Kraj Zaraslih staza – O Hamsunovoj dnevničkoj knjizi iz 1949.

Podelite:

Mirko Rumac

Prije gotovo trideset godina u intervjuu za beogradski „Nin“ (8. 9. 1957) Martin Nag, marksistički orijentiran norveški slavist, pisac i honorarni predavač sovjetskih pa i jugoslavenskih književnosti na slavistici u Oslu, rekao je sljedeće:

„… Vodio je (Hamsun, op. M. R.) dnevnik u kome je beležio svoja osećanja i svoje misli u toku pregleda i sa procesa. Ovaj dnevnik bio je temelj njegove poslednje knjige Na starim stazama (starim = zaraslim, op. M. R.) koja je štampana 1949. g. I ta poslednja knjiga donela mu je u svetu kritike i umetnosti velika priznanja. To je jedno remek-delo koje ne svedoči o tome da ga je pisao čovek koji pati od bilo kakvih psiholoških anomalija. Hamsun nije branio svoju simpatiju prema fašistima, ali je pokušao da objasni: on je bio sam i star, nem (bit će: gluh, op. M. R.) i potpuno izolovan. A pre toga – on je bio čovek u kontaktu sa svojim narodom. Kako da i dalje opšti s njim? Ćutanjem? Niko nije došao do njega i niko mu nije rekao da ide nepravilnim putem, on je bio osamljen i radio je pod dejstvom te samoće bez – kaže Hamsun o sebi – dubljeg poznavanja suštine stvari.

Posmatrano čisto subjektivno, to može da se uzme i kao točno. To svedoči o sudbini jednog velikog, usamljenog čoveka, ekstremnog individualiste. To je ljudska strana stvari, ljudska tragedija koju treba tolerisati. Ali to sigurno nije čitava istina. Iza one ljudske propasti ležala je politička propast koju Hamsun nije bio u stanju ili možda nije hteo da prizna. U isto vreme kada mi, njegovi čitaoci, njegovi potomci priznajemo ovu istinu, treba da razlikujemo ovo od njegovog ljudskog sadržaja u stvaralaštvu koje ima večitu umetničku vrednost. Samo zbog ovog i samo rezonujući ovako, ja mogu da preporučim da poslednji Hamsunov roman bude preveden i na srpski jezik. Čitavo Hamsunovo stvaralaštvo dobija jednu konačnu perspektivu kroz ovo poslednje delo…“

Taj je savjet konačno, poslije trideset godina, poslušan i tako se u nas pojavljuje poslednja Hamsunova knjiga, nastala punih deset godina poslije romana Krug se zatvara (Ringen sluttet, 1936), čijim se simboličkim naslovom zapravo i zatvorio književno-umjetnički krug koji je Hamsun otvorio romanom Glad (Sult, 1890). Dug je bio put od prvog međaša označenog siromašnim detinjstvom i teškom mladošću, preko onih ovenčanih nobelovskim vencem i imetkom, do poslednjeg, poslije 92 godine, označenog i opet oskudicom, ali i bijedom starosti u kojoj je izgubio i sluh i vid.

Ovaj Hamsunov dnevnički zapis knjiga je nekako izbačena iz njegova pedeset godina stvaranog književno-umjetničkog zaokruženja, izbačena poput satelita koji na svojstven način sadrži u sebi i sukus Hamsunova umjetničkog izraza i bit njegova idejnog stava, koji pak zahtijeva određena objašnjenja.

Hamsun i njegovo delo

Ima tamo na sjeveru, u tipičnom nurlandskom kamenitom krajoliku kotara Hamarøy blizu Lofota, ali na obali, skupina seoskih imanja. Na jednome od njih nalazi se i ostarjela kuća Pedersenovih, danas pretvorena u Hamsunov muzej koji se otvara kad namejernik naiđe. Tu je, dakle oko tisuću kilometara sjevernije od Osla i oko dvije stotine kilometara sjevernije od polarnice, u mjestance Hamsund stigla nemala obitelj (Knut je bio četvrto od šestoro đece) Pedera Pedersena, siromašna i vrijedna krojača, i to kad je Knut navršio svoju treću godinu. (Knut Pedersen rođen je 4. kolovoza 1859. na imanju Garmostræt kraj Loma u Gudbrandsdalenu.) Preseljenje u sjeverne krajeve, vrst kolonizacije, bilo je u Norveškoj onoga doba poprilično popularno, obećavalo je, i u tome je ležao uzrok odlaska iz inače bogate i vrlo lepe norveške pokrajine – Gudbrandsdalen. Korijeni Knutove majke Tore sežu čak devet stotina godina unatrag, od kraljevske loze prvog Norveškog kralja Haralda Hårfagera (Plavokosog) iz 10. stoleća dok se Pederovo porijeklo zagubilo negde u norveškim putovima. U tom škrtom Nordlandu Hamsun će steći svoja prva iskustva u borbi s prirodom, ali i iskustva o dobru i zlu. Siromaštvo ga je zarana otjeralo od kuće pa je postao, zbog lijepa rukopisa, pisar trgovca Hamsa Olsena, svojega ujaka, koji nije posjedovao samo njihovu kuću već i tvrdu, škrtu ruku i malo razumjevanja za Knuta koji protiv svoje volje boravi kod njega punih pet godina. S petnaest godina i završenom osnovnom školom vraća se kao trgovački pomoćnik u Gudbrandsdalen nekom njihovu rođaku i ostavlja Hamsund kamo će se vratiti tek za dvadeset i pet godina. U glavi su ostale riječi koje mu je rekao drugi ujak, Ole, dušom pjesnik koji se kasnije propio i propao, no kojeg je Knut silno volio:

„Znaš, takvi kao nas dvojica silaze sa zvijezda. Nema ih mnogo, ali da smo među njima i nas dvojica, to ti je sigurno kao što me ovđe vidiš. Tvoj će život biti kao kad svijetla zvijezda padne na zemlju s neba, a ljudski stvor i ne može više poželjeti.”

Poslije nekog vremena i opet je nešto sjevernije, u dućanu trgovca Walsøa. Veliku ljubav, trgovčevu kćer, otima mu mjesni telegrafist, ali sudbina kažnjava trgovca pa pada pod stečaj. Tako Hamsun počinje sa svojim lutanjima, prigodnim zaposlenjima, maloprodajom glanterijske robe po imanjima i selima, tri tjedna uči za postolara, ali se vraća u trgovinu. U Trømsou tiska Knut Pedersen svoju prvu romantinu ljubavnu priču Tajanstveni (Den Gaadefulde). Namješta se kao činovnik kod kotarskog predstojnika, čita Bjørnsona i opet nema sreće, ali sad s predstojnikovom kćeri, no kako predstojnik nije pao u stečaj, preostaje mu jedino da u Budøu izda svoju drugu priču (Bjøger) o neuslišanoj ljubavi siromašnog Bjøgera prema bogatoj devojci. Postaje i učiteljem, ali mu to brzo dosadi pa uz novčanu pomoć veletrgovca Zahla, u svojoj dvadesetoj godini, odlazi u Kopenhagen noseći sa sobom rukopis pripovjetke iz seoskog života – Frida. U znamenitoj izdavačkoj kući „Gyldendal” vraćaju mu rukopis pa se vraća u Norvešku. Bjørnson, skeptičan nad tekstom, šalje Hamsuna s preporukom da postane glumac svojem prijatelju Selmeru u Kristijaniju (današnji Oslo), no Selmerov komentar je kratak: „Možda će od njega i postati nešto veliko, ali glumca od njega nikada biti neće!“

Znameniti norveški pisac Garbourg misli istovremeno kako od njega ni pisca biti neće.

Hamsun se bliži rubu s kojeg se srozao i njegov ujak Ole, ispušta iz ruku uspješnu karijeru cijenjenog cestovnog radnika, i to upravo u času kad je uznapredovao do bagerista, ali zato od vlasnika tvornice šibica dobiva zajam od 400 kruna za put u Ameriku, a direktor Norddeutscher Lloyda u Hamburgu poklanja mu kartu za put brodom „Oder“. Svi ti ljudi vide u njemu nešto buduće, no to „nešto“ nije sasvim jasno. Hamsun je neposredan u nastupu prema tim „velikim“ ljudima, ne oseća strah pred njima, i tako stječe njihovo povjerenje.

U Americi opet postaje pisar, pa poljođelac, svinjar, zidar, knjigovođa, čita Marka Twaina, radi kao tajnik i prevoditelj za norvešku unijatski sektu u Minneapolisu, iskašljava krv i uz liječničko predviđanje da će za otprilike dva mjeseca umrijeti, novcem koji su skupili prijatelji, vraća se da umre u Norveškoj.

U Kristijaniji pronalaze da ipak nema tuberkulozu. I opet se laća raznih poslova, prelazi na novo prezime – Hamsund. U listu „Illustrerte Tidende“ izlazi mu 22. ožujka 1885. članak o Marku Twainu, u tiskari mu krivo otisnu prezime u Hamsun i tako se rodio pisac Knut Hamsun s prvim tekstom otisnutim na tuđ račun. Sa „d“ ili bez njega uskoro ponovo gladuje, ali mu opet u pomoć pritiče jedan veletrgovac (Dobloug) i Hamsun je 1886. na brodu „Geisir“ ponovo na putu za Ameriku.

Radi u čikaškom tramvaju, ali ga kratkovidnost stoji posla pa počinje njegovo lutanje Amerikom, trbuhom za kruhom, uz zarade koje odlaze na đevojke i poker, tučnjave, razbijena okna. I opet prijatelji skupljaju novac i 1888. Hamsun se još jednom, ovaj put parobrodom „Thingvalla“, vraća u Evropu okružen gomilom neuspjelih lovaca na američku sreću. Iz Kristijanije produžuje u Kopenhagen, a Marka Twaina zamjenjuju Dostojevski i Nietzsche. Glad mu je pred vratima. Pretače svoju glad u pismena, a ona se počinju pretvarati u sredstva za život. Rukopis nosi bratu Georga Brandesa, Edvardu, uredniku novina „Politiken“, koji prvi ustvrđuje Hamsunov literarni talent. U časopisu „Ny Jord“ tiska mu ponuđeni roman Glad. Istovremeno ga zovu da održi predavanje o Americi i to u studentskom udruženju. Tu će iznijeti svoje poznate negativne sudove o toj zemlji:

„Postoji glupost koja spas svijeta i njegovu budućnost vidi jedino u izgradnji željezničkih pruga, socijalizmu i američkom blejanju i meketanju. I nova kultura gotovo da predstavlja tu glupost. Ona je taj kuriozitet uz koji svojim sredstvima pristaju milijarderi…“ – govori i piše tadašnji Hamsun i izgrađuje svoju životnu misaonu magistralu.

Sad su ponude stale dolaziti i iz Norveške (da bude kazališni direktor u Bergenu, da besplatno proboravi godinu dana kod Bjørnsona), ali ih Hamsun odbija.

