost, to jest za pobjedu svoje ideje?

Počeli ste od besciljnog skitaranja po Evropi, žudno želeći da se preporodite u Evropljane makar samo po izgledu. Kroz cijelo osamnaesto stoleće smo gotovo jedino izgled mijenjali. Navikavali smo se na evropski ukus, jeli smo svakog đavola trudeći se da se ne namrštimo: „Eto, veli neko naš, ja sam vam pravi Englez: ništa ne mogu da progutam bez kajenskog bibera.“ Mislite da se podsmevam? Nikako. I suviše dobro shvatam da drukčije nije moglo početi.

Do Petra, za vrijeme moskovskih careva i patrijaraha, neki tadašnji mladi moskovski fićfirić, skorojević, obukao je francusko odijelo, o bedro pripasao evropski mač. Svakako smo morali početi sa preziranjem svoga i svojih; a što smo probavili cijela dva vijeka na toj tački, ne mičući ni nazad ni naprijed, vjerovatno nam je taj rok priroda dosudila.

Istina, i micali smo se: preziranje svoga i svojih sve je više raslo, osobito kada smo Evropu počeli ozbiljnije razumijevati. U Evropi nas nijesu zbunjivale razdeobe među narodnostima, i oštro ocrtani tipovi narodnih karaktera. Jer smo mi baš i počeli sa otvorenim „odbacivanjem svega suprotnoga“, i primili smo svečovečanski tip „Evropljanina“ – to jest, od samog početka smo zapazili ono opšte što sve njih vezuje – i to je vrlo značajno.

Tuđinci i došljaci

Zatim, tokom vremena, još bolje razmislivši, iskreno smo se uhvatili za civilizaciju, i brže bolje povjerovali, slijepo i odano, da se u njoj baš sastoji ono „sveopšte“ čemu je suđeno da ujedini čovječanstvo. Evropljani su se čudili gledajući nas, tuđince i došljake; čudili se toj našoj zanetoj vjeri, tim više, što su oni tada već počeli pomalo gubiti tu vjeru u sebe.

Mi smo sa oduševljenjem dočekali Rusoa i Voltera, sa Karamzinim smo se toplo radovali sazivanju „Državnih staleža“ 1789. godine; a ako smo poslije toga, krajem prve četvrti današnjeg vijeka, zajedno sa naprednim Evropljanima došli do očajanja, zbog propalih snova i razbijenih ideala, ipak svoju vjeru nijesmo izgubili, pa smo čak i same Evropljane tješili. „Najbelji“ Rusi u svojoj domovini, u Evropi su postajali odmah crveni – što je takođe vrlo značajna pojedinost.

Zatim, polovinom tekućeg stoleća, neki od nas su se pridružili francuskom socijalizmu, primili ga bez imalo kolebanja kao krajnje rješenje svečovječanskog ujedinjenja, dakle kao ostvarenje snova koji su nas dotle zanosili. Na taj način, kao dostignuće cilja smo uzeli ono što je u stvari bio krajnji egoizam, krajnja nečovječnost, krajnja ekonomska nerazumnost i nesređenost, krajnja kleveta na prirodu ljudsku, krajnje uništavanje svake ljudske slobode.

Ali nas to nimalo nije zbunjivalo. Naprotiv, videći tužnu nedoumicu nekih evropskih mislilaca, mi smo ih vrlo spokojno odmah nazvali podlacima i glupacima. Neograničeno smo vjerovali, pa i sad vjerujemo, da je pozitivna nauka potpuno sposobna da odredi moralne granice među ličnostima i pojedinaca i nacija; (kao da nauka – ako bi i bila u stanju da to učini – može otkriti tajne prije svršetka opita, to jest prije svršetka svih ljudskih sudbi na zemlji).

Naši posjednici prodavali su svoje zarobljene seljake, i išli u Pariz da izdaju socijalne novine; a naši su Ruđini umirali na barikadama. Za to vrijeme smo se toliko otkinuli od svoje ruske zemlje, da smo izgubili i svaki pojam o tome: do koje mjere se takvo učenje kosi sa dušom ruskog naroda. Uostalom, ruski narodni karakter mi ne samo da nijesmo ni u što računali, nego nijesmo uopšte priznavali da narod ima neki karakter.

Gledaju nas sa podsmijehom

Zaboravili smo i misliti o narodu, i s potpuno despotskim spokojstvom smo bili uvjereni (i ne pitajući), da će naš narod odmah primiti sve što mu predložimo, to jest, što mu, u stvari, pružimo. Na račun toga je kod nas kružilo nekoliko vrlo smiješnih anegdota o narodu. Naši sveljudi su prema svom narodu posednici, i to poslije poznate seljačke reforme.

