SVEŠTENIK DARKO ĐOGO – U IME VIŠNJE SLAVE NEBESKE

Podelite:

Porijeklo i istorija slave

Danas se može čuti nekoliko verzija o porijeklu i istoriji proslavljanja određenih svetiteljskih dana kao porodične slave tj “slave doma”. Jedna od teorija, koju su
plasirali naši etnolozi (V. Čajkanović i drugi) govori da je slava svojevrstan ostatak paganskog proslavljanja slovenskih božanstava koja su prilikom krštenja zamjenjivanja hrišćanskim svetiteljima.
Ova teorija je naročito bila forsirana za vrijeme komunističkog ideološkog pritiska jer je, sa jedne strane, slavu pripisivala pred-hrišćanskom “sloju” našeg narodnog bića, a sa druge strane, omogućavala je mnogo kojem patrijarhalnom domaćinu da nađe “rupu u zakonu” i obrazloži zašto nastavlja da slavi slavu iako je “raskrstio sa Crkvom”.

Druga teorija kaže da se slava prenijela sa sabornog proslavljanja svetitelja kao hramovnog i seoskog zaštitnika na porodicu, dom kao “malu Crkvu”. Kako god da je bilo – slava danas postoji kao porodični praznik kod Srba, kao i kod onih savremenih etnija čija je etnogeneza ili vezana sa srpsku narodnost, ili sa njima blisko geografski vezana. Ostali pravoslavni narodi u načelu slave hramovne slave i imendan.

Slava je kroz vijekove bila bitan činilac očuvanja našeg narodnog bića. Sa vremenom je postajala centralni godišnji događaj jednog doma. Sve se u jednom domu pdređivalo slavi. Spremalo se da se gosti što bolje dočekaju, ukućani su se mirili i sarađivali, sve je postajalo radosno i svečano. Slava je bila i ostala sinonim za riječ “dom”, “porodica”. U mnogo čemu je tako i danas, ili bi trebalo da bude.

Šta su obilježja slave?

Često se čuje da “slava nije jelo i piće, nego kolač i svijeća”. Tako i jeste, ali moramo da znamo zašto jeste tako.
Najprije, slava je dan kada sebe podsjećamo na hrišćanske svetitelje, naše Oce. Svaki od njih govori nam i danas da je hrišćanski život – stalni trud da budemo ljudi vrline, pa je potpuno besmisleno slaviti vrlinu – feštom nekulturnog prežderavanja i pijančenja.

Međutim, podjednako je bitno ne samo da slava nije “jelo i piće”, nego da je “svijeća i kolač”. Svijeća i kolač su kroz vijekove sačuvali samosvijest Srba, čak i onih u najudaljenijim i najzabačenijim krajevima, da pripadaju pravoslavnoj Crkvi.
Zato je besmisleno, štaviše, protivrječno samom karakteru slave da, na primjer, na dan slave niko od ukućana ne ode u Crkvu, na liturgiju. Slava je za duge vijekove turskog ropstva bila sjećanje na liturgiju.

Otuda “kolač” (hljeb) i vino, kao podsjećanje na pričešće, kum (negdje domaćin, negdje “dolibaša”) koji kolač “lomi” i preliva vinom – kao podsjećanje da to čini sveštenik na Evharistiji. Čak je i prvi naziv sa hrišćansku liturgiju, u Djelima Apostolskim “lomljenje hljeba” – baš kako to danas kaže i srpski domaćin u Hercegovini i na Romaniji. Ipak, PODSJEĆANJE NIJE ZAMJENA.