Glad se kao knjiga tiska 1890, ali u Danskoj. Prvi se prijevod pojavljuje iste godine u Nemačkoj, a tek potom knjiga izlazi i u Norveškoj. Hamsun ipak odlazi u Norvešku i drži predavanja po zemlji smanjujući slavu Ibzenu i Bjørnsonu. Slijedit će roman Misterije (Mysterier, 1892) s već jasnom ničeanskom zarazom. Slijedile su tri uzbudljive godine, ljeti u Norveškoj, zimi u Parizu Gaugina, Muncha, Hermana Banga, Strindberga… Za tih će se godina pojaviti borbene i polemičke knjige Urednik Lynge (Redaktør Lynge, 1893) i Nova zemlja (Ny Jord, 1893) uz prekrasne „Zapise poručnika Glahna” – roman Pan (1894) koji je nastao u Nordlandu. Slijednili su boravci u Parizu i Kristijaniji, Münchenu i Berlinu, Gudbrandsdalenu, po norveškim hotelima i sanatorijumima. U jednom od tih hotela, u Ljanu, upoznaje dvadesetpetogodišnju Bergljot. Ljubav, njezin razvod prijašnjeg braka i udaja za Hamsuna. Nadahnut, piše svoju znamenitu ljubavnu priču Victoria (1898), no njoj će prethoditi zanimljiva dramska trilogija Pred vratima carstva (Vid Rigets Port, 1895), Igra života (Livets Spil, 1896) i Večernje rumenilo (Aftenrøde, 1897), s Hamsunovom trajnom temom – problemom starenja. Slijedio je jednogodišnji boravak u Finskoj pa putovanja po Rusiji, Turskoj, Kavkazu, Orijentu… Poznanstvo s islamom pruža mu nove spoznaje s dubokim brazdama: siromaštvo koje se spokojno i samozatajno trpi, a zadovoljstvo ne pronalazi jedino u novcu. Piše:

“Što ste bliže Orijentu, to ljudi manje govore… Stare su ljudske vrste nadrasle stupanj brbljanja i smijeha, one šute i samo se osmjehuju. Kolike li razlike prema Americi!”

Spoznaje da između Istoka i Zapada nije bitna razlika u standardu, već u poimanju života. Navod već jasno pokazuje Hamsunovo „umjetničko” pojednostavljeno posmatranje nekih životnih pojava, a ničeanski aristokratizam proviruje iz njegova zaključka u toj knjizi da… „ničega, apsolutno ničega usporedivog na tom svijetu nema kao – ostati postrance.” Da je barem poslušao sama sebe. Možda nije mogao! A i tvrdio je da je bio – gluh!!!

Po povratku se Hamsun i Bergljot pokušaše skrasiti u Brønskøju blizu Kopenhagena, ali nije išlo. Ni Kristijanija nije pomogla pa je Hamsun i opet u svom Nordlandu, u Hamsundu. Ne uspijeva mu ponovo kupiti sad već prodano roditeljsko imanje pa se vraća na danski otočić Samsø (što leži između Sjællanda i Jyllanda) gde oblikuje putopis s Orijenta pod naslovom U zemlji priča (I Æventyrland, 1903). Odlazi u Kopenhagen i nastavlja s pjesnikom V. Jensenom svojevrsni boemski život. Bliži se otcjepljenje Norveške od Švedske. Amerika je na norveškoj strani! Hamsun je apsolutno za odlučan rez, a Bjørnson bi pregovarao. Hamsun mu predbacuje gotovo izdajstvo i piše:

„Ostarjeli ste, majstore, u tome je greška. Jer da niste…”

Proročke riječi koje će mu se vratiti!

U kockarnici u Odenseu prokockao je gotovo sav svoj imetak, a spasava ga jedan njemački izdavač, dok ga žena posuđenim novcem vraća na Samsø. Godine 1902. rodila mu se kći Viktorija i on pokušava poživjeti obiteljskim životom u Drøbaku u fjordu Oslo. No ubrzo je uslijedio razvod, Bergljot ostaje u kući u Drøbaku, a Hamsun nastavlja svojim nemirnim životom.

U to vrijeme nastaju Hamsunovi znameniti romani o lutalaštvu: Pod jesenjim zvijezdama (Under Høststjernen, 1906), Lutalica svira na sordini (En Vandrer spilder med Sordin, 1909), i Poslednja radost (Den sista Gläđen, 1912), „priručnici o umjetnosti kako da se bude u bijegu, sam, postrance, odvojen od svega” (Th. Hansen). Nastaje tad i dvojni roman Benoni i Rosa (zajedno su se pojavili 1908) s temetikom iz Nordlanda od kojeg se više u svojoj prozi neće odvajati. Spomenimo ovđe da je Hamsunu 1904. izašla i jedina zbirka poezije pod naslovom Divlji zbor (Det vilde Kor).

Kao pučki tribun, Bjørnsonov nasljednik, a u povodu Wergelandove stogodišnjice, Hamsun govori narodu u Oslu, i to s vanjskog balkona Narodnog kazališta. Tom se prilikom upoznaje s od sebe dvadeset i dvije godine mlađom glumicom, i tako se 25. 6. 1909. vjenčava s Marie Anderson, prisiljava je da napusti glumački poziv pa 1911. odlaze u Nordland, na Hamarøy, gđe kupuje imanje Skogheim, oko sedam kilometara udaljeno od njegova bivšeg doma te pretvara sebe i Marie u zdrave seljake jer „… vi što obrađujete zemlju, vi imate ono zbog čega valja živjeti, vi rađate i unapređujete, vi ste neophodni ovoj Zemlji, vi održavate život…“. Ali i to je potrajalo svega godinu dana. Za njega barem. Hamsun odlazi često od kuće, nastanjuje se po raznim mjestima (najjužnije čak u Larviku!), a Marie održava Skogheim, rađa đecu: Tore, Arlid, Ellinor. Poslije vjenčanja s Marie nestaju Hamsunovi ja-romani i stvaraju se veće cjeline. Nastaje slijedeći dvostruki roman Đeca svog doba (Børnav Tiden, 1913) i Gradić Segelfoss (Segelfoss by, 1915), s prilično jakom i negativnom kritikom društva. Na pomolu je najpoznatiji Hamsunov roman Plodovi zemlje (Markens Grøde) koji je stvarao postupno i napokon se pojavio 1917. Zaokupljen stvaranjem toga đela Hamsun samo povremeno navraća u Skogheim od kojeg su Marie i on zajedničkim zamislima stvorili uzorno imanje. Međutim, po rođenju poslednje kćerke Cecilie (kojem nije prisustvovao kao ni ostalima!) pa golemog (i materijalnog) uspjeha Plodova zemlje (Nobelova nagrada 1920), kupuje 1918. Nørholm u Sørlandetu, na jugu Norveške, nekoliko desetaka kilometara od najbližeg gradića – Grimstada. Nørholm i Grimstad, nijemi su svjedoci uspona i pada Knuta i Marie, pa i njihove đece. I Nørholm se pretvara u poljoprivredno uzoran posjed, koji obrađuje niz ljudi pod nadzorom gospodara. Lijepa zgrada s brojnim prostorijama (čak i plesna dvorana!), solidne gospodarske zgrade i jedna kućica rezervirana isključivo za pisca. Pred kućom stup za norvešku zastavu koju sâm Knut, svečano ođeven, podiže na jarbol samo jednom godišnje – 17. svibnja, na dan norveške nezavisnosti, i kojom je Marie prekrila njegov lijes na skromnom, isključivo obiteljskom sprovodu.

No starost se neminovno bliži. Lornjet s dioptrijom +4 i sve dublja tišina pa i usred bučne okoline. Pojačani znaci hipohondrije, preosetljivost kojom surovo reagira prema svojoj okolini, još veća svojeglavost i traženje potpune pokornosti, pedanterija prelazi u fanatizam. Osobna higijena do sitničavosti. Novac se broji na decimale. Škrtost se produbljuje, ali samo kad se radi o sitnim izdacima. Raskošno namješta kuću, ali ne da novac za gradnju kupaonice s toaletom. Piše na poleđini karata za kazalište ne bi li se uštjedelo na papiru. No istovremeno poklanja 100.000 kruna u dobrotvorne svrhe, a s drugih 100.000 pripomaže odvajanje kapitala iz do tada dansko-norveškog „Gyldendala“ sa sjedištem u Kopenhagenu i stvaranje samostalne izdavačke norveške kuće „Gyldendal“ u Oslu. Šalje anonimno po 1000 kruna ljudima koji su u nevolji. Njegova je radna soba najmanja na Nørholmu i spartanski uređena. Voli šetnje, a mrzi sport, lov i ribolov, ispija bocu vina, uživa u vesternima i filmovima akcije, dok su mu prava filmska umjetnička ostvarenja strana. Antikviteti, među njima osobito stari satovi i servisi za jela, stil empire, njegove su ljubavi kao i, kad nema pokera, pasijans. Čita putopise i memoare, povijesna dela, ali ne i romane. Popravit će slavinu, prišiti gumb, pokrpiti čarapu, ali o automobilu, koji inače posjeduje već od 1911, nema pojma. Vozi Marie. Oko njegove sedamdesete godine kao ličnost se sve više mijenja, pa će i Marie (ali i njegova đeca) na saslušavanjima ustvrditi da se pretvorio u čudaka.

Hamsun nije volio izvanjske časti, nije mu bilo do ponuđenih mu počasnih doktorata, mjesta u umjetničkim i znanstvenim akademijama, zahvaljuje se i ne želi primiti znamenitu Goetheovu nagradu.

Od svoje pedesete godine, otkako je prestao pisati subjektivne i impresionističke ja-romane, stvorit će trinaest velikih romana, često u dva dijela, s objektivnim pripovedačem. Poslije golema uspjeha s romanom Plodovi zemlje piše dva snažna satirička romana: Žene na studencu (Konerne ved Vandposten, 1920) i Poslednje poglavlje (Sidste Kapitel, 1923) s podosta jakom sjenkom pesimizma. U romanu Skitači (Landstyrkere, 1927) vraća se svojoj omiljenoj temi – lutalicama. Hamsun je očito upravo prebrodio jednu od svojih ljudskih intelektualnih kriza i sad je iznova pun duha i svojeg specifičnog humora. Temu će nastaviti i trilogiju zaokružiti s dva izvrsna romana uz vrlo bogato oslikane likove. Tako će nastati romani August (1930) i Ali život ide dalje (Men Livert lever, 1933). Svijetli trenuci se i opet zatamnjuju u poslednjem romanu o još jednom skitaču. U romanu s vrlo razvedenom fabulom, glavni lik je izuzetno psihološki produbljen. S tim romanom (Krug se zatvara – Ringen sluttet, 1936) Hamsun zatvara krug svojeg umjetničkog opusa i ne sluteći da će deset godina kasnije željeti i morati napisati još jednu knjigu – Po zaraslim stazama (Paa gjengrodde Stier), koja će se poslije mnogih prepreka najprije pojaviti u inostranstvu pa tek potom u Norveškoj – 1949. Ponovila se sudbina romana Glad!

