Prota Vasilije Tomić: Hanuka me je opominjala na našu srpsku versku ravnodušnost

Podelite:

Sredinom avgusta, u užareno ljeto, slavimo svete Makaveje. Kad, međutim, u ledene zimske dane, negdje oko gregorijanskog Božića, ovim gradom hodimo, u prozorima jevrejskih kuća, a još upadljivije, ispred njihovih sinagoga i drugih zdanja, vidimo čirake sa osam svijeća upaljenih, znamo tad da Jevreji, osam dana, svoj značajni praznik, Hanuku, slave. Teško je da bismo mogli povezati naše, pravoslavno, slavljenje svetih mučenika makavejskih sa proslavljanjem jevrejskog praznika Hanuke. Možda ćete se začuditi, braćo i sestre, kad vam kažem da je to jedan i isti praznik i da i mi, pravoslavni hrišćani, slavimo iste svete.


Ja bih sad mogao da se ispovjedim da dok ovo nisam saznao, bivao sam pomalo iritiran donekle napadnim isticanjem tih osmosvjećnih čiraka. Da budem jasniji: ti čiraci, i jevrejsko praznovanje Hanuke, opominjalo me je na našu vjersku ravnodušnost i razvodnjenost i, još više, na nespremnost našu jasnog i javnog svjedočenja hrišćanske vjere i vrijednota. Drugim riječima, nije me iritirala Hanuka – ne daj Bože – nego pusta indolentnost srpska. Sad, kad znam nešto više o istoriji toga praznika, i o vezi Hanuke sa našim proslavljanjem svetih mučenika makavejskih, poželim da i mi pokažemo više samosvjesti i snažnijeg svjedočenja vjere svete, pravoslavne.


Da povežemo ova dva praznika.
Pomenuću vam vrijeme i mjesto zbivanja povjesti o svetim Makavejima. Vrijeme zbivanja: skoro dva vijeka prije dolaska Gospoda našeg; mjesto događanja: jevrejska zemlja, okupirana i sveti Grad, Jerusalim. Pošto je borba jevrejskog naroda za vjeru otačku trajala decenijama, a sveti Makaveji, sa svojim nepokolebljivim svjedočenjem Jedinog Boga bili najsvjetliji primjer u tom otporu, to se čitav period, od preko sto godina, po njima naziva.


Da bih vam predstavio situaciju iz koje su iznikli sveti mučenici, Makaveji, mogu da vam kažem da je u jevrejskom narodu, toga doba, bilo tragično stanje kakvo je sada, dvije hiljade i devete godine po Ovaploćenju Sina Božijeg, među nama, nesrećnim Srbima. Opšte rasulo, prevjeravanje, izdaje, međusobni sukobi i razdori, nesreća na sve strane. Jevrejski narod, zemlja i sveti Grad okupirani. Vođe narodne, aristokratija, prvosveštenici, razni profiteri i bogataši uprli poglede u tadašnju moćnu Jeladu kao i ovih naših nesrećnika, današnjih, što su uprte u “Evropu” i uniju njenu. Vođen vođama slijepim i prevarnim, narod polako napušta svetu vjeru i običaje i prihvata tuđu vjeru i običaje strane.


Dok su vođe narodne i narod putem Božijim hodili i Zakon Njegov slijedili, dotle ih je Ruka Gospodnja štitila i od zla branila. Kad su se od Gospoda odvrgli, Ruka Božija se, svom težinom, na glave njihove svaljivala. Zlo se namnožilo, kazna Božija morala je doći. Gnjev Božiji izlio se na otpadnike svom silinom svojom najviše kroz neznabožnog sirijskog cara Antioha 4. On je opljačkao i ogolio sveti Hram jerusalimski. Godine 168. prije Hrista, “ušao je sa velikom vojnom silom u Jerusalim i, pretvarajući se da želi mir, prevarom je zauzeo grad. A taad nije poštedeo ni one koji su ga (lepo) primili; nego je zbog bogatstva Hrama, videći mnogo zlato u Hramu i skupocjene ukrase mnogih darovina, pa da bi sve to opljačkao, iz srebroljublja je prekršio data im obećanja. Ogolio je, dakle, Hram tako što je uzeo i sasude Božije, zlatne svetilnike i zlatni žrtvenik i trpezu (hlebova) i žrtvenike (kadione), a ni zavese nije ostavio, koje su bile načinjene od svile i porfire, tako da ništa nije ostavio, čime je Judejce bacio u veliki plač. Još je i svakodnevne žrtve, koje oni po Zakonu prinošahu Bogu, zabranio da prinose. I razgrabio je (opljačkao) ceo grad; jedne je pobio, druge, zajedno sa ženama i decom zarobio, tako da je zarobljenih bilo mnoštvo, oko 10.000. Spalio je nejlepše delove Grada, srušio zidove, i Tvrđavu u Donjem Gradu izgradio; bila je visoka; viša od Hrama; i nju je obzidao i utvrdio visokim zidovima i kulama, i postavio makedonsku vojnu posadu. A u Tvrđavi su boravili mnogi bezbožni ljudi, pokvarene naravi, od kojih su građani (Jerusalima) mnoge nevolje pretrpeli. Car je podigao na Žrtveniku oltar, i svinje na njemu klao, prinoseći tako žrtvu, ne zakonitu niti otačku po Judejskoj veri. A nagonio ih je da ostave veru i svoga Boga i da poštuju one koje je on smatrao za bogove. Podigli su u svakom gradu i selu hramove (idolske) njihove i postavili oltare, i zapovedio je da se na njima svakodnevno prinose žrtve. Zapovedio je još da će kazniti ako se nađe da neko i preko toga ipak tako postupa (tj. drži se Judaizma).