Ako smo kroz vijekove ropstva morali da se podjećamo, po našim šumarcima i planinskim selima da jesmo Pravoslavni, danas nam je odlazak u Crkvu dostupniji i slobodniji. Zato možemo da se podsjetimo i da ne zaboravimo stare običaje, ali to ne znači da ne treba da odemo u Crkvu na dan na koji se podsjećamo da pripadamo Crkvi.
Mnogi se danas pitaju da li je “pravilnije” da se kolač “nosi u Crkvu” i tamo “prereže” sa sveštenstvom (i okupljenim narodom, braćom i sestrama po Bogu i Crkvi!) ili da se “odnese prekadnja” u crkvu, a sam “kolač” “lomi” na običajni način. Ni jedno ni drugo nije nepravilno: suština jeste da slava treba da nas poveže sa našim crkvenim i narodnim bićem.

Na žalost kod našeg naroda se uvrežio čitav noz sujevjerja po pitanju samog slavskog obreda, na primjer ono da “ne valja” da se kolač “siječe” nožem – iako sveštenstvo svake nedjelje Sveto Pričešće priprema upravo tako što nožićem u obliku koplja isjeca onaj dio hljeba (prosfore) koji kasnije postaje Tijelo i Krv Hristova! Strah od noževa ima uporište u starim mitološkim slojevima i nikako ne može biti odlika pravoslavnog hrišćanina, upravo kao ni bilo koji drugi oblik sitničarenja (o čemu će još biti riječi).

Mnogo su lijepe stare “slavarice” koje se i danas daju čuti u pojedinim našim krajevima. Mnoge od njih su upravo zabilježile stare prote, što govori da zasigurno nisu “anti-crkveni” čin. Naprotiv, svaka slavarica u suštini jeste sažeta liturgijska molitva “proskomidije”, koju sveštenik govori kada priprema Hljeb i Vino za Svetu Liturgiju. Kroz slavaricu je narod sačuvao pamćenje i na takve bitne događaje naše crkvene istorije kao što je Prvi vaseljenski sabor, koji se na Romaniji pominje tako što “čitač” govori da se slavi i “va slavu i čest 318 bogonosnih otaca štono u Nićeji sabor saborovaše, Arliju (=Arija) bezumnog osudiše, vjeru pravoslavnu utvrdiše i nama u amanet ostaviše, da i mi vjerujemo”.

Upravo zato je bitno da se na slavi čuju i crkvene molitve, u najmanju ruku Molitva Gospodnja (“Oče naš”), a dobro je da se polako kaže i Nikejsko-carigradski Simvol vjere i to sa jednim posebnim razlogom: naime, često se čuje, prilikom “nazdravljanja” jedna rečenica koja se odomaćila u Hercegovini i na Romaniji, a to je “u ime Boga I Svete Trojice”. Kako Hrišćani vjeruju u Boga koji jeste Sveta Trojica, treba da se podsjetimo Nikejske vjere i da kažemo U IME BOGA SVETE TROJICE (dakle: bez “i”!) Slava treba da bude praznik hrišćanstva koje se čuva KROZ prenošenje, a ne “tradicije” koja negira hrišćanstvo.

Šta se donosi za slavu?

Danas je postalo moderno da se na slavu donose čitave kese puno “milosti” ili “miloštva”, kako kažu u Krajini. Stariji svijet se sigurno sjeća da se na slavu nosila narandža, čokolada, a u Staroj Hercegovini poseban hljeb sa kockom šećera u sredini (“gurabija”).

Običaj nošenja “kesa” ustalio se zbog prenošenja slave iz stare roditeljske kuće u stan, pa se na slavu ide kao “u goste”, a ionako se rijetko viđamo, od slave na slavu. Nije da je nositi kesu za slavu jeres, ali jeste jedan od oblika tužnog malograđanskog mentaliteta u kome se kasnije “mjeri” i odmjerava ko je, koliko, kome i šta donio za slavu. To je već protivno duhu i smislu slave koja treba da nas objedinjuje u velikome, a ne da razdjeljuje u sitnicama.