Slijedom svojih razmišljanja u tridesetim godinama, izraslim na podlozi društveno burnih misaonih kontroverzi s prijeloma stoljeća, i u njemu vječno prisutne ideje pangermanizma, u čijim je okvirima i Norveška trebala naći svoje mjesto, te silovite i nametljive nacističke propagande, sedamdesetogodišnji pisac duhovno se sve više približava nacionalsocijalističkoj ideji prisutnoj i u Norveškoj. Javno se u duhu nacizma po prvi put oglasio 1934. u osloškom „Aftenpostenu“ rugajući se onima koji ne shvaćaju veličinu društvenih promjena u Njemačkoj. Nastavilo se s poznatim slučajem pacifista Karla Ossietzkog koji je kao nacistima nepoćudan element strpan u koncentracioni logor (gde je od tuberkuloze i umro 1938), a norveški mu Komitet za dođelu nagrade za mir i dođelio tu nagradu. Hamsun je tu odluku oštro napao, otvarajući polemiku s Ossietzkim, u kojoj ovaj, zatvoren, nije mogao suđelovati. Taj Hamsunov stav teško su mu zamjerili poznati norveški pisci onoga doba (S. Undset, H. Grieg, S. Hoel i dr.) i ne samo oni. O tome se pisalo i u nas (v. časopis Književni savremenik i Javnost iz 1936!). Na norveškim parlamentarnim izborima iz 1936. jedini glas za nepopularnu nacističku stranku Nasjonal Samling (Stranka narodnog okupljanja) na čelu s Vidkunom Quislingom u svom izbornom okrugu doduše nije dao on (kako se pogrešno iznosilo), već njegova žena Marie, ali je podržavao njezina nastojanja. U sjećanjima na svojeg oca Tore istina spominje kako je u znak prosvjeda sjedao na žuto obojene klupe u nacističkoj Njemačkoj, segregacijski namijenjene samo Židovima, no istovremeno u sudskom iskazu iznosi kako je nacional-socijalistička atmosfera koja je vladala u obitelji bitno uticala i na njegov način razmišljanja. I tako dalje, i tome slično.

Sve se kretalo logičnim slijedom.

Hamsun – čin i posljedice

„Nisam vrijedan da svečano govorim o Adolfu Hitleru, a ni njegov život i đelo ne pozivaju na iskazivanje sentimentalnih osjećaja. Bio je ratnik, ratnik za čovječanstvo i propovednik evanđelja o pravima svih naroda. Predstavljao je pojavu reformatora najvišeg stupnja, a povjesna mu je sudba bila da je morao đelovati u vremenu najbesprimjernije surovosti koja ga je na kraju oborila. Tako bi običan Zapadnoevropljanin trebao gledati na Adolfa Hitlera, a mi, njegovi bliski pristaše, priklanjamo glave pred njegovom smrću.“

Tako je govorio Hamsun. Na kraju. Tekst je izašao u ponedeljak 7. svibnja 1945. u posljednjem broju okupacijskih novina „Aftenposten“ koje su se na ulicama pojavile nekoliko minuta prije završetka drugog svjetskog rata. Mnogi su se pitali čemu mu je i to bilo potrebno, sad kad je sve bilo jasno. No Hamsun je očito želio ostati doslijedan samome sebi.

Ničeanski „vođa“ je otišao, valjalo mu podići spomenik od riječi koji Hamsun vjerovatno ipak ne bi podizao da je bi svjestan cjelokupne istine. Velika ideja pangermanizma i opet je propala. Sumrak bogova. Krdo je svladalo narod gospodara. Barjaci Horsta Wessela su se spustili, a zatvoreni redovi smeđih bataljona raspali.

Prema Hamsunovim riječima, početak je bio drugačiji. Njemačke trupe iskrcale su se u neutralnoj Norveškoj 9. travnja 1940. Nekako istovremeno engleska i francuska mornarica položile su mine u nekim područjima voda neutralne Norveške kako bi spriječile dalji prevoz rudače iz norveških luka u Njemačku. Samo dva mjeseca prije zbila se afera s njemačkim brodom „Altmark“. (Silom, ali bez borbe s norveškom mornaricom, engleski razarač Cossak ušao je 14. 2. 1940. u Jøssingfjorden i oslobodio 300 engleskih pomoraca koji su se, zarobljeni, nalazili na njemačkom brodu.) A to se zbilo gotovo na obali neutralne Norveške. Po ulasku Nijemaca u Norvešku vlada na čelu s kraljem povukla se prema sjeveru i 7. lipnja iz Tromsøa otputovala u Englesku. Vjerujući da će uspjeti održati svoju neutralnost kao i u prvom svjetskom ratu, Norveška je bila vojno nepripremljena na otpor ne dospjevši čak ni proglasiti mobilizaciju. I 4. svibnja 1940, dva tjedna pošto je 180 istaknutih Norvežana na čelu s Didrikom Arupom Seipom, rektorom osloškog sveučilišta (koji je kasnije završio u koncentracionom logoru) pozvalo Norvežane da obustave sav regularan otpor, piše Hamsun svoj poslije rata gotovo najstrože ocijenjen proglas:

„NORVEŽANI: Kada su se Englezi brutalno probili u Jøssingfjord i povrijedili našu nezavisnost, vi niste uradili ništa. Kada su Englezi zatim položili mine duž naše obale da bi rat prenijeli i na naše tlo, ni onda niste učinili ništa.

Ali kada su Nijemci zaposeli Norvešku i time spriječili vođenje rata u našoj zemlji, ONDA ste ipak uradili nešto: pribili se uz odbjeglog kralja i njegovu privatnu vladu i pokrenuli se.

Besmisleno je što stojite tako svatko sa svojom puškom i pjenite se na Nijemce. Bilo danas bilo sutra, ionako ćete biti ustrijeljeni.

Engleska vam ne može pomoći osim s nekoliko manjih jedinica koje se šuljaju oko naših naselja i prosjače hranu.

NORVEŽANI! Odbacite puške i vratite se kućama. Nijemci se bore za sve nas i namjeravaju slomiti englesku tiraniju, kako prema nama tako i prema svim neutralnim zemljama.”

Knut Hamsun

Objašnjavao je kasnije kako je smatrao besmislenim da mladost Norveške uludo gubi glave protiv mnogo bolje opremljene vojske, i to kad je kralj s vladom izbjegao u Englesku, a u Trondheimu je navodno bio i potpisan akt o norveškoj kapitulaciji. Zašto se nije slijedio danski primjer gđe vođe nisu napustile svoj narod već pronašle modus vivendi s okupacijskim snagama bez izražavanja solidarnosti s njima, shvaćajući okupaciju kao nužnost a ne kao akt neprijateljstva, pitao se Hamsun.

No javljao se Hamsun i usred rata. Bio je to znameniti govor na Kongresu Unije nacionalnih novinarskih saveza u Beču, koji se održavao između 21. i 24. lipnja 1943. i s kojeg je Hamsun otišao izravno na razgovor Hitleru. Poslužio mu je da razgali srce i poruči Englezima što misli o njima i što im priželjkuje:

„Dolazim ovamo bez ikakvih priprema i ne bih želio ni pokušati održati kakvo predavanje… Želim izreći samo jednostavnu ispovjed kao Norvežanin, kao čovjek i kao German.

U svojoj najdubljoj nutrini ja sam protuangloman, protuengleski opredijeljen. Ne mogu se uopće sjetiti da sam ikada bio drugačiji…

… Ja osobno nisam još nikada susreo manje ljubazne ljude od Engleza. Ta oni su tako puni sebe, tako oholi i nasusretljivi.

Kada sam odrastao i opet se našao u domovini, morao sam doživljavati da je najveći broj mojih sunarodnika cijenio Engleze više nego ikoji drugi narod u Evropi. A to čine mnogi i danas.

Može li se to objasniti? Može li se shvatiti?

Ne događa se to samo nama… Ja sam gotovo osvjedočen da u tome nema ničega čudnovatoga. Ali nikako nije dobro što su se narodi naučili oslanjati na Engleze. Tijekom stoleća Engleska je znala prijevarom postupno steći povjerenje ljudi u upravo strašnoj suprotnosti s njihovim vlastitim iskustvom i s onim što su ti ljudi viđeli vlastitim očima. To je ona jezovita tajna politika Albiona…

… Engleska je uvjek pobirala koristi i prednosti poraza drugih. Osim toga, njemačko je stanovništvo bilo postupno, tijekom godina, izvrgnuto priljevu stranih tijela koja su mu donosila klice bolesti i slabila germanski duh u narodu… Zemlju je pustošio višak negermanskih naroda i rasa te isisavao stanovništvo…

… Hitler je izlazio u susret koliko je god mogao. Nije zahtjevao ništa do samo malo susretljivosti, zahtijevao je samo vrata, samo put do komada njemačke zemlje koje se nalazilo postrance…

… Engleska ne želi rat voditi sama, zaista ne želi, već naprotiv hoće, kao obično, druge potaknuti da uđu u rat za Englesku. Davala je obećanja, davala jamstva jednoj evropskoj zemlji za drugom samo da bi se oprle Hitlerovoj želji. I zemlja za zemljom krvarile su kako bi služile Engleskoj. Moja vjera i moje svjedočanstvo koje dajem stoga glase:

Engleska mora na koljena!

I moja vlastita domovina koja leži postrance iskusila je od pokoljenja do pokoljenja moć i zloupotrebu engleske moći. Dovoljno je podsjetiti samo na okove koji su stavljeni našoj trgovini i na nasilje koje je izvršeno nad našom pomorskom plovidbom…

Najveći dio nemira, usplahirenosti, svih vrsti pođarmljivanja, vjerolomstva, nasilja i svih međunarodnih svađa potječe iz engleskog vrela. Pa i današnji rat i svu nesreću koju on nosi svijetom zahvaljujemo Engleskoj. Engleska je uzročnik! ENGLESKA MORA NA KOLJENA!“

Mislim da ovi izvaci iz govora koji je navodno trajao dvadeset minuta dovoljno jasno pokazuju naivno i pojednostavljeno shvaćanje političkih zbivanja, ali i njegovu nesposobnost da bude pismeniji agitator pa su takvi tekstovi naprosto uvreda njegovu umjetničku izrazu. Slično naivno i gotovo đečji pojednostavljenu sliku svijeta naći ćemo primjerice u još jednom od njegovih ratnih tekstova, u članku „Kamo idemo?“

„Kamo idemo? Hitler nam je to jasno rekao. Njemačka će voditi nas i cijelu Evropu. Mi se odvajamo od Engleske. Uviđeli smo gđe nam leži spas i ubuduće više nećemo dopustiti da nas Englezi iskorištavaju i iscrpljuju. Promjenili smo smjer i na putu smo prema jednom novom dobu i novom svijetu.

Dok je cilj Engleske uvjek bio da evropske zemlje drži u stanovitu stanju slabosti, Njemačka ide u suprotnom smjeru. Hitler nam je isto tako jasno rekao koji je naš pozitivan zadatak: mi treba mirno da živimo u zajednici sa svima narodima, da s njima surađujemo, izmjenjujemo robu, umjetnost i duhovne ideje, da jedni drugima stvaramo mogućnost za slobodan razvoj, da se uživimo u sistem uzajamne pomoći, kratko rečeno: nacionalni socijalizam.