I mnogi od Judejaca, neki dobrovoljno, a neki iz straha zbog najavljene kazne, sledovali su carevim naredbama; dok oni oprobaniji (u veri) i plemenite duše nisu obraćali pažnju na njega, nego su više pazili na otačke običaje nego na kaznu kojom im je pretio ako se ne pokore. Zato su svakog dana mučeni, i podnoseći gorke muke, umirahu (za svoju veru). Jer su bili tučeni i po telima sakaćeni, i još, živeći i dišući, bili su raspinjani a žene i decu njihovu, koju su, i pored carevog naređenja, obrezivali, vešali su o vratove svojih raspinjanih roditelja. A uništavana je i svaka Sveta Knjiga i Zakon (Mojsijev) koja bi se našla, i oni, kod kojih bi se našla, i oni bi bili zlo pogubljeni.” (Josif Flavije; citiran prevod Vladike Atanasija Jevtića)
Ovaj se car “odlikovao preteranom gordošću (2. Mak. 5, 21; 9, 8); nazivao je sebe bogom i prisvojio sebi ime Olimpijskog Zevsa; naredio da se svi podanici njegovi klanjaju samo jednome bogu – Olimpijskom Zevsu, sa kojim je on izjednačio sebe”. (O. Justin Popović) [ta više, “naredi da se ukine poklonjenje Jehovi, obrezanje, praznovanje subote i razlika između čistog i nečistog”. (isto)


Zlodjela ovog predteče Antihristovog uzavrjela su krv kod pravovjernih. Sveštenik Matatija, sa svojih pet sinova, povede otpor protiv ovog zlotvora i njegovih satrapa. Na samrti on je vođstvo predao trećem svom sinu, Judi Makaveju. “Njegovu trogodišnju oružanu borbu, od 166 – 164. godine opisuju obe Knjige Makavejske, kao i njegovo bogomdano oslobođenje, očišćenje i obnovljenje – osvećenje (Hanuka) Svetog Hrama Boga @ivog i Istinitog u Jerusalimu.” (Vladika Atanasije)


U ovom otporu i borbama protiv neznabožnog nasilja mučenički postradaše sedmorica braće Makaveja. Njihov sveštenik, sveti Eleazar, svojom mučeničkom smrću i nepokolebljivim svjedočenjem Jedinoga Istinitoga Boga bio im je uzor i podrška. Majka njihova, sveta Salomija, hrabrila ih je do posljednjeg izdisaja najmlađega od njih; da bi se i ona, na kraju, za svojim sinovima uputila Gospodu.


Podsjetiću vas na ikonu Vaskrsenja Hristovog. Gospod, satrvši ad i smrt uništivši, vodi sa dvije Svoje ruke dvoje ljudi – prepoznajemo Adama i Evu – a za njih zakačena nepregledna kolona iz ada izbavljenih. To su, braćo i sestre, svi pravednici starozavjetni, od Avelja do poslednjega. Oni se nisu oglušili o izaslanike Božije i, na kraju, ni o Samoga Gospoda.
Gospod je sišao u ad da “propovjeda duhovima u tamnici”, (1. Petr. 3, 19) ono isto Jevanđelje koje propovjedao na zemlji. (O. Justin) “Nesumnjivo je da su u Gospodu Hristu poznali Spasitelja i Iskupitelja, u usvojili Ga kao takvog, najpre izabrani sinovi Izrailja, koji su ga još za života na zemlji pobožno očekivali i bogonadahnuto predskazali.” (isto)
Među njima, svakako, sveta braća, Makaveji, sveštenik njihov i stradalna majka Salomija zbog čega ih, kao svjedoke Hrista Vaskrlog, i proslavljamo. Amin.

www.vasilijeprotatomic.com

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here