Takođe, vrijeme praznovanja slave nije označeno nikakvim kanonom, kao ni dužina praznovanja. Kod nas se, kao i u svemu, pretjeruje, pa jedni slave “Ivkovu slavu” od tri dana, dok nas poneko suzdržano pozove “na ručak, u 14.č, molimo budite tačni”.
Ni jedno ni drugo nije baš primjerno i pokazuje ili razmetanje ili suzdržanost. Koliko ćemo biti nekome na slavi i kada ćemo doći zavisi od mogućnosti domaćina (treba biti obziran i ostaviti prostora u kući i snage kod domaćina i za druge goste!), ali i od naših obaveza. Slava ne treba da bude povod za kafansko ponašanje, ali svakako da sa bliskim ljudima treba da podijelimo mnogo radosti, smijeha, a, ako je običaj, i pjesmu i šalu, sve sa mjerom, i sve sa osjećanjem da suština slave jeste proslava hrišćanske sabornosti, a ne boemskog života.

“Čiji je običaj stariji?”/”ispravniji”?

Jedna od češćih rasprava na našim slavama jeste ona o “ispravnosti običaja”.
Iako je i sama narodna mudrost odavno postala svjesna da “koliko sela – toliko je i običaja”, to ne sprječava našeg čovjeka da kori i prekorava drugo selo da “mjenjaju običaje” i da “ne slave po najstarijem = našem običaju”.

Čak postoje i kolektivni prekori, pa se, recimo, Srbi iz Hercegovine često “sablazne” kada odu na slavu u centralnu Srbiju (a vjerovatno da važi i obratno). Naši ljudi se beskrajno raspravljaju “da li se za Aranđelovdan pravi žito?”, a na Romaniji da li se kaže “za raja i pokoja” ili “Bog da prosti duše prostavuše” (prestavljene, upokojene duše), a, ako se dobro sjećam, u Boki Kotorskoj sprema se “kršnjak”, ali ne i žito (niko se i ne sjeća da se ikad spremalo.)

Sama rasprava tj svađa o “običajima” suprotna je duhu slave kao praznika sabornosti i jedinstva “braće Srba”. Dakle, jedino što može biti problematično jesu oni oblici prenaglašenog ponašanja (pijančenje, neumjesna i vulgarna šala, svađa, itd).

Ako se domaćin napije za sopstvenu slavu ili mu se svađaju gosti – nijedan “pravilan” običaj neće ga oprati pred licem Boga i roda, kao što i udovica koja slavi sa sinom i kćerkom, sve sa pet gostiju i skromnom trpezom, može da “ne provede sve po običaju” pa da njena žrtva bude velika pred Gospodom.

Načelo “milost hoću, a ne žrtvoprinošenje” važi i ovdje, baš kao i zapovjest Hristova da ostavimo dar na ulazu u hram i da odemo da se najprije pomirimo sa bratom svojim, pa da onda pristupimo sa darom. Tako je i sa slavom: najprije da se pomirimo i živimo kao braća, pa kao braća možemo govoriti. Sve što nas razdvaja, uključujući i lažnu revnost – nije od Boga.

To važi i za teme na slavi. Ukoliko smo dobri domaćini – treba da pazimo da ne dođe do ogorčenih rasprava, najčešće političkih i sportskih, narijetko ličnih i porodičnih. Na slavu zovemo kumove, prijatelje, rodbinu. Treba da vodimo računa o tome da odemo na slavu kod onih koje i sami zovemo na slavu. Tu treba rasuđivati razumno: bez bolesne sitničavosti (“neću mu na slavu, nije ni on nama bio”), ali treba da njegujemo realan odnos ljubavi i poštovanja.

Slaviti posebno ili sa ocem?

Često pitanje koje se pojavljuje jeste “da li sin slavi dok mu je otac živ?” ili, u drugom obliku “može li sin slaviti ako mu otac ne “preda” slavu?”