Ovaj sistem bit će otvoren za cijeli svet. Nitko nije iz njega isključen. I najzaostaliji narodi Evrope mogu mu se priključiti ako su za to spremni. I Engleska i Rusija mogu se priključiti. Čak i Amerika ako to hoće. Sve u svemu to treba da bude svjetski socijalizam, ali socijalizam na nacionalnoj osnovi. Tako sam ja stvari razumio. Toliko je i od toliko ljudi pisano o našoj budućnosti. Ali od svih je jedino Hitler govorio mome srcu.“

Iz ovog manjeg izbora od ukupno četrnaest Hamsunovih tekstova iz vremena rata, a kojem je u prvome redu cilj pokazati izblijedio i nehamsunovski način Hamsunova kazivanja, jedan su mu Norvežani posebno zamjerili. Primivši niz roditeljskih molbi da im preko svojeg političkog utjecaja i veza spasi sinove od sigurne smrti kad su već, đelujući protiv okupatora, dopali zatvora, Hamsun je u „Aftenpostenu“ od 13. veljače 1943. objavio članak pod naslovom „I opet“:

„Neprekidno pristižu molbe da tražim milost za osuđene na smrt.

Pišu ih roditelji i rođaci, a osuđenici su bez iznimke mladi ljudi osuđeni na smrt.

Što su učinili? Znamo svi to: radili su za Englesku. A danas i opet novi slučaj: trinaestoro mladih sjedi u jednom logoru blizu Osla čekajući smrt. Radili su za Englesku.

To su ljudi naklonjeni Engleskoj, i to je – njihova stvar! Oni vjeruju u Englesku pobjedu, oni žele tu pobjedu i svojim đelom htjeli bi pripomoći tome, pa je i to – njihova stvar! Međutim, trinaestorica da pomažu Engleskoj? Pa da ih je i trinaest stotina, čemu pomagati Engleskoj koja će ionako pobjediti? Ima li smisla u takvu načinu rasuđivanja? Imaju trogodišnje krvavo iskustvo da ih sve to vodi izravno do presude i smrti. Mogli su ostati na miru i pričekati da Engleska pobjedi…“

(Hamsun u nastavku piše kako se dio tih mladih ljudi želio pokazati odvažnim. Latili su se oružja i stali pucati po okupacijskim silama. Time međutim nisu mogli ništa postići. Nisu mogli izbjeći sav onaj vojnički i policijski nadzor i morali su upasti u zamku. Radili su u sljepilu, a tek kad se nesreća dogodila, otvorile su im se oči. Pa zaključuje:)

„Stvari su se okrenule protiv tih Engleskoj sklonih ljudi. Trebalo je da imaju barem toliko ljudskog razuma pa da razmisle o stvarima. Oni će pomoći Engleskoj, no da, to je njihova stvar. Međutim, ne mogu oni pomoći Engleskoj uništavajući sami sebe. Oni vjeruju da će Engleska odnijeti pobjedu, no da! Pa čemu se onda unaprijed izlagati tolikoj opasnosti? To je očita besmislica, to je isto što i smrt. A ako im Engleska pobjedi, ionako će doživjeti svu onu sreću koju su gledali pred sobom. Mogli su samo čekati. Živjeti svoj život u miru, baviti se svojim svakodnevnim poslovima, držati se svoje kuće, sjedeti pod svojom smokvom i samo čekati. A ne izlagati živote.

Nije ugodno primati pisma od roditelja i rođaka o nesretnicima kojima je presuđeno i koji moraju umrijeti. To je prokockana mladost i mladenačke nade, i to je tužno, svatko se može sjetiti sebe i svojih. A i sad opet ova pisma, te uvis podignute ruke i krik za posredovanjem i zagovorom.“

Taj tekst Knuta Hamsuna izazvao je silnu ozlojeđenost i poratne napade na Hamsunovu surovost. Osobito su teško pale riječi „to je njihova stvar!“ koje su se krivo protumačile kao da se odnose na smrt tih mladića, a odnosile su se zapravo na njihovu simpatiju prema Engleskoj, na njihovo mišljenje. Tekst pokazuje samo Hamsunovu dosljednost u defetizmu, ali i da su mu domaći problemi ipak bliži nego svjetska politika nacionalsocijalizma. Taj je tekst u izravnoj vezi s brojnim brzojavima koje je Hamsun slao na sve strane, s njegovim obraćanjem i Terbovenu i Hitleru izravno, a o čemu govori u svojoj knjizi. Rezultat: sva trinaestorica mladića bili su pomilovani, a na suđenju Hamsunu njihovi se roditelji nisu pojavili. Sve je ostalo na tumačenju Hamsunova članka.

Pisao je Hamsun tako i riječi nade (reče kasnije – riječi utjehe njemačkom narodu, a ne nacistima!) kad su zidovi zgrada sila osovine popucali i na zapadnoj fronti (poslije iskrcavanja saveznika u Normandiji 1944), pozivao norveške mornare na savezničkom brodovlju da se vrate kućama, a ne da umiru za engleske interese, poticao norveške mladiće da krenu na istočnu frontu u borbu protiv boljševizma itd. itd. Slično je agitirala i Marie tješeći norveške majke kako i sama ima sina (Arlida) tamo (doduše nije spominjala da je on bio samo ratni dopisnik na pristojnoj udaljenosti od fronte!). Hamsun je objašnjavao kasnije kako je tekstove pisao na poticaj drugih i da se njima manipuliralo, ali su riječi ostale i teretile.

Hamsunova kuća u Nørholmu postala je stjecište njemačkih okupacijskih oficira. Bili su tamo rado viđeni gosti. Ipak, spomenimo: Hamsun se u tom društvu nije pojavljivao. Sjedio je za hladna vremena u svojem sobičku i okružen dubokom tišinom čitao okupacijski „Aftenposten“ i „Fritt folk“. Ili slagao pasijans. Brojna pisma negodovanja nije, kaže, ni otvarao, kao što prije nije čitao pisma svojih neprijatelja ili čitatelja.

Hamsun je nekoliko puta posjetio njemačkog guvernera za Norvešku Josefa Terbovena, hladnog, iskompleksiranog, pedantnog bivšeg bankarskog činovnika, koji je isključivo oblačio a ne i vedrio ratnom Norveškom, da bi uvečer 8. svibnja 1945. skončao u svojem bunkeru napunivši ga eksplozivom. Još jedan sumrak, ali manjeg boga. Hamsun je tvrdio, i u tome ima istine, da je glavni cilj njegovih posjeta bio zalaganje za Norvežane koji su sjedeli po zatvorima čekajući svoje (uglavnom smrtne) presude. Ponekad, i to posebice u početku, to mu je i polazilo za rukom (činili su to i Marie i Tore), a to mu je bio i glavni razlog da posjeti Hitlera (ili kao što je on tvrdio, ne bez taštine, kako mu je bilo – iako nije – zapovjeđeno da to uradi).

Hamsun je posjetio Hitlera 26. lipnja 1943, na povratku s kongresa u Beču. Sadržaj razgovora prilično je dobro poznat, i to na temelju stenograma Ernsta Züchera, koji je inače bio Hitlerov osobni tumač, ali je izravno tumačenje ovog puta (i zbog Hamsunove gluhoće) morao prepustiti norveškom tumaču Holmboeu. Bio je to razgovor dvojice gluhih (za tuđa mišljenja), koji je norveškog tumača prisilio da mnogo toga preskoči ili ublaži u prevođenju na – njemački. Osnovna nit u Hamsunovim nastojanjima bila je želja da pridobije Hitlera kako bi smijenio Terbovena zbog terora nad norveškim stanovništvom i ubijanja talaca. Po njegovoj zamisli vlast je u cijelosti trebalo predati Quislingu (koji je ipak bio i ostao samo njemačka marioneta). Razgovor se završio Hitlerovom ljutnjom i prekinut je prilično naglo poslije tri četvrti sata, a Hamsun je na ponos Norvežana postao jedan od rijetkih pojedinaca koji se bez okolišenja usuđivao prekidati poznate Hitlerove monologe. (Možda je tome bio uzrokom i njegov sluh!) No bilo kako bilo, Terboven smijenjen nije bio, ali u Norveškoj poslije toga više nije bilo ubijenih talaca.

Iako prije razgovora divno primljen od šefa njemačke propagande Josepha Goebbelsa, za kojega se Hamsun izrazio „da je fin čovjek“, poslije razgovora do ponovnog susreta s Goebbelsom nije došlo, svakako zbog problematičnog susreta s Hitlerom. No svoju simpatiju prema Goebbelsu ostarjeli Hamsun nije mogao prevladati bez vanjskog znaka pažnje. U pismu (od 17. 6. 1943) na njemačkom i norveškom jeziku piše:

„Gospodine Reichsminister, doktore Goebbels! Primite moju duboku zahvalnost za sve dobro koje ste mi pružili u vrijeme mojeg putovanja po Njemačkoj. Ne mogu Vam na tome dovoljno zahvaliti. Nobel je ustanovio svoje odličje kao nagradu za književno delo s najviše idealizma u protekloj godini. Ja ne poznam nikoga tko bi tako neumorno iz godine u godinu i s toliko idealizma pisao i govorio za stvar Evrope, kao što ste to Vi, gospodine Reichsminister, činili. Primite stoga moju ispriku što Vam šaljem svoju Nobelovu medalju. Ona je za Vas nekorisna stvar, no ja Vam nemam što drugo poslati. Vaš odani Knut Hamsun.“

I tako je Hamsunova Nobelova kolajna otputovala u Njemačku.

Time su vrlo općenito pobrojana glavna Hamsunova đela u vrijeme rata koja su naišla i na moralnu i na političku osudu, no od kojih su samo neka poslužila kao osnova tužbi i kasnijoj presudi.

Hamsun je bio uhićen i odveden s imanja Nørholm 14. lipnja 1945, dva dana poslije svoje žene Marie, koja se tad već nalazila u zatvoru u Arendalu. U zatvoru su se nalazili u to vrijeme i oba njegova sina – Arild i Tore. Hamsun je bio optužen za veleizdaju, potpomaganje okupacijskih snaga riječju i đelom te kao član norveške nacističke stranke Norsk Samling. Poslije boravka u bolnici u Grimstadu, pa u staračkom domu u Landviku, zatim u psihijatrijskoj bolnici u Oslu, pa onda opet u staračkom domu u Landsviku, odakle se, iako oslobođen, nije želio vratiti u Nørholm sve dok mu žena Marie nije otišla na odsluženje zatvorske kazne, dakle poslije cijelog tog vremenskog razdoblja od dvije i pol godine, Hamsun je konačno 16. prosinca 1947. dočekao raspravu i proces protiv sebe (koji je priželjkivao vježbajući u krugu znalaca svoj odbrambeni govor!), ali na procesu nije bio „optuženi” prema krivičnom zakonu, već samo „tuženi“, kao u građanskom procesu. Naime, poslije psihijatrijskog ispitivanja zaključak koji su potpisali dr Ørnluv Ødegaard i dr Gabriel Langfeldt glasio je:

1. Smatramo da Knut Hamsun nije duševno bolestan niti je bio duševno bolestan u vrijeme izvršenja radnji za koje se optužuje.