A šta smo postigli? Rezultat je čudnovat: prije svega, da nas svi u Evropi gledaju sa podsmehom; na najbolje i neosporno umne Ruse gledaju u Evropi jedva snishodljivo i oholo. Nije ih od te oholosti spasla ni emigracija iz Rusije, pa ni politička emigracija, ni potpuno odricanje od Rusije. Evropljani nijesu htjeli da nas prime kao sebi ravne, nipošto, ni uz kakve žrtve, ni u kom slučaju: Grattez vele, le Russe et vous verrez le Tartare, pa tako i do sada. U poslovice smo njihove ušli. I što smo mi više prezirali svoju narodnost, da bismo njima ugodili, to su nas oni više prezirali.

Umiljavali smo se oko njih, strasno im ispovedali svoje „evropske“ poglede i ubeđenja; a oni nas, s visine, nijesu ni slušali, ili su dodavali, s učtivim osmjehom, iako želeći da nas se što prije otarase – da ih „nijesmo dobro razumjeli“.

Dostojevski

Dostojevski

Čudili su se: kako da mi, koji smo toliko Tatari, nikako ne možemo da postanemo Rusi; nikada im nijesmo mogli objasniti: da mi ne želimo da budemo Rusi, nego sveljudi. Istina, u poslednje vrijeme su ponešto ipak shvatili. Shvatili su da mi nešto hoćemo, nešto po njih strašno i opasno; shvatili su da je nas mnogo, osamdeset miliona, da mi znamo i razumemo sve evropske ideje, a da oni naše ideje ne znaju, a ako ih i saznadu, neće ih razumjeti; da mi govorimo sve jezike, a da oni govore samo svaki svoj – to, i mnogo još šta počeli su da nagađaju i slute. Svršilo se time, da su nas otvoreno nazvali neprijateljima i budućim rušiocima evropske civilizacije. Eto tako su najzad razumeli našu strasnu želju da postanemo sveljudi!

Međutim, mi ipak nikako ne treba da se odreknemo Evrope. Evropa je naša druga otadžbina – ja prvi strasno to ispovedam, i uvijek sam ispovedao. Evropa je svima nama isto tako draga kao i Rusija; u njoj je sve Jafetovo pleme, a naša je ideja: ujedinjenje svih naroda toga plemena, pa čak i dalje, mnogo dalje, do Sima i Hama. Kako to da postignemo?

Da postanemo Rusi

Da postanemo Rusi, na prvom mjestu, i prije svega. Ako je svečovječnost nacionalna ruska ideja, onda zaista svako od nas treba da postane Rus, to jest ono što jeste, i tada će se odmah sve promijeniti. Postati Rusom, znači prestati prezirati svoj narod. I čim Evropljani opaze da smo počeli da poštujemo svoj narod i svoju nacionalnost, odmah će i oni početi da nas poštuju.

I zaista, što se jače i samostalnije razvijemo u svom nacionalnom duhu, to ćemo jače i bliže shvatiti evropsku dušu; a zbliživši se s njom, postali bismo joj razumljiviji. Ne bi se više oholo okretali od nas; saslušali bi nas. I po spoljašnjem izgledu bismo tada došli sasvim drukčiji. Postavši ovo što jesmo, dobili bismo, najzad, oblik čovječanski, a ne majmunski; izgled slobodnog bića, a ne roba, ne sluge, ne Potugina; smatrali bi nas tada za ljude, a ne za narodne skitnice, ne za „strjucke“ evropeizma, liberalizma i socijalizma.

I govorili bismo s njima pametnije nego prije toga; jer bismo u svom narodu i u njegovom duhu našli nove riječi, koje bi Evropljanima neizostavno bile razuljivije.

Čak bismo i mi sami tada uvidjeli: da mnogo od onoga što smo u svom narodu prezirali – nije tama, nego baš svetlost, nije glupost, nego baš um; a razumjevši to, sigurno bismo u Evropi kazali takvu riječ kakvu tamo još nijesu čuli. Uvjerili bismo se tada: da pravu socijalnu riječ ne nosi u sebi nijedan drugi do baš naš narod; da u ideji njegovoj, u duhu njegovom, postoji živa potreba za sveujedinjenjem čovječanstva, sveujedinjenjem sa potpunim poštovanjem za nacionalne ličnosti i za njihovo održanje: za održanje potpune slobode ljudi, sa ukazivanje na to u čemu se ta sloboda baš sastoji – ujedinjenje kroz ljubav, zagarantovano djelom, živim primjerom, potrebom za pravim bratstvom; a ne giljotinom, ne milionima odsječenih glava…

Uostalom, jesam li zaista hteo nekog da ubjeđujem? Ovo je bila šala. Ali – čovjek je slab: možda će pročitati neko od podmlatka, novog pokoljenja?

Izvor: in4s

Podelite:

1 komentar

  1. “onda zaista svako od nas treba da postane Rus, to jest ono što jeste” – VRLO jednostavno. Ali za velikoseljake ( “malograđani” su daleki cilj velikoseljaka) nedostižno, i u Rusiji, i u Srbiji, i svagde – pogledajte samo državice oko nas.

    Isto ovo još lepše izreče Milorad Pavić: “Ko se od sebe izleči, propao je.”. Amin!

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here