Odgovor nije uvijek jednostavan. Danas ljudi žive u stanovima više nego u seoskim kućama, a gotovo niko ne živi u staroj seoskoj zadruzi gdje je “domaćin” bio apsolutni autoritet i gospodar ukućana. Koliko je to dobro ili loše – posebna je priča, ali tako jeste. U načelu ne postoji pravilo koje bi riješilo stvar jednoznačno. Svaki punoljetan čovjek, sposoban da ima i hrani porodicu, već jeste “domaćin” i mogao bi da slavi slavu. Pohvalno je da sinovi vode računa o roditeljima, ali, ukoliko postoji dobra volja i saglasnost, nije problematično (štaviše, preporučljivo je) da sin slavi kod sebe, a otac kod sebe. Svaki roditelj nastoji da njegovo dijete bude u svemu sposobno da živi i napreduje – to je naš životni uspjeh – pa nema razloga da tako i ne razmišljamo kada govorimo o proslavljanju Svetitelja. I pored vezanosti za rodnu kuću i zemlju, svaka naša porodica se sjeća da se nekad “starinom” doselila odnekle i da je sa sobom ponijela i krsnu slavu. Zato je bolje da mladi ljudi od početka imaju osjećaj da slave svoga zaštitnika. Ako već postoji jasna odlučnost da otac i sin zajedno slave, onda je s godinama sin dužan da preuzme sve više obaveza, a ne da se ponaša (kako često biva!) kao počasni gost na svojoj slavi.

Mrsna ili posna slava?

Takođe, vrlo je često pitanje da li se slava proslavlja sa posnom ili mrsnom trpezom. Po ovom pitanju su crkveni kanoni jasni: postoje slave koje su uvijek “posne” slave (npr. Nikoljdan ili Lazareva subota), postoje one “mrsne” (Stjepanjdan), dok većina naših slava može “pasti” u srijedu ili petak kada se proslavljaju sa posnom trpezom ili u neki drugi dan (kada se proslavljaju sa mrsnom trpezom). Ono što je bitno jeste da, bilo da je posna ili mrsna, slava treba da bude spremljena sa ljubavlju, bez razmetanja, bez pretjerivanja u količini i izboru hrane.

Međutim, ovdje se uvijek čuje nekoliko tipskih “kontraargumenata” od strane onih kojima je “deda uvijek imao prase za Nikoljdan, pa ću, vala i ja!” ili je “pop blagoslovio mome djedu da može da ima brava ili ovna) za slavu”. Najprije: poklonjenje svačijem djedu, ali ničiji djed nije važniji ni bitniji od Svetih Otaca Crkve, ako se djedom koristimo da bismo opravdali sopstvenu necrkvenost – onda smo na pogrešnom putu na kome djed sigurno nije želio da nas vidi. Na kraju, svaka od tih “tradicija” i “običaja” sigurno nisu stariji od Crkve Božije.
Takođe, ukoliko se zaista desilo da je nekada nekome (što je danas teško provjerljivo) neki sveštenik blagoslovio da može te godine, zbog suše ili nemaštine, da proslavi slavu sa mesom (koga je na selu bilo više nego ribe) to ne znači da je to pravilo, nego nevolja. Samo da napomenempo da je Sv. Patrijarh Pavle vrlo često skretao pažnju da se slavska trpeza pripremi dostojanstveno i prema crkvenom kanonu.

Želio bih, ipak, da skrenem pažnju i vjerujućim hrišćanima da, kada se već zapodjene rasprava o načinu proslavljanja slave, svaku riječ treba vagati i dodatno porazmisliti. Upravo je Sv. Patrijarh Pavle govorio da “argumenti treba da su nam jaki, a riječi slabe” a ne obratno – riječi pune gorčine, a argumenti slabi. Ponekad je potrebno godinama sa ljubavlju pričati sa čovjekom. Skrenuti pažnju je pohvalno, ali svađati se i lupati nekoga kanonima po glavi – kontraproduktivno, a time i loše.

Protoprezviter prof. dr Darko Đogo

Izvor: Hram Vaskrsenja

 

Podelite:

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here