2. Smatramo da predstavlja osobu s trajno oslabljenim duševnim sposobnostima, ali ocjenjujemo da ne postoji nikakva aktuelna opasnost za ponavljanjem kažnjivih radnji.

Na temelju toga zaključka donesenog 5. veljače 1946. državni je tužilac odustao od daljeg krivičnog gonjenja Knuta Hamsuna za počinjena krivična đela te je čitav predmet s opisom istih radnji predan tzv. Ministarstvu za obeštećenja (Erstatiningsdirektoratet) koje je trebalo u svojem postupku donijeti presudu o visini obeštećenja norveškoj državi što ga je Hamsun morao platiti na temelju utvrđenih krivičnih đela. Time je Hamsun izbjegao zatvorsku kaznu, ali je zato – u krajnjoj presudi koju je nešto preinačenu potvrdio i Vrhovni sud Norveške – morao norveškoj državi platiti golemu sumu od 425.000 kruna, kasnije preinačenu u 325.000 kruna. Tako je Hamsun bio materijalno uništen (i njegova žena Marie uz zatvorsku kaznu trebala je državi platiti 150.000 kruna, novac koji nikada nije bio utjeran jer ga ona nije naprosto nije imala!) jer celokupna njegova imovina jedva da je i dostizala tu sumu. Da ne bi morao prodati Nørholm, Hamsunov izdavač „Gyldendal“ omogućio mu je u banci kredit na račun njegovih budućih autorskih prava („Gyldendal“ je naime posjedovao apsolutna prava na izdavanje svih njegovih dotadanjih knjiga!) i na račun deponiranih Hamsunovih dionica od „Gyldendala“. Time je udovoljeno presudi a cijela se Hamsunova obitelj našla u vrlo teškom materijalnom položaju.

U svojoj vrlo opsežnoj knjizi o Hamsunu (Thorkild Hansen: Processen mod Hamsun, Kopenhagen, 1978) koja je izazvala golemo zanimanje i reakcije u skandinavskim zemljama (samo u prvoj godini izlaženja pojavilo se u masovnim medijima oko tisuću raznih tekstova, emisija i sl.) taj je danski pisac, u nekom smislu Hamsunov ratni biograf, iznio vrlo mnogo (pa i novih) podataka o cijeloj „aferi Hamsun“, navodeći i dio pravnih propusta (Hamsunu, na primjer, nije bio određen branitelj po službenoj dužnosti, iako je za to postojala pravna mogućnost ali ne i prisila, tako da je onako gluh bio pravno zlostavljan brojnim odgađanjima procesa protiv njega i zadržavan u psihijatrijskoj bolnici duže nego što je to bilo potrebno i uobičajeno; pravno problematično bilo je i prebacivanje Hamsunova slučaja iz područja krivičnog u područje građanskog prava, zatim uopće donošenje nekih retroaktivnih zakona, i to izvan zemlje, u Engleskoj, koji u vrijeme rata i nisu mogli biti dostupni ljudima u Norveškoj, jer su njemačke okupacijske vlasti zaplijenile radio-aparate itd. itd.). Ta knjiga, literarno izvrsno pisana, doživjela je brojne opravdane kritike u vezi s iznošenjem i tumačenjem nekih događaja (v. izbor članaka Det uskyldige geni?, Oslo 1979), no u svakom slučaju, uz komentar, predstavlja izvrsno vrelo podataka. Kako mi načelno ne bismo trebali raspravljati o pravnoj ispravnosti postupaka u nekoj drugoj zemlji, ali ni donositi samo općenite, konačne sudove, to nam preostaje da iz brojnih zrnaca stvaramo vlastite sudove i moralne prosudbe o Hamsunovu radu za vrijeme rata. Pri tome valja imati u vidu ipak znatno drugačije prilike Norveške koja je za posljednjega rata izgubila u svemu 10.262 državljana kao žrtve rata, što je činilo 0,3% od cjelokupnog stanovništva (tada oko 3.000.000). Valja također voditi računa i o tome da je po nacističkoj rasnoj teoriji Norveška kao germanska i uz to uzorno arijska skandinavska zemlja imala, iako okupirana, posve drugačiji položaj od neke slavenske zemlje (unatoč tome što su i one bile „arijske“!) Cilj je i ovoga napisa da pruži na osnovi dijela podataka mogućnost za stvaranje vlastita mozaika o Hamsunu i njegovu đelovanju za vrijeme rata.

Hamsun i Nietzsche

U potrazi za uzrocima Hamsunovih ratnih (a i prijeratnih) stavova često se navodi ničeanstvo kao temeljni faktor, povezan s njegovom utkanošću u osnovnu nacističku ideologiju. Koliko je Hamsunov blagonakloni stav prema političkim manifestacijama nacističke ideologije bio rezultat poznavanja Nietzscheove filozofije, ipak je teško ustvrditi. Naime, devedesetih godina prošlog stoljeća, kada se Hamsun izrazitije intelektualno oblikuje i čitanjem stječe šire društvene spoznaje Nietzscheova je filozofija rasprostranjena tema u evropskom intelektualnom sloju pa i u Skandinaviji. Ničeanstvo postaje dostupno i Hamsunu, ponajpre iz istrgnutih ulomaka po skandinavskim novinama, a tek kasnije iz prijevoda Nietzscheovih đela na skandinavske jezike. (Hamsun nije govorio njemački.) Te ideje naći će svoj jasni ođek u njegovim đelima iz tih godina, a posebno naglašeno u romanu Mysterier, drami Ved Rigets Port i drami u stihu Munken Vendt (Redovnik Vendt, 1902). Kad njegov nihilistički umjetnik Nagel (iz romana Mysterier) govori, onda je to Nietzscheova misao, kad se u drami Ved Rigets Port sukobljavaju Kareno i profesor Gylling, onda je to u to doba dobro poznati sukob ničeanca Georga Brandesa i protivnika mu Höffdinga. I tu bismo sad mogli nabrojati čitav niz Nietzscheovih teza koje vire iz tih Hamsunovih rečenica (o vođama, jakim ličnostima, o radnicima, o većini i manjini, o moralu za slabe, o ženama, znanosti, liberalizmu…): „Ja vjerujem u rođenog gospodara, prirodnog despota, naredbodavca, onog koji se uopće ne bira, već se sam nameće kao vođa ispred hordi na ovoj zemlji. Ja vjerujem i nadam se dolasku velikog terorista, čovjekove biti, Cezara…“ Hamsunov stav prema kasnijim političkim zbivanjima postaje tako mnogo prepoznatljivijim. Nema nikakve sumnje da je Hamsun poznavao Nietzscheovo učenje, ali bi ipak bilo teško reći da je bio ideolog ničeanstva ili kako će za njega reći Thomas Mann – „Nietzscheov najbliži učenik“. Valja nadalje napomenuti da Hamsun i prije upoznavanja Nietzscheovih ideja bio „ničeanac“, a što dosta dolazi do izražaja i u njegovoj prvoj većoj knjizi (Iz duhovnog života moderne Amerike – Fra det moderne Amerikas Aandsliv, 1889). Tamo se pokazuje da je Hamsun imao predispozicije za prihvaćanje određenih ideja koje su vodile traženju potpune poslušnosti, vlastitoj autoritarnosti i tome slično, što pak pripada Hamsunovoj ličnosti i o čemu je i dr Langfeldt ponešto rekao. Svakako treba uočiti da je na Hamsuna (kao što i sam ustvrđuje) vrlo jako utjecao Strindberg koji je ničeanstvu (primjenom i u svom osobnom životu) bio još mnogo bliži. Mnoge elemente učenja o odnosu pojedinca i grupe poprimio je Hamsun, kako je utvrđeno, i od Schopenhauera te od Amerikanca Williama Jamesa. U svemu tome, pored Hamsunove osobnosti, treba tražiti splet „ničeovskog“ pogleda na svijet, no koji, sudeći po njegovim kasnijim i najzrelijim đelima, nije izražavan u nekom sirovijem, „agitatorskom“ obliku, kao npr. u romanu Mysterier. Ipak, ima istine kad švedski pisac Lars Forsell u svojem tekstu iz 1978. (novine „Expressen“, 25. rujna) s lijevih pozicija piše kako je Hamsun zapravo „… duboko antidemokratski pisac… Neopaženo nam od jednog do drugog sjajnog romana gradi sliku kako su popustljivost i solidarnost zapravo ista stvar, da se čovjekova posebnost i veličina mogu postići jedino kroz usamljenost na ničeanskom Zarathustrinu brijegu, kako život predstavlja život jedinke a ne stada i da svi koji razmišljaju u duhu zajedništva, sav socijalizam i sve ljudsko zajedništvo, nose za pojasom nož za amputaciju …“

O Hamsunu i ničeanstvu napisane su brojne rasprave pa i knjige, no kako ovđe nema mogućnosti da se navodima iz Hamsunovih đela i u postupcima iz njegova privatnog života pokaže da je u sebi doista nosio „ničeanstvo“ kao dio svoga pogleda na svijet, to treba samo zaključiti kako Hamsunovo ratno, doduše ne obilno pisanje u duhu nacionalsocijalizma i njegovih komponenti uzetih iz Nietzscheova učenja ne iznenađuje s obzirom na njegov svjetonazor. U sukobu idejnih pogleda na politički svijet drugoga svjetskog rata Hamsun se javno opredijelio u skladu sa svojom privatnom ničeanskom ideologijom jednog intelektualca, no pišući javno, kad je za njega bilo najbolje šutjeti, njegova je ideologija postala javnim sredstvom dobrano iskorištenim i zloupotrebljenim u političkoj borbi, i to ga je svakako opteretilo.

Hamsun i židovstvo

Uz ideologiju Hitlerova nacionalsocijalizma usko je vezano i tzv. „rješenje židovskog pitanja“ s ciljem čišćenja nacionalnih teritorija od „tuđih“ natruha, a osobito nearijskih, te oslobađanja od „financijskog terora“ bogatih židovskih kapitalista. Rezultati su nam poznati: pogromi i ubojstvo oko šest milijuna ljudi kojih se krivnja sastojala jedino u njihovu rasnom, vjerskom i općekulturnom pripadništvu židovstvu, cjelinom, polovinom ili četvrtinom svoje krvi. Općenito rasna teorija (zasnovana na hipotezama H. St. Chamberlaina s mijene stoleća i provođena u praksi u Njemačkoj i na okupiranim teritorijama u skladu s razradom ideja rasne teorije nacista Alfreda Rosenberga) sastavni je dio nacionalsocijalističkog pogleda na svijet.

I upravo ovđe, kad je reč o Hamsunu, jasna karika u optužbi da je bio nacist puca. Riječ „nedosljedan“ nekako tu nedostaje (iako je napisao članak kojem je naslov glasio: „Zašto sam nacist?“). Naime, iako je u optužnici podignutoj protiv Hamsuna spomenuto da je na tri mjesta u svojim tekstovima i izrekama (jednom npr. u razgovoru s Hitlerom, no objašnjeno kao podilaženje diktatoru za postizanje osnovnog cilja!) iznio negativan stav o židovstvu, ipak se u cjelini ne bi moglo reći da je Hamsun bio rasist u odnosu na Židove (možda u odnosu na Engleze, ali to nikada nije rodilo tragičnim posljedicama).

Hamsun je naglašavao svoj uzak izvor informacija u vrijeme rata. Međutim, kad je u okupacijskim novinama koje je čitao pisalo (10. studenog 1943) kako se svi norveški Židovi moraju prijaviti, a Quisling u svojem govoru naglasio kako Židovi ne pripadaju Evropi i kako predstavljaju uništavajući međunarodni element, Hamsun nije reagirao. Vjerovatno ne bi bio ni objavljen, ali… Uz to, bila je u to vrijeme aktuelna jedna od njegovih dviju apopleksija. U koncentracione logore otišlo je 610 norveških Židova (muškaraca, žena i đece), a vratilo se – dvanaest! Ne može se reći da Hamsun nije znao za tragično znamenitu „kristalnu noć“, da nije poznavao Hitlerove antižidovske teze iz Mein Kampf, međutim, ne može se ni poreći da je Hamsun prijateljevao s nizom židovskih intelektualaca i književnika koji su mu iskazivali svoje divljenje (Egon Friedell, Thomas Mann¹, Stefan Zweig, Gottfried Benn¹, André Gide, Henry Miller, Ilja Erenburg i dr.). Posebno tu treba spomenuti, što je Hamsun morao shvatiti kao upozorenje, tragično samoubojstvo pisca znamenite Kulture čovječanstva Egona Friedella, koji je bio Hamsunov prijatelj i uspoređivao ga s Homerom našega doba. Friedell je skočio kroz prozor kad su njemačke trupe ušle u Austriju (10. ožujka 1938), baš onoga dana kojega se Hamsun morao nalaziti u Beču po povratku s višemjesečnog boravka u Dubrovniku i posjetiti Friedella. Hamsun je odgodio svoj posjet, Friedell se ubio, a Hamsun žalio što nije izbjegao k njemu u Dubrovnik gđe bi mu svakako pomogao.

Što su svi ti Židovi nalazili u Hamsunovim đelima? Vjerojatno njegovu lutalačku osobinu, no da su u njegovu đelu naišli i na ponajmanji trag antisemitizma, zasigurno bi svoj stav prema Hamsunovu đelu odredili drugačije, kako razložno pretpostavlja Johan Vogt, norveški profesor društvene ekonomije.

Međutim, treba reći da je i sam Hamsun nalazio upravo nešto posebno pozitivno u Židova. Izvorište nam je na dohvat ruke, u nas. Naime, u sarajevskom židovskom časopisu „Jevrejski glas“ (br. 34, 1928) donosi se tekst odgovora Knuta Hamsuna norveškom antisemitskom časopisu „Nasjonal Tidskrift“ uz njegovu desetogodišnjicu, kojom prilikom je uredništvo časopisa provelo anketu koja je trebala na neki način opravdati antisemitizam. Hamsunov odgovor ipak nije bio u tom duhu:

„Antisemitizam jedne zemlje je đelo antisemita koji rade i đeluju u dotičnoj zemlji. Teško je pitanje kojeg se dotakao vaš list i šta imaju Jevreji da rade. Mesijanska ideja ukazuje na Palestinu. No buduć ne mogu tamo svi Jevreji da se nastane – Jevreja ima, naime, 12 miljona (op. ur.: 15), to jest isto toliko koliko Šveđana, Norvežana i Danaca zajedno, kamo da ih se pošalje?

Jevreji su veoma sposoban narod. Ja ne govorim tu o svojim hrabrim i simpatičnim jevrejskim prijateljima. Svugde i uopšte, jevrejski narod se istakao svojim značajnim intelektualizmom i stoji veoma visoko. Gđe ćemo šta naći što bi se moglo usporediti sa duhom njihovih proroka, njihovom poezijom i njihovom pjesmom. Sjetite se kako je izvanredno muzikalan taj narod: on je, bez sumnje, najmuzikalniji narod na svijetu. Bilo bi poželjno da se svi Jevreji u jednoj zemlji skupe, koju bi oni nazvali svojom domovinom, a tamo bi mogli Jevreji svoje osobine i sposobnosti staviti u pokret za dobro čitavog čovječanstva, ali gđe bi se mogla naći ta zemlja?

U sadašnjosti i budućnosti najveći narodi, Englezi i Francuzi nastoje svoju moć potencirati u kolonijama, malo ima izgleda da bi oni bili voljni ustupiti Jevrejima jedan takav teritorij.

I dok se sve to ne ostvari, Jevreji nemaju druge domovine već zemlje u kojima sada žive. Oni moraju, stoga, u budućnosti živjeti i đelovati među tuđim narodima za dobro sebe i njih.“

Mislim da taj tekst objavljen u židovskom glasilu, doduše 1928. (no kad je Hamsun kao sedemdesetogodišnjak idejno ipak vjerovatno potpuno oblikovan!!!), govori sasvim dovoljno sam za sebe i otklanja sumnje o Hamsunovu antisemitizmu u skladu s nacističkom ideologijom, a osobito u njezinoj posljednjoj fazi, kad se rješenje židovskog pitanja nije tražilo ni na Madagaskaru ni u Poljskoj i Rusiji već u plinskim komorama.

Hamsun – Angloamerikanci i Sovjeti

U ratnim godinama stari stavovi o Amerikancima a osobito Englezima u Hamsunovim su tekstovima poprimili samo vulgarniji žurnalističko-propagandni ton. Odakle u Hamsuna tako jasno izražena antipatija prema angloameričkim narodima?

Određen Hamsunov antiamerikanizam još je shvatljiv s gledišta njegova „ničeovskog“ konzervativizma, preferiranja autoritativnog i prirodnog nasuprot američkom demokratskom liberalizmu i „neprirodnoj“ izgradnji čovjeku strane industrije te naspram trke za uspjehom i novcem kao osnovnim životnim smislom. U jednom američkom časopisu pisat će 1928: „Napredak – što bi to imalo biti? Da se putovima vozimo sve brže? Ne… Napredak, to je potreban mir tijelu i neophodna duševna smirenost. Zadovoljstvo u čovjeku – to predstavlja ljudski napredak.“

Hamsun je svoj antiamerikanizam izrazio napose u već spomenutoj knjizi (Iz duhovnog života moderne Amerike), no poslije drugog svjetskog rata, iako potvrdivši svoju anglofobju, ocijenio je tu svoju prvu knjigu, a prema riječima njegova sina Torea, kao „loš žurnalizam“ te istaknuo svoju ambivalentnost prema Americi kao zemlji velikih vrednota i velikih promašaja, posebno na duhovnom području.

No prema Engleskoj stav mu je ostao i dalje nepromijenjen ispunjen izrazitom mržnjom. Toj su mržnji korijeni najvjerojatnije u prošlostoljetnoj pangermanističkoj teoriji koja je svoj vrhunac dosegla oko vremena prvog svjetskog rata doživjevši „ostvarenje“ s pojavom nemačkog nacizma. Posmatrajući njegove osnovne političke „simpatije i antipatije“, stvarane nekako upravo u to vrijeme, odnosno nešto prije, lako je uočiti njegovu naklonost prema Njemačkoj koja je za njega bila „das Land der Dichter und Denker“ i koja je popločala put svjetske slave jednom Ibzenu, Strindbergu, Munchu… Nije to bila Engleska, velika imperijalna sila, koja se, za razliku od kolonijalno siromašnije Njemačke (pa zato i manje istaknute), osramotila svojom surovom kolonijalističkom politikom. Hamsun je još 1881. patetično čitao Ibsenovu poemu o Terje Vigenu, a slušatelji plakali nad nepravdama koje su Englezi počinjali Norvežanima. U ratu s Engleskom, dok je Norveška bila još u zajednici s Danskom, zbog engleske blokade norveške obale poumiralo je od gladi na stotine norveške đece itd., itd. Ponavljalo se to, evo, i 1940! A njemačka vojska još nikada nije bila u Norveškoj pa kad je 1940. zaista došla, bit će to za Hamsuna privremena strateška mjera za odbranu Norveške od engleskog neposrednog napadaja i engleskog imperijalizma. Engleska je uz to evropska zemlja gđe se začinje industrijalizacija, a poznat je bio Hamsunov stav prema tom „zlu“ za čovječanstvo. Nešto dublje od površnih manifestacija Hamsunove mržnje prema Engleskoj zašao je dr. Langfeldt tražeći uzroke mržnje (kao izrazitog simptoma da s mrziteljem nešto nije u redu) na dubljoj razini. Postavio je hipotezu da je Hamsunovo uvjerenje u englesku arogantnost razmjerno njegovu dosta izraženom kompleksu manje vrijednosti (teško detinjstvo, razdoblja siromaštva, skromno školovanje i tko zna šta još), a pristajanje – uz „prirodu gospodara“ izraziti odraz Hamsunove zapravo neurotske prirode, o čemu je mnogo toga rekla i njegova supruga Marie. Uprkos đelomične točnosti pojedinih Hamsunovih zaključaka o engleskoj politici, njegova mržnja je poprimala ponešto bolesne razmjere.

Kako je odnos individualnog i kolektivnog u ničeovskoj društvenoj filozofiji prilično jasno polariziran, tako je i Hamsunov stav prema boljševizmu, odnosno socijalizmu, tada jedino sovjetskog modela, bio potpuno jasno negativan, a to dolazi do izražaja u njegovim člancima iz ratnog razdoblja: „O boljševicima sam vrlo mnogo čitao, za i protiv njih, ali nikada se nisam mogao osjetiti srodnim s njima.“

Hamsun je inače pokazivao simpatije prema ruskom narodu (o Rusiji prije revolucije: „Bila je to slavenska zemlja, raspjevana, religiozna i uređena…“) i tu nema prisutnosti nacističke teorije prema kojoj je odnos prema Slavenima uopće a Rusima posebice jasno negativan (v. npr. Mein Kampf!). Poznato je i Hamsunovo pozitivno kontaktiranje s prijeratnim sovjetskim piscima i Gorkim posebice! Tu su dakle izražena idejana, a ne možda rasna razmimoilaženja. (Čak je i u sukobu Prusa i Poljaka u vezi s prvim svjetskim ratom Hamsun, germanofil, otvoreno stao na stranu Poljaka!). Zato i može đelovati dosta uvjerljivo ulomak iz Sjećanja Trygvea Liea, Norvežanina i nekadašnjeg sekretara Ujedinjenih nacija, a prema navođenju Johana Vogta, kad Li piše:

„U vezi s time postavljeno je i pitanje kako je s Knutom ’Gamsunom’. Kad je Wold ispričao da je Knut Hamsun tretiran kao nacist i izdajica pa će zato biti predan sudu, Rusi su se ozbiljno zamislili. Molotov je postao gotovo sentimentalan i zamolio da se Hamsunu poštedi život. S piscem koji je mogao napisati Viktoriju i Pana ne može se postupati kao s običnim nacistom. A Hamsun je uz to već toliko star, nastavio je Molotov, ’da bi trebao umrijeti prirodnom smrću.’ Wold je upozorio kako nije siguran u teoriju o smrtnoj kazni. Molotov je ostao pri svome: ’Čovjek koji je stvorio tako veliku umjetnost treba da živi u miru ostatak vremena koji mu još predstoji’.“

Hamsun i psihijatar dr Langfeldt

Posebno bolnu tačku u zapravo trogodišnjem krivičnom postupku protiv Knuta Hamsuna predstavljao je njegov četveromjesečni boravak u psihijatrijskoj klinici na Vinderenu u Oslu, gđe je pod vodstvom dra Langfeldta provedeno psihijatrijsko vještačenje s ciljem da se ustanovi može li se bez problema tada osamdesetsedmogodišnji Hamsun dovesti na sud. Tom svom boravku na klinici posvetio je Hamsun najbolnije stranice ove svoje poslednje knjige. Bila je to zapravo još jedna (i, kako se mnogi slažu, zapravo nepotrebna) uvreda ostarjelom piscu, uvreda i njegovoj (u ovom slučaju shvatljivoj) taštini jer „on ipak nije bio bilo tko…“ Iako je dr Langfeldt poslije izjavio da za takva ispitivanja treba najviše tri mjeseca, Hamsun je u tim ponižavajućim uvjetima ostao puna četiri. Zašto? Iz brojne literature (i o tom pitanju posredno) stječe se dojam da je Hamsunov slučaj za norveško sudstvo predstavljao podosta nezgodan slučaj. Velik, svjetski poznat pisac, kojem zakonsku krivnju i nije bilo tako teško dokazati, ipak je imao i s ispravnih pozicija ponešto predbaciti norveškoj politici neposredno uoči okupacije, mogao je u redovitom procesu i smetati sa stavovima o slobodi iskazivanja svojih misli, toliko dragoj u skandinavskim građanskim slobodama. Hamsunova je osnovna teza uz to bila kako je sve radio u dubokom uvjerenju da pomaže norveškom narodu, a svoju (pravnu) veleizdaju mogao je (vjerojatno dosta uspješno) braniti (izgleda točnom) neobavještenošću nastalom iz objektivnih razloga. Hamsun sâm doista nije imao nikakve koristi od njemačke okupacije, a kad je pisao, činio je to iz čista uvjerenja da radi nešto pravilno i korisno ne za sebe već za svoj narod.

Javno mnjenje, pod utjecajem spoznaje o svim ratnim strahotama koje su se dogodile i bile daleko veće nego one u Norveškoj, bilo je vrlo nenaklonjeno Hamsunu i tražila se osuda, no sudski su organi znali da imaju pred sobom i prestara čovjeka jako oštećena sluha a sada i vida koji je uz opće prilike oko njega u vrijeme rata i zloupotrebe njegova naivnog rasuđivanja o politici bio dosta nezahvalan objekt za tako teške optužbe. Tužilac je žalio što Hamsun nije kojih dvadeset-trideset godina mlađi, a većina je vjerovatno žalila što već nije umro. Nisu sasvim bez temelja nagađanja o želji da pisac što prije umre jer bi time svi problemi bili riješeni. No Hamsun je živio tvrdoglavom upornošću dalje čekajući da na sudu izrače i svoju riječ te da zatim ode odlužiti svoju kaznu ako ju je zaslužio.

U knjizi Po zaraslim stazama Hamsun se nemilosrdno razračunava s metodama ispitivanja i postupcima dr Langfeldta, no kao što to obično biva, istina je najvjerovatnije negde u sredini. Točno je da je Langfeldt predugo zadržao Hamsuna na klinici, da je time pojačavao njegovu povrijeđenost i slamanje njegove ličnosti, točno je da ga je ponekim pitanjima (intimnog karaktera) vjerojatno nepotrebno dirao u živac, točno je da je olako dao obećanje Marie Hamsun da do njezine izjave neće doći njezin muž, već samo javni tužilac (pod kojim uvjetom je Marie i pristala da govori) i time neizravno izazvao tešku, četvorogodišnju traumu u starca koji svojoj ženi nije htio oprostiti njezino odavanje intimnosti iz njihova života te se odrekao njezine pomoći za to vrijeme. Točno je da je Hamsun iz psihijatrijske klinike izašao kao ruševina od čovjeka, a ušao kao za svoje godine zdrav čovjek. Međutim, s druge strane, Langfeldt je samo obavljao svoj liječnički zadatak, istina, pokazalo se – s dosta neosjetljivosti prema pacijentu takve vrste. U stvarnoj mržnji prema Langfeldtu Hamsun je u knjizi ipak izokrenuo neke pojedinosti iz boravka u bolnici što je dr Langfeldt vjerodostojno dokazao. Ostaje ipak dojam da prema Hamsunu u odnosu na boravak u psihijatrijskoj klinici nije nimalo korektno postupilo ni tužilaštvo ni dr Langfeldt.

No Hamsun je silnom upornošću pripremao osvetu za svoju povrijeđenost. Neposredno prije odvođenja u psihijatrijsku bolnicu i nakon što se oporavio od boravka u njoj pisao je svoju knjigu Po zaraslim stazama koja nipošto ne pokazuje da bi je pisao čovjek „s trajno oslabljenim duševnim sposobnostima“, kako je to ustvrdio dr Langfeldt. Ta osveta je jedan od razloga što je Hamsun želio i morao napisati tu knjigu. Hamsun je izgleda izgubio iz vida da ga je takvom ocjenom Langfeldt ipak poštedio žiga veleizdajnika, sud oslobodio neugodna zadatka. Uz to je Langfeldt zasigurno imao i nekih argumenata za svoju tvrdnju pa je mogao ostati miran, a Hamsun je na kraju bio kažnjen neimaštinom pa je drama stigla do nekakva uravnoteženog završetka.

Hamsun i knjiga Po zaraslim stazama

Knjiga predstavlja splet zbivanja vezanih uz Hamsunove godine očekivanja suđenja, a završava lapidarnom rečenicom: „Danas je Vrhovni sud donio presudu i tu završavam sa svojim pisanjem.“ A započeo ga je jednom netočnošću. Naime Hamsun nije bio pritvoren 26. svibnja, već 14. lipnja, dakle oko tri tjedna kasnije. Zaboravljenost? Nije li Langfeldt đelomice imao pravo?

O posljedicama presude nakon koje je prestao s pisanjem mogao je lako napisati još jednu ispovjednu prozu. Kao što je već rečeno, ta presuda materijalno je uništila Hamsuna i njegovu ženu Marie, a đecu ostavila bez nasljeđa. Silnom upornošću Hamsun se trudio da spasi simbol svoga materijalnog uspjeha – Nørholm, a sada i krov nad glavom. I tu leži sada drugi razlog s kojeg je Hamsun želio i morao ne samo napisati već i objaviti knjigu Po zaraslim stazama. Pošto je prije spomenutim kreditima od banke namirio svoj presuđeni dug državi, našao se pred problemom otplata anuiteta i osiguranja normalnih životnih troškova. S minimalnom mirovinom koju je prema norveškim zakonima dobio živjeti se nije moglo. Izdavanje ove poslednje knjige osiguralo bi mu barem redovito otplaćivanje dugova dok mu se ponovo ne počnu prodavati knjige koje su ležale u „Gyldendalovu” skladištu. Obratio se za pomoć Haraldu Griegu, direktoru „Gyldendala”, svojem prijeratnom prijatelju koji je za vrijeme rata bio interniran, no uz mnogo muke i uz pomoć Hamsunova sina Torea oslobođen. No Grieg se odriče Hamsuna i odbija mogućnost tiskanja knjige. Plašio se očito javnog mnijenja. Tek nakon brojnih peripetija Hamsun uspjeva da mu knjiga u jesen 1949. bude izdana posredstvom švicarskog izdavača (koji je svoja prava prodao u Paul List Verlag, München) na njemačkom jezičkom području: u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj. Spremnost za izdavanje pokazali su i u Švedskoj. Tek tada se Grieg usudio da je izda u „Gyldendalu“ u Oslu, no tražio je da iz knjige bude uklonjeno Langfeldtovo ime. Uporni Hamsun, koji se zbog toga posvađao i s posljednjim ljudima s kojima je bio blizak, uspio je da knjiga izađe 20. rujna 1949, istovremeno u Stockholmu i Oslu, i to bez ikakvih izmjena. Usamljenik je izgubio sve, imovinu, ženu i prijatelje, sluh, a sada i vid, doživio je objavljivanje knjige i istine kako ju je on vidio, knjige koja predstavlja poslednju riječ Knuta Hamsuna u obranu samoga sebe i poslednju sliku još jednog od onih divnih i čudnovatih likova iz galerije Hamsunovih skitača. Knjiga je u Norveškoj tiskana u 5000 primjeraka i s polica nestala istoga dana kad se i pojavila pa je odmah izdana i sljedeća naklada. Tuđa očekivanja nisu se ispunila: dr Langfeldt nije tužio Hamsuna, već se zadovoljio člankom u kojem je pobijao Hamsunove tvrdnje.

Knjiga je dnevničko-fragmentarnog karaktera, zastala na pola puta između dokumenta i beletristike, oseća se u njoj podrhtavanje Hamsunove ruke, i iskrivljen rukopis, i izgubljen vid, ali iz nje izbijaju mnoge kvalitete bivšeg, prijeratnog i svima dražeg Hamsuna. Niz velikih kritičarskih imena izreklo je o njoj laskave pohvale, a njezinim izlaskom i konačnom presudom Hamsunu na neki je način izmireno sve ono što je i dalje ostalo nejasno u odnosu Hamsuna prema Norveškoj, nacizmu i samome sebi.

Hamsun u nas

Hamsun je u nas, a osobito u međuratnom razdoblju, vrlo dobro poznat i mnogo čitan pa je i izravno utjecao na prozno đelo nekih jugoslavenskih književnika dvadesetih i tridesetih godina (npr. Hamza Hume, Ive Kozarčanina, Stjepana Mihalića), no nema nikakve sumnje da takvih utjecaja ima i u drugih naših pisaca iz tog razdoblja. Hamsunova tehnika pisanja (karakteristično pričanje događaja kojih uzroke čitatelj upoznaje kasnije), njegova vrlo tipična profinjena ironija, podosta škrta rečenica, bogatstvo i životnost likova (oduvijek se podrugivao Ibzenovim junacima – idejama pretvorenim u ljude), likova snažnih u svojim htijenjima, no redovito tragičnih gubitnika (kakav je na kraju bio i sam!) pa često nevjerovatna sposobnost fabuliranja (nameću se katkad događaj za događajem da ih je naprosto teško sabrati u rečenice) i uvjerljivost takva pričanja – sve mu je to stvorilo brojno čitateljstvo u Evropi i svijetu, a posebno je dobro primljen u Njemačkoj i slavenskim zemljama (posebice u Rusiji, pa SSSR-u). U Francuskoj i Engleskoj nije naišao na posebno zanimanje, što je također moglo đelovati ne određeno Hamsunovo podosta naivno političko opređeljenje.

Prvi Hamsunovi tekstovi pojavili su se u nas još u prošlom stoljeću, i to u periodici. Tako će se 1897. u beogradskom „Srpskom zavetu“ pojaviti Hamsunov tekst Pariske skice, i to u tri nastavka, a u zagrebačkoj „Mladosti“ tekst iz Hamsunove zbirke Siesta pod naslovom Jednostavna muha srednje veličine u prijevodu jednog od naših prvih poznavatelja skandinavskih jezika dra Franje Bučara. Prvi kritički tekst o Hamsunu, odnosno kratak prikaz njegova književnog rada, izaći će već 1897. u zagrebačkoj „Novoj nadi“ a kritičko pisanje se nastavljalo (s nešto opsežnijim prijeratnim radovima Luke Smodlake, Frana Bubanovića i Ive Kozarčanina) sve do naših dana. Iako se o Hamsunu u nas poslije rata pisalo relativno malo, ipak tu valja spomenuti zanimljive priloge Slovenaca Vladimira Kralja i Janka Modera. Možda bi tu vrijedelo navesti i da je u prijeratno doba najveći broj Hamsunovih tekstova i tekstova objavljenih o Hamsunu u periodici objavljen u Srbiji, dok je najveći broj Hamsunovih knjiga objavljen u Hrvatskoj, što na svoj način govori o zanimanju za Hamsuna u pojedinim dijelovima naše zemlje. Poslije rata situacija se znatno promijenila (tekstove iz periodike zbog njihova broja slobodno možemo zanemariti), tako da je najveći broj knjiga izašao na području Srbije i Slovenije, a mnogo manje u Hrvatskoj. No kako je ponajveći broj prijevoda (ukupno 42 knjige) izašao prije rata (26), to bi neka đela valjalo obnoviti, a dio do sada neprevedenih romana, kao npr. Poslednja radost, Benoni, Rosa, Đeca svog doba, Gradić Segelfoss, Poslednje poglavlje i Ali život ide dalje i po prvi put objaviti.

Napomenimo uz to da je i u nas Hamsun u vrijeme rata iskorišten u propagandne svrhe pa je pored korisnih dvaju prijevoda romana u Hrvatskoj (August i Skitnice) objavljeno i šest tekstova u Srbiji te trinaest u Hrvatskoj među kojima se nalaze i dva pronacistička Hamsunova članka ponovljena u više publikacija.

Prva se poslijeratna Hamsunova knjiga pojavljuje u nas 1958. (Glad/Viktorija, Subotica-Beograd), dakle samo nešto kasnije nego u Norveškoj, (1955), no u SSSR-u (unatoč prijeratnoj velikoj popularnosti) trebalo je čekati sve do 1970, kad mu u dvije knjige izlaze izabrana đela. Bit će da se izdavanje tih đela pripremalo i ranije jer u jednom od svojih pisama kćerki Cecilie Hamsunova žena Marie (umrla 1968) spominje kako će u SSSR-u objaviti Hamsunove romane, ali „kakva korist od toga kad ionako neće platiti…“ (Naime, poslije svih presuda i njihova izvršenja Hamsun i njegova supruga kao i obitelj Torea i Arlida te bolesna kćerka Ellinor živjeli su u vrlo teškim materijalnim prilikama.)

Zaključak

Ilja Erenburg, razgovarajući 1950. s poznatim, danas već pokojnim, norveškim piscem Johanom Borgenom o Hamsunu i njegovu književnom đelu, slušao je Borgena kako priča o „ratnom“ Hamsunu i iznenada ga prekinuo upitavši: „Ma, zaboga, pa zar već niste gotovi s tom aferom?!“ Tada Norvežani još nisu bili „gotovi s tom aferom“, a kad su bili „gotovi“ (recimo 1955. kada se ponovo i bez sustezanja u Norveškoj tiskaju Hamsunove knjige), zapravo i nisu bili. Ostalo je u toj „aferi“ nečeg dubokog, a da je pod pepelom tinjalo još mnogo žara, osjetilo se i 1978, pri pojavi Hansenove knjige Proces protiv Hamsuna.

A u nas? Problem se usputno spominje u predgovorima Hamsunovih knjiga, nešto iscprnije u slovenskim prijevodima Ženske pri vodnjaku, 1974. (u pogovoru Janka Modera) i Potepuhi, 1964. (u predgovoru Vladimira Kralja koji je, preveden na hrvatski ili srpski, izašao u sarajevskom „Izrazu“ 1964) te u samostalnom eseju Janka Modera (Hamsunov problem, „Nova obzorja“, 1962), a i svojevremeno aktuelnom tekstu Ive Hergešića (Nesporazumi o Hamsunu, „Izvor“, 1955).

Mislim da se tom vrlo karakterističnom slučaju – a sličnih, iako u drugačijim okolnostima i skali vrednovanja, bilo je i u nas (npr. Vida, Wiesner, Dučić, Crnjanski i dr.) – posvetilo premalo pažnje, vjerojatno i stoga što je ovo posljednje Hamsunovo đelo ostalo neobjavljeno. Ovako nam ono pruža cjelovitiji uvid u Hamsunovo stvaralaštvo, sliku izvrsnog pisca, ali lošeg političara.

„I sutra je dan, a ja mogu pričekati. Vrijeme je na mojoj strani. Živ ili mrtav, to je tako svejedno. Mogu ja pričekati…“ – pisao je Hamsun pri kraju svojeg života videći kako se izdavači po svijetu ustežu pri izdavanju njegove knjige upravo zbog njegova stava u vrijeme rata. I dočekao je.

Poslije utihe i opet se po svijetu tiskaju njegove knjige (u Norveškoj npr. do 1978. 700.000 primjeraka prema 2.000.000 do početka drugog svjetskog rata). Istina, sjenka je ostala. Trajna. A nama preostaje da Hamsuna kao umjetnika i dalje cijenimo, a kao političara procjenjujemo po vlastitim nazorima i savjesti.

1986.

Appendix: Knut Hamsun: Po zaraslim stazama (Gotfrid Ben)

Ta knjiga je draga i luckasta kao mnoge njegove knjige, dobrodušna i istovremeno cinična; nijedna njegova rečenica ne može se uzeti sasvim ozbiljno, a ni on sam ih očigledno ne uzima ozbiljno. On meni liči na velikog ostarelog lava koji iz svog kaveza prezrivo gleda posetioce zoološkog vrta, a kada među njima nanjuši nekog advokata ili lekara, pljune kroz rešetke na tu stranu.

„Pan“, „Misterije“, „Glad“ duboko su nas potresli i iščupali nam iz tela poslednje ostatke poštovanja prema ostvarenjima civilizacije. Romani srednjeg perioda, njegovog velikog epskog perioda, „Grad Segelfos“, na primer, još jasnije su pokazali njegovu supstancu i metodu: neverovatno mnoštvo ljudskih likova, valjda se mora reći ljudskih, ali bi se moglo reći i buba i paukova u ljudskom liku – on ih podigne za tren, obrne ih, osmotri spreda i straga, zatim ih ponovo spusti, blago i beskrajno ravnodušno, pa pođe dalje. Kad ga je Tomas Man u to vreme nazvao „najvećim živim piscem“, svi smo se bez rezerve složili s njim.

Zatim se dogodilo nešto političko, šta tačno, ne može se u Nemačkoj doznati iz knjiga, ni iz dokumenata, ali svi ođedanput misle da je sve u vezi sa tim čovekom sramno i opasno i ne žele više da čuju za njega. On uopšte ne uvažava teška politička iskušenja kroz koja smo prošli, ne možemo dopustiti da nam uzme to što je postalo naš životni sadržaj; šta bismo bili bez toga, ne bismo imali šta da pokažemo, niti čime da nastavimo život, izgubili bismo značaj koji sebi tako rado pridajemo, svu tragičnost u čijem svetlu toliko volimo da nas vide – ne, dalje s njim.
Takvo držanje je zanimljivo, jer vodi do jednog ključnog problema. Dovodi pred veliki rascep koji deli zapadni svet: s jedne strane je umetnost i sve što uz nju ide; s druge, dobri, topli, neprekidni porodični život, zaštićen polisama osiguranja, penzijama, „obezbeđena” starost, a sve to garantuje i blago temperira neka vrsta opšteg termofora – država. I to je, bez sumnje, neko stanovište, sasvim legitimno, i može se zastupati, ali samo ako se to čini dosledno, to jest pošteno i otvoreno. No objavljivati, s jedne strane, da hoćemo umetnost, ali, s druge, hoćemo i da živimo u obilju – jer samo ko u obilju živi, živi ugodno² – nije pošteno i ne može da važi na duge staze. Umetnost je dragocenija od nečije beznačajne sudbine, a praviti umetnost je, antropološki gledano, primarnije i bliže stvaranju od prigovora onih čiji je život izneverio njihova očekivanja.

Hoćemo bezopasnu i uglačanu umetnost – oni to naravno ne kažu tako banalno, nego se ogrnu plaštom mitologije i kažu prezrivo: Pan. Ali taj Pan ćuti ili uzme sviralu i zasvira novu pesmu – ni okom da trepne, a to ih dvostruko ljuti i utoliko više. Onda se priziva Kant, njegov kenigsberški san i iznenada, vaspostavlja se ceo moralni zakon, bez cezure, bez kriza – ali zemljini uporednici, geografija i mene kulturnih krugova ostavljaju u tom pravcu neka pitanja ipak otvorena. Zatim dolazi na red „točak istorije“; on bi, navodno, imao da pokreće umetnost, a ona mora da bude još i besmrtna, bezvremena i kolektivna – kakve detinjarije! Na kraju dolazi: „Najviše sudije njegove zemlje osudile su ga . . .“ Samo što smo i te najviše sudije videli već u previše nijansi. Jednom reči: školski primer! Ono što politički čovek ne može uopšte da shvati jeste usamljenost, askeza, monaštvo – umetnost. Ali kada čovečanstvo to ne bi imalo, prestalo bi da bude čovečanstvo. A sasvim lepo može, často je već i bivalo, bez izvesnih civilizacijskih dostignuća kao što su osveta pretvorena u cenzuru i lična mržnja kao kritičko merilo.

__________

¹ Gotfrid Ben i Tomas Man nisu Jevreji nego Nemci. – Prim. prir.

² Aluzija na poznati ironični stih iz Opere za tri groša Bertolda Brehta.

Izvori: Knut Hamsun, Po zaraslim stazama, Otkrovenje, Beograd, 2006. i Gotrfid Ben, Dvostruki život, Svetovi, Novi Sad, 1991.

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here